TO SE dogodilo u prosincu 1944. u Beendorffu, ženskom radnom logoru koji se nalazio nedaleko od rudnika soli u sjevernoj Njemačkoj. Dopustite mi da vam objasnim kako sam tamo dospjela i kako sam uspjela preživjeti posljednje mjesece drugog svjetskog rata.

Rodila sam se 1908. kao druga od tri djevojčice u jednoj židovskoj obitelji u Amsterdamu (Nizozemska). Moj je otac poput mnogih Židova koji su prije drugog svjetskog rata živjeli u Amsterdamu bio brusač dijamanata. Umro je kad mi je bilo 12 godina, nakon čega se k nama doselio djed. Djed je bio jako pobožan Židov, pa se pobrinuo da nas odgoji u skladu sa židovskom tradicijom.

Po uzoru na oca izučila sam zanat brusača dijamanata te sam se 1930. udala za jednog kolegu. Dobili smo dvoje djece — Silvaina, živahnog i nemirnog dječačića, te Carry, slatku i mirnu djevojčicu. Nažalost, naš brak nije dugo trajao. Godine 1938, nedugo nakon što smo se razveli, udala sam se za Louisa Sacksionija, koji je također bio brusač dijamanata. U veljači 1940. rodila nam se kćerka Johanna.

Premda je Louis bio Židov, nije držao do običaja svoje religije. Zbog toga više nismo slavili židovske praznike koji su me u djetinjstvu toliko oduševljavali. To mi je jako nedostajalo, no u svom sam srcu nastavila vjerovati u Boga.

Početkom 1940, godine kada je započela njemačka okupacija Nizozemske, jedna je gospođa došla na naša vrata i razgovarala sa mnom o Bibliji. Nisam baš puno razumjela o čemu govori, no svaki put kad bi navratila do mene uzela bih literaturu koju bi mi ponudila. Međutim, ništa od toga nisam čitala jer nisam htjela imati nikakve veze s Isusom. Od malih sam nogu poučavana da je Isus bio otpadnik od židovske vjere.

Onda je jednog dana na naša vrata došao jedan muškarac. Postavila sam mu neka pitanja poput ovih: “Zašto Bog nije stvorio druge ljude nakon što su Adam i Eva sagriješili? Zašto u svijetu ima toliko mnogo bijede? Zašto se ljudi mrze i ratuju?” Obećao mi je da će mi, ukoliko  budem imala strpljenja, na sva ta pitanja odgovoriti uz pomoć Biblije. Tako je dogovoren biblijski studij.

No i dalje me odbijala pomisao da je Isus Mesija. Stoga sam se pomolila u vezi s time i počela čitati mesijanska proročanstva zapisana u Bibliji, nakon čega sam ih sagledala u posve drugačijem svjetlu (Psalam 22:7, 8, 18; Izaija 53:1-12). Jehova mi je pomogao shvatiti da su se ta proročanstva ispunila na Isusu. Moj muž nije pokazivao nikakvo zanimanje za ono što sam učila, no nije se protivio tome da postanem Jehovin svjedok.

Vrijeme kada je Nizozemska bila pod njemačkom okupacijom za mene je bilo veoma opasno razdoblje. To nije bilo samo zbog toga što sam Židovka, a Židove su Nijemci slali u koncentracione logore, već i zbog toga što sam Jehovin svjedok, pripadnik vjerske organizacije koju su nacisti htjeli uništiti. Usprkos tome, ostala sam aktivna i svaki mjesec prosječno provodila 60 sati razgovarajući s drugima o kršćanskoj nadi koju sam stekla (Matej 24:14).

Jedne večeri u prosincu 1942. moj se muž nije vratio s posla kući. Ispostavilo se da je zajedno sa svojim kolegama uhapšen na poslu. Nikad ga više nisam vidjela. Moja braća Jehovini svjedoci savjetovali su me da se negdje sakrijem s djecom. Jedna kršćanska sestra koja je živjela na drugom kraju Amsterdama primila nas je kod sebe. No kako je bilo preopasno da sve četvero budemo na istom mjestu, svoju sam djecu morala povjeriti drugima.

Više sam puta tik za dlaku izbjegla hapšenje. Jedne me večeri jedan Jehovin svjedok vozio biciklom do mog novog skrovišta. Međutim, svjetlo na biciklu nije radilo, pa su nas zaustavila dva pripadnika nizozemske policije. Uperili su mi svjetlo u lice i jasno mogli vidjeti da sam Židovka. Na svu sreću, samo su rekli: “Požurite brzo dalje — samo pješice.”

Uhapšena sam jednog svibanjskog jutra 1944. u trenutku kad sam se spremala započeti sa službom — no ne zbog toga što sam Jehovin svjedok, već zbog toga što sam Židovka. Odvedena sam u zatvor u Amsterdamu, gdje sam ostala deset dana. Zatim sam zajedno s ostalim Židovima prebačena vlakom u tranzitni logor Westerbork u sjeveroistočnom dijelu Nizozemske. S tog su mjesta Židovi transportirani u Njemačku.

U Westerborku sam našla muževljevog brata i njegovog sina, koji su također bili uhapšeni. Ja sam bila jedini Jehovin svjedok među Židovima, pa sam se stalno molila Jehovi da mi da potrebnu snagu. Dva dana kasnije brat mog muža, nećak i ja sjedili smo u stočnom vagonu vlaka koji je trebao krenuti prema Auschwitzu ili Sobiboru, logorima smrti u Poljskoj. Iznenada sam prozvana i prebačena u drugi vlak — redovni putnički vlak.

U tom su se vlaku nalazili moji bivši kolege, brusači dijamanata. Nekih stotinjak Židova koji su znali obrađivati dijamante prebačeno je u Bergen-Belsen, u sjeverni dio Njemačke. Kasnije sam saznala da mi je moj zanat spasio život jer su Židovi koji su otpremljeni u Auschwitz i Sobibor obično završavali pravo u plinskim komorama. To isto zadesilo je mog supruga, dvoje djece i drugu rodbinu. Međutim, tada još nisam znala što se s njima dogodilo.

 U Bergen-Belsenu mi brusači dijamanata bili smo smješteni u posebne barake. Kako bi nam sačuvali ruke za fini posao koji smo radili, bili smo pošteđeni sveg drugog posla. Bila sam jedini Jehovin svjedok u našoj grupi i neustrašivo sam ostalim Židovima govorila o svojoj novostečenoj vjeri. Međutim, za njih sam ja bila otpadnik, kao što su Židovi u prvom stoljeću smatrali apostola Pavla.

Nisam imala Bibliju, pa sam žudjela za duhovnom hranom. Jedan liječnik Židov koji je također bio zatočen u logoru imao je Bibliju, pa mi ju je dao u zamjenu za nekoliko komada kruha i nešto maslaca. U Bergen-Belsenu sam s tom grupom brusača dijamanata provela sedam mjeseci. S nama se postupalo relativno dobro, zbog čega su nas drugi Židovi logoraši počeli poprijeko gledati. No na kraju je ponestalo dijamanata, pa smo ostali bez posla. Tako je 5. prosinca 1944. nas sedamdesetak Židovki prebačeno u ženski radni logor u Beendorffu.

U rudnicima koji su se nalazili nedaleko od logora, otprilike 400 metara ispod zemlje, logorašice su morale izrađivati dijelove za bombardere. Kada sam odbila raditi taj posao, dobila sam nekoliko jakih udaraca (Izaija 2:4). Čuvarica mi je bijesno rekla da bi mi bilo bolje da sutra budem spremna za posao.

Sljedećeg jutra nisam otišla na prozivku, već sam ostala u baraci. Bila sam sigurna da će me strijeljati, pa sam se molila Jehovi da nagradi moju vjeru. Neprestano sam ponavljala biblijski psalam koji kaže: “U Boga se uzdam, ne bojim se; što će mi učiniti čovjek?” (Psalam 56:11).

Stražari su pretražili barake i izveli me napolje. Jedna me čuvarica stala tući, ponavljajući pitanje: “Tko to tebi ne dozvoljava da radiš?” Svaki put odgovorila sam da je to Bog. Tada joj je druga čuvarica rekla: “Možeš slobodno prestati. Ti Bibelforscheri * pustili bi te da ih pretučeš nasmrt kad je u pitanju njihov Bog.” Njene su mi riječi ulile nevjerojatnu snagu.

Budući da je čišćenje zahoda bio posao koji se dodjeljivao kao kazna, a ujedno i najprljaviji posao koji sam mogla zamisliti, ponudila sam se da to radim. Bila sam presretna kada mi je to odobreno jer sam taj posao mogla obavljati mirne savjesti. Jedno mi je jutro pristupio zapovjednik logora, kojeg su se svi bojali. Stao je ispred mene i rekao: “Dakle, ti si ta Židovka koja ne želi raditi?”

“Ja radim, što i sami možete vidjeti”, odgovorila sam.

“Ali ti odbijaš raditi u ratne svrhe, je li?”

“Da”, odgovorila sam. “Bog to ne želi.”

“Ali time što bi radila u tvornici ne bi nikoga ubila, zar ne?”

Objasnila sam mu da bih sudjelovanjem u izradi oružja povrijedila svoju kršćansku savjest.

Uzeo je moju metlu i rekao: “Ja te mogu ubiti i ovim, zar ne?”

“Naravno da možete”, odgovorila sam, “ali metla nije napravljena u tu svrhu. Puška je napravljena.”

 Razgovarali smo o tome kako je Isus bio Židov i o tome kako sam ja iako sam Židovka postala Jehovin svjedok. Kad je otišao, ostale logorašice došle su do mene zadivljene time što sam imala hrabrosti tako mirno razgovarati sa zapovjednikom logora. Rekla sam im da za to nisam ja zaslužna, već moj Bog koji mi je dao snage.

Desetog travnja 1945, kada su se savezničke snage približile Beendorffu, morali smo gotovo čitav dan stajati postrojeni u dvorištu kao na prozivci. Nakon toga otprilike 150 nas žena potrpano je u stočne vagone bez imalo hrane i vode. Vlakovi su otišli u nepoznatom pravcu, tako da smo danima putovale amo-tamo između linija fronte. Neke su logorašice zadavile neke od svojih suputnica kako bi imale više mjesta u vagonu, zbog čega su mnoge žene doživjele slom živaca. Uspjela sam sve to izdržati zahvaljujući snažnom uvjerenju da se Jehova brine za mene.

Jednog dana naš se vlak zaustavio nedaleko od jednog muškog logora i vojnici su nam dozvolili da izađemo iz vlaka. Nekolicina nas žena dobila je po jednu kantu da donesemo vode iz logora. Kad sam došla do slavine, prvo sam ugasila žeđ, a potom napunila kantu. Čim sam se vratila, žene su navalile na mene poput divljih životinja. Sva se voda prolila. Esesovci (pripadnici Hitlerove elitne garde) samo su stajali i smijali se. Jedanaest dana nakon toga završile smo u Eidelstedtu, logoru u predgrađu Hamburga. Otprilike polovica žena iz naše grupe umrla je uslijed surovih uvjeta putovanja.

Jednog dana dok sam još bila u Eidelstedtu čitala sam nekolicini žena iz Biblije. Iznenada se na prozoru pojavio zapovjednik logora. Jako smo se uplašile jer je u logoru bilo zabranjeno posjedovati Bibliju. Zapovjednik je ušao, uzeo Bibliju i rekao: “Dakle, to je Biblija, ha?” Na moje ogromno olakšanje vratio mi ju je i rekao: “Ako neka od ovih žena umre, morat ćete naglas pročitati nešto iz nje.”

Četrnaest dana nakon toga oslobođeni smo i preko Crvenog križa prebačeni u jednu školu nedaleko od Malmöa u Švedskoj. Tamo su nas kratko vrijeme držali u karanteni. Pitala sam jednu njegovateljicu bi li mogla obavijestiti Jehovine svjedoke da se nalazim u prihvatilištu. Nekoliko dana kasnije netko me pozvao po imenu. Kada sam toj ženi rekla da sam Jehovin svjedok, počela je jecati. I ona je bila Jehovin svjedok! Nakon što se smirila,  rekla mi je da su se Jehovini svjedoci u Švedskoj stalno molili za svoju kršćansku braću i sestre koji su se nalazili u nacističkim koncentracionim logorima.

Od tog su me dana sestre svakodnevno posjećivale, donoseći mi kavu i desert. Po odlasku iz prihvatilišta prebačena sam u jedno mjesto u blizini Göteborga. Tamo su Jehovini svjedoci jedno poslijepodne za mene organizirali pravu gozbu i druženje. Mada ih nisam razumjela, za mene je bila prava radost što sam ponovno bila okružena braćom i sestrama.

Tijekom svog boravka u Göteborgu dobila sam pismo od jedne Jehovine svjedokinje iz Amsterdama u kojem me obavijestila da su moja djeca Silvain i Carry te sva moja rodbina odvedeni i da se više nisu vratili. Preživjele su samo moja kćerka Johanna i mlađa sestra. Nedavno sam imena svog sina i kćerke vidjela na popisu Židova koji su ugušeni u plinskim komorama u Auschwitzu i Sobiboru.

Nakon povratka u Amsterdam, gdje sam ponovno dobila svoju Johannu koja je u to vrijeme imala pet godina, smjesta sam ponovno počela sudjelovati u službi propovijedanja. Ponekad sam znala naići na bivše članove NSB-a, Nizozemskog nacionalsocijalističkog pokreta, političke stranke koja je surađivala s Nijemcima. Oni su na neki način sudjelovali u pokolju praktički čitave moje obitelji. Morala sam nadvladati negativne osjećaje kako bih i njima prenosila dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Stalno sam imala na umu to da Jehova vidi srce osobe i da je konačno on taj koji sudi, a ne ja. Zbog toga sam uistinu bila blagoslovljena!

Započela sam biblijski studij s jednom ženom čiji se muž nalazio u zatvoru zbog toga što je surađivao s nacistima. Dok bih se uspinjala stepenicama prema njihovoj kući, znala bih čuti susjede kako govore: “Pogledajte! Ta Židovka opet ide kod NSB-ovaca.” Usprkos snažnom protivljenju zatvorenog muža koji je mrzio Židove, ova žena i njene tri kćerke postale su Jehovini svjedoci.

Na moju veliku radost i moja kćerka Johanna kasnije je predala svoj život Jehovi. Zajedno smo se preselile kako bismo služile na području gdje je bila veća potreba za objaviteljima Kraljevstva. Doživjele smo puno blagoslova u duhovnom pogledu. Sada živim u jednom gradiću na jugu Nizozemske, gdje surađujem sa skupštinom u djelu propovijedanja kad god mi je to moguće. Kad se osvrnem na svoj život, mogu samo reći da nikada nisam osjetila da me Jehova napustio. Uvijek sam osjećala da su Jehova i njegov ljubljeni Sin, Isus, uz mene, čak i u najtežim trenucima.

U ratu sam izgubila muža, dvoje djece i većinu rodbine. No nadam se da ću ih uskoro sve ponovno vidjeti u Božjem novom svijetu. Kad sam sama i kad razmišljam o onome što sam proživjela, s velikom se radošću i zahvalnošću sjetim psalmistovih riječi: “Anđeli Jehovini stanom stoje oko onih koji se njega boje, i izbavljaju ih” (Psalam 34:7).