OVOM izjavom ministar zdravstva Sjedinjenih Država prvi je put u povijesti govorio o samoubojstvu kao o problemu koji zaslužuje opću pozornost javnosti. U toj se zemlji danas počini više samoubojstava nego ubojstava. Stoga ne čudi da je prevenciju samoubojstava američki Senat proglasio pitanjem od velike nacionalne važnosti.

Međutim, stopa samoubojstava u Sjedinjenim Državama koja je 1997. iznosila 11,4 samoubojstva na 100 000 osoba, niža je od svjetske stope, koja prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije za 2000. iznosi 16 samoubojstava na 100 000 osoba. U proteklih 45 godina stope samoubojstava u svijetu porasle su za 60 posto. Danas u toku samo jedne godine život si oduzme oko milijun osoba. To znači da se otprilike svakih 40 sekundi počini jedno samoubojstvo!

No statistike nam ne pružaju pravi uvid u stvarno stanje stvari. Članovi obitelji samoubojice često ne žele priznati da je smrt nastupila kao posljedica samoubojstva. Osim toga, procjenjuje se da na svako izvršeno samoubojstvo dolazi još 10 do 25 pokušaja samoubojstva. U jednoj je anketi 27 posto ispitanih srednjoškolaca u Sjedinjenim Državama priznalo da je u protekloj godini ozbiljno razmišljalo o samoubojstvu, dok je 8 posto njih reklo da se pokušalo ubiti. Neka druga istraživanja pokazala su da je 5 do 15 posto odraslih već razmišljalo o tome da si oduzme život.

Stavovi ljudi prema samoubojstvu uvelike se razlikuju. Neki ga smatraju krivičnim djelom, neki izlazom za kojim posežu kukavice, a drugi časnom gestom kojom se mogu ispričati za počinjenu grešku. Ima i takvih koji na samoubojstvo gledaju kao na uzvišeni čin u borbi za neku ideju. Otkud tolika različita gledišta? Jedan od glavnih razloga je utjecaj kulture. Ustvari, u biltenu The Harvard Mental Health Letter ukazuje se na to da bi kultura mogla čak “utjecati na nečije izglede da počini samoubojstvo”.

Razmotrimo primjer Mađarske — zemlje na području srednje Evrope. Dr. Zoltán Rihmer govori o visokoj stopi samoubojstava u toj zemlji kao o mađarskoj “tužnoj ‘tradiciji’”. Béla Buda, direktor Mađarskog nacionalnog instituta za zdravlje, rekao je kako se Mađari vrlo brzo i praktički iz bilo kojeg razloga odlučuju na samoubojstvo. “Netko boluje od raka — on zna kako to može okončati”, uobičajena je reakcija ljudi, navodi Buda.

U Indiji je nekada postojao vjerski obred po imenu sati. Taj običaj, prema kojem se udovica dragovoljno spali na lomači na kojoj izgara tijelo njenog mrtvog muža i koji je već dugo zabranjen, još uvijek nije posve iščeznuo. Kada se jedna žena navodno ubila na takav način, mnogi njeni sumještani veličali su tu tragediju. Prema izvještaju lista India Today, u tom se dijelu Indije “gotovo 25 žena u isto toliko godina spalilo na lomačama na kojima su gorjela tijela njihovih muževa”.

Značajno je spomenuti da u Japanu samoubojstva odnesu trostruko više života od prometnih nesreća! “Japanska tradicionalna kultura koja nikada nije osuđivala samoubojstvo poznata je po izrazito ritualiziranom i institucionaliziranom obliku samoubojstva paranjem trbuha (seppuku, odnosno harakiri)”, piše u djelu Japan—An Illustrated Encyclopedia.

 U svojoj knjizi Bushido—The Soul of Japan Inazo Nitobe, koji je kasnije postao zamjenik generalnog sekretara Lige naroda, objasnio je tu kulturu opčinjenosti smrću. Napisao je: “Proizvod srednjeg vijeka [seppuku] bio je čin kojim su ratnici mogli okajati svoje zločine, iskupiti grijehe, izbjeći sramotu, ispraviti nepravdu nanesenu prijateljima i dokazati svoju iskrenost.” Mada je ovaj ritualni oblik samoubojstva općenito stvar prošlosti, neki se i dalje odlučuju na njega kako bi ostavili snažan dojam na društvo.

S druge strane, u svijetu kršćanstva samoubojstvo se dugo vremena smatralo krivičnim djelom. U šestom, odnosno sedmom stoljeću Rimokatolička crkva još uvijek je izopćavala one koji bi počinili samoubojstvo i uskraćivala im pravo na pogrebne obrede. U nekim dijelovima svijeta religiozna gorljivost urodila je čudnim običajima što se tiče postupanja sa samoubojicama, pa su ljudi znali objesiti njihova mrtva tijela ili im čak zabiti kolac u srce.

Paradoksalno je da se osobe koje bi pokušale počiniti samoubojstvo moglo zbog toga osuditi na smrt. Tako je u 19. stoljeću jedan Englez obješen zbog toga što se pokušao ubiti prerezavši si vrat. Time su vlasti dovršile ono što samom čovjeku nije pošlo za rukom. Mada su se tijekom godina kazne za pokušaj samoubojstva mijenjale, britanski je parlament tek 1961. javno obznanio da samoubojstvo i pokušaj samoubojstva više ne spadaju u krivična djela. U Irskoj je samoubojstvo ostalo krivično djelo sve do 1993.

Danas neki pisci zagovaraju samoubojstvo kao jednu od mogućih opcija. Godine 1991. izašla je knjiga o eutanaziji za neizlječive bolesnike u kojoj se predlažu različite metode oduzimanja života. Nakon toga više se ljudi koji nisu bili neizlječivo bolesni odlučilo na samoubojstvo nekom od predloženih metoda.

Je li samoubojstvo doista pravo rješenje za nečije probleme? Postoje li neki valjani razlozi zbog kojih se isplati živjeti? Prije nego što razmotrimo ova pitanja, istražimo zbog čega se ljudi odlučuju na samoubojstvo.