“ŽIVOT je samo jad.” Ryūnosuke Akutagawa, poznati japanski pisac s početka 20. stoljeća, napisao je te riječi kratko prije nego što je počinio samoubojstvo. Međutim, toj su izjavi prethodile riječi: “Naravno, ja ne želim umrijeti, no (...).”

Poput Akutagawe, mnogi koji sebi oduzmu život ne žele toliko umrijeti, koliko ustvari žele “okončati to što se događa”, izjavio je jedan profesor psihologije. To pokazuju riječi koje se obično može pročitati u oproštajnim porukama samoubojica. Izjave kao što su: ‘Nisam to više mogao podnijeti’ ili ‘Čemu živjeti?’ svjedoče o snažnoj želji za bijegom od grube životne stvarnosti. No, kao što je jedan stručnjak rekao, počiniti samoubojstvo “isto je što i liječiti prehladu nuklearnom bombom”.

Mada su razlozi zbog kojih se ljudi odlučuju na samoubojstvo različiti, određene životne situacije obično posluže kao povod za samoubojstvo.

Nije rijedak slučaj da mladi koji se prepuštaju očaju izvrše samoubojstvo zbog nečega što bi se drugima moglo činiti posve banalnim. Mladi koji su povrijeđeni i ne mogu se nositi s tim osjećajem mogli bi misliti kako će se svojom smrću na neki način osvetiti onima koji su ih povrijedili. Hiroshi Inamura, stručnjak koji se bavi problemima suicidnih osoba u Japanu, napisao je: “Svojom smrću djeca zadovoljavaju nekakav unutrašnji poriv za kažnjavanjem osobe koja im nanosi bol.”

 Jedna nedavno provedena studija u Velikoj Britaniji pokazala je kako je kod djece koju tiraniziraju djeca u školi gotovo sedmerostruko veća vjerojatnost da će pokušati počiniti samoubojstvo. Emocionalna bol koju proživljavaju ta djeca itekako je stvarna. Jedan trinaestogodišnjak koji se objesio ostavio je oproštajno pismo u kojem je naveo imena petorice mladih koji su ga zlostavljali te čak iznuđivali novac od njega. “Molim vas, spasite drugu djecu”, napisao je.

Neki drugi mogli bi si pokušati oduzeti život kad upadnu u neprilike u školi ili sa zakonom, raskinu s mladićem ili djevojkom, zbog loših ocjena na kraju školske godine, stresa povezanog s ispitima u školi ili kada ih pritisnu brige o budućnosti. Kod mladih koji postižu najbolje rezultate u školi i skloni su perfekcionizmu neki neuspjeh ili propust — stvarni ili zamišljeni — mogao bi biti povod za pokušaj samoubojstva.

Što se tiče odraslih, financijski problemi ili problemi povezani s poslom uobičajeni su razlozi za samoubojstvo. U Japanu se nakon višegodišnje ekonomske krize broj samoubojstava nedavno popeo na 30 000 godišnje. Prema izvještaju lista Mainichi Daily News gotovo 75% sredovječnih muškaraca koji su se ubili učinilo je to “zbog problema povezanih s dugovima, poslovnim neuspjesima, siromaštvom i nezaposlenošću”. Obiteljski problemi također mogu navesti osobu na samoubojstvo. U jednim je finskim novinama stajalo: “Nedavno razvedeni muškarci srednje dobi” spadaju u jednu od najrizičnijih skupina. Istraživanje provedeno u Mađarskoj pokazalo je kako je većina djevojaka koja razmišlja o samoubojstvu odrasla u razorenim obiteljima.

Odlazak u mirovinu ili fizička bolest također spadaju među glavne povode za samoubojstvo, naročito kada je riječ o starijim osobama. Bolesnici se često odlučuju na samoubojstvo i to ne neminovno onda kada boluju od neke neizlječive bolesti, već kada misle da su patnje povezane s njom neizdržive.

Međutim, ovi povodi ne dovode svakoga do samoubojstva. Upravo suprotno, većina ljudi koja se suočava s tim stresnim situacijama ne oduzima sebi život. Zbog čega onda neki na samoubojstvo gledaju kao na rješenje, a većina ne?

“Odluka o smrti najvećim je dijelom uvjetovana osobnim doživljavanjem nekih događaja”, kaže Kay Redfield Jamison, profesorica psihijatrije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Johns Hopkins. Ona dodaje: “Za većinu zdravih umova ne postoji ništa što bi bilo toliko tragično da bi opravdalo samoubojstvo.” Eve K. Mościcki s američkog Državnog instituta za duševno zdravlje navodi kako je samoubilačko vladanje posljedica kombiniranog utjecaja mnogih uzroka, od kojih neki i nisu tako očiti. Među takve prikrivene uzroke spadaju psihički poremećaji, poremećaji uzrokovani ovisnošću, genetska konstitucija i kemijske reakcije koje se odvijaju u mozgu. Razmotrimo neke od tih uzroka.

Najistaknutiji među ovim uzrocima su psihički poremećaji i poremećaji koje uzrokuje ovisnost, primjerice depresija, bipolarni afektivni poremećaji, šizofrenija te alkoholizam i zloupotreba droge. Istraživanje provedeno u Evropi i Sjedinjenim Državama pokazuje da je  preko 90 posto samoubojstava povezano s tim poremećajima. Štoviše, švedski su istraživači ustanovili da je među muškarcima kojima nije dijagnosticiran nijedan poremećaj te vrste stopa samoubojstava iznosila 8,3 samoubojstva na 100 000 osoba, dok je među onima koji su patili od depresije taj broj skočio na 650! Stručnjaci kažu da su uzroci koji dovode do samoubojstva isti i u istočnim zemljama. Pa ipak, čak ni kombinacija takvih činilaca kao što su depresija i neki povod ne mora neminovno dovesti do samoubojstva.

Profesorica Jamison, koja je i sama jednom pokušala sebi oduzeti život, kaže: “Čini se da ljudi mogu trpjeti ili podnositi depresiju sve dok vjeruju da će se stanje popraviti.” Međutim, ustanovila je da uslijed očaja koji se s vremenom gomila i postaje nepodnošljiv sposobnost čovjekovog psihičkog sustava da se odupre samoubilačkim porivima postepeno slabi. Ona tu situaciju uspoređuje s onim što se događa s kočnicama automobila koje se uslijed stalnog pritiska sve više troše.

Takvo stanje kod osobe veoma je važno prepoznati zbog toga što se depresiju može liječiti. Osjećaje bespomoćnosti može se odagnati. Osobe kojima se pomaže da uklone prikrivene uzroke mogle bi sasvim drugačije reagirati na boli i pritiske koji često dovode do samoubojstva.

Neki su mišljenja da bi genetska konstitucija mogla biti još jedan prikriveni uzrok koji je odgovoran za mnoga samoubojstva. Istina je da geni utječu na nečiji temperament i da su ispitivanja pokazala kako su u nekim obiteljskim linijama samoubojstva češća nego u drugima. Pa ipak, “to što netko ima genetske predispozicije za samoubojstvo ni u kom slučaju ne znači da do njega mora doći”, kaže gđa Jamison.

Kemijske reakcije koje se odvijaju u mozgu mogu biti još jedan prikriveni uzrok. U mozgu postoje milijarde neurona koji međusobno komuniciraju pomoću elektrokemijskih signala. Na razgranatim krajevima živčanih vlakana nalaze se malene pukotine, takozvane sinapse, preko kojih neurotransmiteri kemijskim putem prenose informacije. Razina jednog neurotransmitera, serotonina, mogla bi imati veze s nečijom nasljednom sklonošću prema samoubojstvu. U knjizi Inside the Brain navodi se sljedeće objašnjenje: “Niska razina serotonina (...) može isušiti izvor životne radosti, ugušiti nečiji interes za životom te povećati rizik od depresije i samoubojstva.”

Međutim, činjenica je da nitko nije predodređen da počini samoubojstvo. Milijuni ljudi uspješno se nose s tugom i pritiscima. Ključni činilac o kojem ovisi hoće li netko sebi oduzeti život jest način na koji um i srce te osobe reagiraju na pritiske. Zbog toga se ne treba pozabaviti samo direktnim uzrocima koji dovode do samoubojstva već i onim prikrivenim.

Što se dakle može poduzeti da bi se razvio pozitivniji stav i obnovilo želju za životom?