NA SJEVERNOJ obali Afrike, u predgrađu Tunisa, glavnog grada istoimene države, nalaze se ostaci drevne Kartage. Turistu se ne bi zamjerilo ako ih ne bi ni primijetio, jer baš se i nema što vidjeti. Pa ipak, na tom mjestu leže ostaci jednog od najznamenitijih gradova antičkog doba — grada kojem je malo nedostajalo da porazi moćni Rim. Prema riječima rimskog povjesničara Livija, “ta borba između dva najbogatija grada na svijetu držala je u napetosti kraljeve i čitave narode”, budući da je ishod odlučivao ni manje ni više nego o tome tko će vladati svijetom.

U drugom tisućljeću pr. n. e. Feničani su živjeli samo na uskom pojasu uz obalu Sredozemnog mora, koji je pokrivao područje današnjeg Libanona te područja koja se nalaze nešto sjevernije i južnije od njega. Budući da su bili vješti moreplovci, Feničani su usmjerili pažnju na zapad u potrazi za zlatom, srebrom, željezom, kositrom i olovom. Te su metale dobivali u zamjenu za drvo (primjerice čuvenu libanonsku cedrovinu), tkaninu purpurne boje, parfeme, vino, začine i drugu robu. *

Putujući na zapad, Feničani su osnovali naselja na obalama Afrike, Sicilije, Sardinije i južne Španjolske — koju neki poistovjećuju s Tarsisom koji se spominje u Bibliji (1. Kraljevima 10:22; Ezehijel 27:2, 12). Prema predaji, Kartaga je osnovana 814. pr. n. e., šezdesetak godina prije svog rivala Rima. Serge Lancel, stručnjak za antičku  povijest sjeverne Afrike, kaže: “Osnivanje Kartage potkraj devetog stoljeća pr. n. e. stoljećima je bilo jedan od ključnih faktora koji su određivali političku i kulturnu sudbinu zemalja zapadnog Sredozemlja.”

Kartaga je počela graditi svoje carstvo na poluotoku koji podsjeća na “divovsko sidro bačeno u more”, kako ga je opisao povjesničar François Decret. Gradeći na temeljima koje su postavili njihovi fenički preci, Kartažani su razvijali trgovačke veze — pri čemu su se prvenstveno orijentirali na uvoz metala — stvorivši tako trgovačku velesilu koja je nametala svoj monopol pomoću moćne flote i plaćeničke vojske.

Kartažani se nikad nisu zadovoljavali time da počivaju na lovorikama, već su stalno tražili nova područja na koja bi mogli proširiti svoju trgovačku djelatnost. Oko 480. pr. n. e. moreplovac Himilkon navodno je doplovio do Cornwalla u Britaniji, gdje su postojala bogata nalazišta kositra. Tridesetak godina kasnije Hanon, član jedne od najistaknutijih kartažanskih obitelji, navodno je krenuo na put s ciljem osnivanja novih kolonija, predvodeći flotu od 60 brodova na kojima je bilo 30 000 muškaraca i žena. Prošavši Gibraltarska vrata i nastavivši plovidbu uz obalu Afrike, Hanon je možda stigao do Gvinejskog zaljeva, pa čak i do obala današnjeg Kameruna.

Zahvaljujući svom poduzetnom duhu i izuzetnoj trgovačkoj snalažljivosti Kartaga je, po mišljenju mnogih, postala najbogatiji grad antičkog svijeta. “Početkom trećeg stoljeća [pr. n. e.] grad je zahvaljujući naprednoj tehnologiji te svojoj floti i razvijenoj trgovačkoj djelatnosti (...) zauzeo najistaknutiju poziciju”, kaže se u knjizi Carthage. Grčki povjesničar Apijan ovako je opisao Kartažane: “Po moći su bili ravni Grcima, a po bogatstvu Perzijancima.”

Premda su Feničani bili rasijani diljem zapadnog Sredozemlja, ujedinjavala ih je njihova religija. Kartažani su naslijedili kanaansku religiju od svojih feničkih predaka. Kartaga je stoljećima svake godine slala u Tir poslanike koji su trebali prinijeti žrtvu u Melkartovom hramu. U Kartagi su glavna božanstva bili Baal-Hamon, čije ime znači “gospodar posude za žeravicu”, i njegova žena Tanit, koja se poistovjećuje s Astartom.

Najzloglasnije obilježje kartažanske religije bilo je žrtvovanje djece. Diodor Sicilski izvještava da su 310. pr. n. e., za vrijeme jednog napada na grad, Kartažani žrtvovali preko 200 djece plemenitog roda kako bi umirili Baal-Hamona. The Encyclopedia of Religion piše: “Prinošenje nedužnog djeteta kao žrtve za tuđe grijehe bilo je najuzvišeniji pomirbeni čin, čija je svrha vjerojatno bila osigurati dobrobit obitelji i čitave zajednice.”

Godine 1921. arheolozi su otkrili lokaciju koja je kasnije nazvana Tofet po biblijskom izrazu upotrijebljenom u 2. Kraljevima 23:10 i Jeremiji 7:31. Iskopavanjima je otkriveno nekoliko  slojeva u kojima su pronađene urne s ostacima spaljenih životinja (koje se prinosilo umjesto ljudskih žrtava) i male djece. Te su urne bile zakopane ispod stela sa zavjetnim natpisima. Procjenjuje se da je u jednom razdoblju od samo 200 godina žrtvovano preko 20 000 djece čiji su ostaci zakopani u Tofetu. Danas neki revizionisti tvrde da je Tofet naprosto bio groblje na kojem se pokapalo mrtvorođenu djecu ili onu koja su umrla premala da bi se sahranila u nekropoli. Međutim, kao što kaže ranije citirani Serge Lancel, “ne može se kategorički osporavati činjenicu da su Kartažani prinosili ljudske žrtve”.

Kad je u 6. stoljeću pr. n. e. Tir počeo propadati, Kartaga je preuzela ulogu vodećeg grada zapadnih Feničana. No uspon Kartage na taj istaknuti položaj nije prošao bez protivljenja. Najprije su se punski i grčki trgovci počeli boriti za prevlast na moru, a onda je oko 550. pr. n. e. izbio rat. Godine 535. pr. n. e. Kartažani su uz pomoć svojih etruščanskih saveznika otjerali Grke s Korzike i stekli prevlast nad Sardinijom. * Zbog toga je kasniji sukob Kartage i Grčke za prevlast nad Sicilijom — strateški izuzetno važnim otokom — bio još žešći.

Istovremeno je i Rim odlučio pokazati zube. Kartaga i Rim ranije su sklopili neke ugovore koji su Kartažanima jamčili određene trgovačke povlastice, a Rimljanima zapriječili pristup Siciliji. No kako je Rim pokorio dobar dio Apeninskog poluotoka, smatrao je da jačanje utjecaja Kartage pred vratima Italije predstavlja ozbiljnu opasnost. Grčki povjesničar Polibije, koji je živio u 2. stoljeću pr. n. e., komentirao je: “Rimljani su vidjeli (...) da su Kartažani zavladali ne samo Afrikom * nego i velikim dijelom Španjolske te da su zauzeli sve otoke Sardinskog i Tirenskog mora. Kad bi Kartažani stekli prevlast nad Sicilijom, postali bi veoma neugodni i opasni susjedi jer bi okruživali Italiju sa svih strana i prijetili svim dijelovima te zemlje.” Neki su se članovi rimskog Senata, potaknuti trgovačkim interesima, svim silama zalagali za intervenciju na Siciliji.

Godine 264. pr. n. e. jedna je krizna situacija na Siciliji poslužila Rimljanima kao izgovor za vojnu intervenciju. Prekršivši ranije sklopljeni sporazum, Rim je poslao svoju  vojsku, započevši sukob koji je nazvan prvi punski rat. Taj rat, koji se pamti po nekim od najvećih pomorskih bitaka antičkog doba, trajao je preko 20 godina. Na koncu su 241. pr. n. e. Kartažani izgubili rat te su morali napustiti Siciliju. Rim im je ujedno oteo prevlast nad Korzikom i Sardinijom.

Kako bi nadoknadio te gubitke, kartažanski general Hamilkar Barkas odlučio je obnoviti moć Kartage osnivanjem nove kolonije u Španjolskoj. Na jugoistočnoj obali Španjolske osnovana je “Nova Kartaga” — Kartagena. Zahvaljujući rudnom bogatstvu Španjolske Kartaga je za samo nekoliko godina ponovno napunila svoje riznice. Njen je razvoj neminovno doveo do sukoba s Rimom, tako da je 218. pr. n. e. ponovno izbio rat.

Na čelu kartažanske vojske bio je jedan od Hamilkarovih sinova, Hanibal, čije ime znači “Baalov miljenik”. Napustivši Kartagenu u svibnju 218. pr. n. e., započeo je svoj čuveni dugi marš kroz Španjolsku i Galiju, prešavši Alpe s vojskom sačinjenom od Afrikanaca i Španjolaca te s gotovo 40 slonova. Rimljani su bili zatečeni, tako da su pretrpjeli nekoliko teških poraza. Drugog kolovoza 216. pr. n. e. u bici kod Kane — “jednom od najstrašnijih poraza koje je rimska vojska ikad doživjela” — Hanibalova je vojska uništila dvostruko brojniju rimsku vojsku, pobivši gotovo 70 000 neprijateljskih vojnika, a izgubivši tek 6 000 svojih ljudi.

Kartažani samo što nisu osvojili Rim! No Rimljani se nisu predavali, već su napadali Hanibalovu vojsku, vodeći rat iscrpljivanja koji je potrajao još 13 godina. Kad je Rim poslao vojsku u Afriku, Kartagu su napustili njeni saveznici te je poražena u Španjolskoj i na Siciliji. Stoga je bila prisiljena pozvati Hanibala da se vrati. Iduće godine, 202. pr. n. e., rimski general Scipion Afrički porazio je Hanibalovu vojsku kod Zame, jugozapadno od Kartage. Kartaga je bila prisiljena predati svoje ratno brodovlje, tako da je izgubila vojnu nezavisnost te je u razdoblju od 50 godina morala isplatiti Rimu ogromnu ratnu odštetu. Hanibal je kasnije bio prisiljen pobjeći u izgnanstvo, a oko 183. pr. n. e. počinio je samoubojstvo.

Mir je Kartagi ponovno donio blagostanje, i to takvo blagostanje da je grad ponudio Rimu isplatu ratne odštete za samo deset godina. Taj procvat Kartage i političke reforme koje su u njoj provedene njeni su zakleti neprijatelji smatrali krajnje opasnima. Ostarjeli rimski državnik Katon gotovo je dvije godine, sve do svoje smrti, svaki govor pred Senatom zaključivao riječima: “Delenda est Carthago!”, što znači “Kartagu se mora razoriti!”

Na koncu je 150. pr. n. e. navodno kršenje ugovora poslužilo Rimljanima kao izgovor koji su tražili. Objavili su Kartažanima rat, koji je opisan kao “rat do istrebljenja”. Rimska je vojska tri godine opsjedala gradske  zidine, koje su bile duge tridesetak kilometara, a visina im je na nekim mjestima bila preko 12 metara. Na koncu je 146. pr. n. e. probijen obrambeni bedem. Rimska vojska koja je pod kišom strijela i kamenja navirala kroz uske ulice, vodila je nemilosrdnu borbu prsa o prsa. Arheolozi su pod razbacanim kamenim blokovima pronašli ljudske kosti, što na jezovit način svjedoči o istinitosti starih zapisa koji govore o tom događaju.

Nakon šest jezivih dana oko 50 000 izgladnjelih građana koji su potražili utočište u Byrsi — tvrđavi koja se nalazila navrh brda — odlučilo se predati. Drugi su se radije zatvorili u Ešmunov hram i zapalili ga nego da budu smaknuti ili odvedeni u ropstvo. Rimljani su spalili ono što je ostalo od grada. Kartaga je razorena do temelja i ceremonijalno prokleta. Na tom se mjestu više nitko nije smio naseliti.

Tako je u razdoblju od 120 godina Rim uspio osujetiti imperijalističke ciljeve Kartage. Povjesničar Arnold Toynbee rekao je: “U Hanibalovom ratu ustvari se odlučivalo o tome hoće li nadolazeća helenistička svjetska država biti Kartažansko Carstvo ili Rimsko Carstvo.” “Da je Hanibal pobijedio”, komentira Encyclopædia Universalis, “sigurno bi osnovao svjetsko carstvo slično onom koje je stvorio Aleksandar.” Punski ratovi obilježili su početak rimskog imperijalizma, koji je na koncu doveo do toga da je Rim zavladao svijetom.

Kartaga se suočila s naizgled sigurnom propašću. No samo sto godina kasnije Julije Cezar odlučio je na tom mjestu osnovati koloniju. U svoju čast nazvao ju je Colonia Julia Carthago. Rimski su graditelji, uklonivši nekih 100 000 kubnih metara zemlje, zaravnali vrh Byrse kako bi na tom mjestu napravili ogromni plato — i izbrisali sve tragove prošlosti. Na platou su podignuti hramovi i raskošne javne zgrade. Kartaga je s vremenom postala ‘jedan od najraskošnijih gradova rimskog svijeta’. Po veličini je bila drugi grad na zapadu — od nje je bio veći samo Rim. Kako bi se zadovoljilo potrebe 300 000 stanovnika Kartage sagrađeni su kazalište, amfiteatar, ogromne terme, 132 kilometra dug akvadukt i cirkus koji je mogao primiti 60 000 posjetilaca.

Kršćanstvo je došlo u Kartagu oko sredine drugog stoljeća n. e. i u tom je gradu doživjelo nagli porast. Oko 155. n. e. u Kartagi je rođen čuveni teolog i apologet Tertulijan. Zahvaljujući njegovim zapisima latinski je postao službeni jezik zapadne Crkve. Ciprijan, kartažanski biskup iz trećeg stoljeća, koji je izmislio crkvenu hijerarhiju podijeljenu na sedam redova, umro je mučeničkom smrću u Kartagi 258. n. e. Jedan drugi Sjevernoafrikanac, Augustin (354-430. n. e.), koji je nazvan najvećim misliocem kršćanske antike, odigrao je izuzetno važnu ulogu u stapanju crkvene doktrine s grčkom filozofijom. Utjecaj sjevernoafričke Crkve bio je tako velik da je jedan svećenik rekao: “O Afriko, upravo ti s najviše žara unapređuješ interese naše vjere. Ono što ti odlučiš Rim odobrava, a zemaljski gospodari slijede.”

Međutim, Kartagi su dani već bili izbrojani. Njena je sudbina i ovaj put bila nerazdvojivo vezana za Rim. Kako je propadalo Rimsko Carstvo, tako je propadala i Kartaga. Godine 439. n. e. grad su osvojili i opljačkali Vandali. Kad su ga stotinjak godina kasnije osvojili Bizantinci, nakratko je odgođena njegova propast. No grad se nije mogao oduprijeti Arapima, koji su poharali čitavu sjevernu Afriku. Godine 698. n. e. Arapi su osvojili Kartagu, a kasnije je kamenje iz tog grada poslužilo za izgradnju grada Tunisa. Mramor i granit koji su krasili nekadašnji rimski grad u narednim se stoljećima kralo i otpremalo u druge zemlje — koristilo ih se za izgradnju katedrala u talijanskim gradovima Genovi i Pisi, a možda čak i u Canterburyu (Engleska). Tako se Kartaga, jedan od najbogatijih i najmoćnijih gradova antičkog doba te carstvo koje je umalo zavladalo svijetom, na koncu pretvorila u neprepoznatljivu gomilu ruševina.