MOŽDA će vas kao prvo zanimati kada su i kako Jehovini svjedoci prvi put dospjeli u ovaj zatvor. Bilo je to 4. srpnja 1918. Jedna skupina od osam istaknutih kršćanskih propovjednika penjala se pod oružanom pratnjom uz 15 granitnih stepenica koje vode do ulaza u ovu saveznu kaznionicu. Ako je suditi po običajima tadašnjeg vremena, na rukama su imali lisice koje su im bile pričvršćene za lanac vezan oko pasa, a na nogama lance. Ovi pridošlice bili su duhovno osposobljeni muževi koji su se nalazili na čelu Međunarodnih istraživača Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Ti muževi nisu ni slutili da će se za nepunu godinu dana ustanoviti kako je njihovo zatvaranje bila velika pogreška pravde. U ožujku 1919. tih je osam propovjednika Jehovinih svjedoka sišlo tim istim zatvorskim stepenicama, samo što su ovaj put bili bez lanaca i slobodni. Kasnije su bili oslobođeni optužbe kada je država odlučila povući optužnicu protiv njih. *

Tijekom svog zatočenja u Atlanti ovi kršćanski muževi vodili su tečajeve za proučavanje Biblije. Jedan od te osmorice zatvorenika, A. H. Macmillan, kasnije je ispričao kako se zamjenik upravitelja zatvora koji je isprva bio neprijateljski nastrojen prema njima na koncu osjetio potaknutim izjaviti: “Ta pouka koju pružate [zatvorenicima] izvrsna je!”

Danas, preko 80 godina kasnije, korisne pouke koje se pružaju na tečajevima proučavanja Biblije i dalje vrše trajan utjecaj na život pojedinaca u tom istom zatvoru. Nekoliko puta službenici zatvora predložili su članove našeg tima za posebna priznanja i počasne nagrade. O pozitivnim rezultatima obrazovnog programa koji provode Jehovini svjedoci izvještavalo se i na stranicama državnog biltena Volunteer Today, koji izdaje Savezni ured za zatvore američkog Ministarstva pravosuđa.

Jedna od koristi koje donosi ovaj program proučavanja Biblije sa zatvorenicima jest izvanredna promjena nabolje koja se zapaža u njihovom vladanju. Neki su zbog toga ranije pušteni iz zatvora. Cinični promatrači mogli bi reći kako zatvorenici samo zbog toga s nama proučavaju Bibliju. Mada se u nekoliko slučajeva to pokazalo točnim, naša iskustva često govore drugačije. Uvijek se iznova oduševimo kada čujemo da su osobe s kojima smo proučavali Bibliju zadržale dobro kršćansko vladanje premda su već prošle mnoge godine otkako su puštene iz zatvora. Slijedi nekoliko od mnogih iskustava koja smo doživjeli iza visokih zidina ovog povijesnog zdanja.

Početkom 1980-ih neki od nas koji smo propovijedali u kaznionici u Atlanti imali smo prednost pomagati mnogim imigrantima. Neke promjene koje su učinili ti ljudi uistinu su izvanredne.

Raoul * je od samog početka bio veoma opasan zatvorenik. On i njegov prijatelj bili su profesionalni kriminalci koji su u zatvor dospjeli zbog ubojstva. Starješine koji su im pomagali kažu da su bili izuzetno nasilni. Raoul je imao nekoliko smrtnih neprijatelja. Jedan se čovjek zakleo da će ga ubiti, a Raoul se isto tako zakleo da će ubiti njega. Kada je njegov zakleti neprijatelj prebačen u Atlantu, Raoula je uhvatio strah. Činilo se da je samo pitanje vremena kada će se ova dva dugogodišnja neprijatelja sresti u dvorištu, kantini ili u bloku sa zatvorskim ćelijama. Međutim, proučavanje Biblije s Jehovinim svjedocima prouzročilo je izrazite promjene u Raoulovom načinu razmišljanja, vladanju i izgledu. Kada su naposljetku ova dva čovjeka prošla jedan pored drugoga u zatvorskom dvorištu, zatvorenik koji je bio Raoulov zakleti neprijatelj nije ga ni prepoznao! Do krvavog obračuna koji se činio neminovan nikada nije došlo.

 Kada je Raoul odlučio svoje predanje Bogu simbolizirati krštenjem, trebalo je osigurati odgovarajuće mjesto za to. Zatvorski kapelan priskočio je u pomoć, nabavivši crni lijes koji je trebao poslužiti kao bazen za krštenje. Lijes je do vrha napunjen vodom, no ispostavilo se da je premalen za Raoula. Stoga su Raoulovo krštenje morala obaviti dvojica starješina kako bi bili sigurni da je potpuno podronjen pod vodu, što je u skladu s biblijskim zahtjevom za krštenje (Luka 3:21; fusnota, NS). Danas je Raoul na slobodi i služi kao revni kršćanski propovjednik.

Godine 1987. odluka da se deportira mnoge zatvorene imigrante izazvala je u zatvoru žestoki val destruktivnog nasilja, o čemu se izvještavalo u čitavom svijetu. Zatvorenici su čak uzeli taoce. Međutim, malo je tko čuo za hrabre imigrante u zatvoru koji su svoj život stavili na kocku time što su odbili sudjelovati u toj eksploziji nasilnog revolta. To su bili zatvorenici koji su pohađali naše tečajeve proučavanja Biblije. Ti muškarci, koji su se nekada bez imalo oklijevanja borili do smrti, sada su ostali neutralni — nisu sudjelovali u tom nasilju i vandalizmu. Kakvog li snažnog svjedočanstva da Biblija ima moć čak i brutalne kriminalce pretvoriti u miroljubive kršćane! (Hebrejima 4:12).

Još jedno nezaboravno iskustvo vezano je za Jamesa. James je nekada bio Jehovin svjedok, no dopustio je da njegova duhovnost oslabi. Podlegao je iskušenju i izvršio pronevjeru u banci. Isključen je iz kršćanske skupštine i završio je u saveznoj kaznionici u Atlanti. Kasnije nam je rekao: “To je bilo najgore razdoblje u mom životu.”

Život u zatvoru bio je težak. “Bio sam strahovito usamljen i očajan”, prisjeća se James. Međutim, boravak u skučenoj zatvorskoj ćeliji naveo ga je na ozbiljno samoispitivanje. Rekao  je: “Neugodnosti vezane za život u zatvoru boljele su daleko manje od načina na koji sam iznevjerio svog nebeskog Oca.” Nakon nekoliko mjeseci jedan zatvorenik koji je proučavao Bibliju s volonterima Jehovinih svjedoka pristupio je Jamesu i pozvao ga da dođe na tečaj proučavanja Biblije. Zbog srama koji je osjećao James je isprva to odbio. No mladić je bio uporan, pa je James na kraju otišao na sastanak koji se održavao nedjeljom.

Ljubav i briga koje su Jehovini svjedoci koji su vodili tečaj pokazivali prema polaznicima tečaja duboko su se dojmile Jamesa. Kasnije je još nešto ostavilo na njega snažan dojam. James je zbog nekih prijašnjih iskustava mislio da su volonteri svih vjerskih zajednica koji rade sa zatvorenicima dobro plaćeni za taj svoj rad. No iznenadio se kada je saznao da Jehovini svjedoci ne traže nikakav novac i da nisu plaćeni za službu koju vrše (Matej 10:8).

James je počeo s nestrpljenjem iščekivati svaki sastanak. Ustanovio je da su braća koja su vodila te sastanke ljubazna i uvijek spremna pružiti ohrabrenje. Naročito je jedan starješina na njega ostavio snažan utisak. “Brojio sam dane do njegove sljedeće posjete”, sjeća se James, “jer je on istinu iz Božje Riječi učinio živom; njegov je duh bio zarazan. Pomogao mi je razumjeti koliko je važno analizirati ono što čitamo u Bibliji i tako dokučiti samu bit poruke — učiniti je svojom svojinom i, što je još važnije, razviti Kristov um.”

Jamesu je bilo teško povjerovati da će mu Bog oprostiti pogreške koje je učinio. Što mu je u tome pomoglo? “Iz načina na koji su se ti vjerni i samopožrtvovni muževi ophodili s nama moglo se vidjeti kako Bog oprašta. *  Jedna je stvar postala veoma jasna: Brat ničim nije dao ni naslutiti da mi Bog neće oprostiti iako sam počinio grozne grijehe. Jehova me nikada nije napustio. On je vidio da sam se iskreno pokajao i odbacio prijevaru i nerazborit način života, te me bogato blagoslovio.” Da, James je ponovno primljen u kršćansku skupštinu. Premda je prošlo već desetak godina kako je pušten iz zatvora, još uvijek je aktivan i revan. Njegova žena i obitelj raduju se tome što sada služi kao sluga pomoćnik, a nedavno je održao i prvo javno predavanje.

Početkom devedesetih upoznali smo Johnnya. Njegova obitelj bila je povezana s Jehovinim svjedocima, no nitko u njoj nije bio duhovno jak u vrijeme kada je Johnny rastao i kada mu je trebalo duhovno i moralno vodstvo. Johnny je uvučen u svijet kriminala. Dosuđena mu je zatvorska kazna u saveznom zatvoreničkom logoru, odmah do kaznionice u Atlanti. Tijekom boravka u tom logoru čuo je za naš tečaj proučavanja Biblije te mu je odlučio prisustvovati.

U početku je Johnny jako teško čitao. Međutim, toliko je silno želio saznati više o Jehovi i Isusu Kristu da je čvrsto odlučio naučiti tečno čitati (Ivan 17:3). Naši tečajevi često baš u tome pomažu zatvorenicima, naročito kad je u pitanju čitanje s razumijevanjem i javno čitanje. Johnny je toliko marljivo proučavao da je ostalim polaznicima postao pravi primjer revnog istraživača Biblije.

Dosta mjeseci nakon toga Johnny je prebačen u saveznu kazneno-popravnu ustanovu u Talladegi (Alabama) kako bi se uključio u obrazovni program o zloupotrebi droge koji se provodi u toj ustanovi. Čim je stigao, Johnny je počeo pohađati kršćanske sastanke Jehovinih svjedoka koji se tamo održavaju i učestvovati u njima. Ostao je aktivan sve dok konačno nije pušten iz zatvora. A kada je taj sretni dan stigao, Johnny nije gubio vrijeme, već je smjesta stupio u kontakt s Jehovinim svjedocima u gradiću u kojem je odrastao. Oni su ga srdačno prihvatili, a on je nastavio proučavati i duhovno napredovati.

Johnnyev entuzijazam i ljubav prema biblijskoj istini potaknuli su i njegovu majku da se više uključi u skupštinske aktivnosti. Johnny je za nju pravi izvor ohrabrenja i velika pomoć u svakodnevnom životu. Nedavno se krstio u znak predanja Jehovi Bogu te i dalje sudjeluje u kršćanskoj službi propovijedanja.

U proteklih 20 godina ovi su tečajevi pomogli preko četrdesetorici zatvorenika u kaznionici u Atlanti da postanu kršteni propovjednici Jehovinih svjedoka, dok je još preko 90 njih imalo koristi od tjednog proučavanja Biblije. Neki su se zatvorenici krstili nakon što su izašli iz zatvora ili u nekom drugom zatvoru u koji su prebačeni.

Oni među nama koji iz tjedna u tjedan dolaze u ovaj povijesni zatvor kako bi pomagali zatvorenicima koji se iskreno kaju zahvalni su na tome što mogu sudjelovati u tom jedinstvenom vidu kršćanske službe (Djela apostolska 3:19; 2. Korinćanima 7:8-13). U sumornom okruženju stražarskih tornjeva, stražara, električnih vrata i spiralno namotane bodljikave žice ispunjeni smo radošću i divljenjem kada vidimo kako opasni kriminalci iz korijena mijenjaju svoj život te postaju pošteni građani i vjerni obožavatelji Boga (1. Korinćanima 6:9-11). (Prilog suradnika.)