BUDUĆI da sam odrastao nedaleko od prave planine Olimp u južnoj Evropi, posve je prirodno da me vukla znatiželja da saznam kakva to sličnost postoji između nje i tisućama kilometara udaljenog poluotoka koji se na samom kraju Sjeverne Amerike pruža u Tihi ocean. Napomena jednog prijatelja da u tom udaljenom području koje se nalazi 8 000 kilometara sjeverozapadno od Amazone rastu kišne šume bila je dovoljno primamljiva da se uputim u Nacionalni park Olympic.

Prije samog odlaska odlučio sam se malo pozabaviti istraživanjem i saznao da ovaj park površine 350 000 hektara koji se nalazi na krajnjem sjeverozapadu Sjedinjenih Država, u državi Washington, krije čudesni spektar prirodnih čuda. Tu, ispod pacifičke magle koja obavija obalu i najviše predjele šume, kriju se visoka stabla, obala puna nazubljenih stijena i neka od najkišovitijih mjesta na svijetu. Visoke planine ovog parka prekrivene su snijegom i ledenjacima koji se lagano spuštaju niz njih, a njegove kišne šume svojom tajanstvenošću i tminom nimalo ne zaostaju za onima u području Amazone.

Godine 1788. najveći vrh tog masiva — koji je tek nešto niži od 2 500 metara — jedan je engleski kapetan nazvao planina Olympus po legendarnom domu bogova iz grčke mitologije. U želji da se sačuva taj nedirnuti dio prirode, 1938. osnovan je Nacionalni park Olympic.

Jednog ugodnog jesenjeg jutra u upravnoj zgradi parka u Port Angelesu mene i moju suprugu dočekao je Mike, naš vodič rodom iz tog kraja. Taj visoki čovjek širokih pleća uživa posjetiocima poput nas pokazivati blaga ove kišne šume. “Kišne šume vjerojatno su najneobičniji fenomen ovog parka”, rekao je s očitim zanosom. “Izraz kišne šume obično se odnosi na tropske kišne šume. Međutim, naše šume spadaju među manje kišne šume umjerenog pojasa.” Kad sam ga pitao zbog čega ih se onda naziva kišnim šumama, Mike je kao iz rukava izbacio ove statističke podatke: Rastu ovih šuma pogoduju abnormalno velike količine oborina koje natapaju zapadne obronke planina Olympic, a količina tih oborina kreće se između 2 000 milimetara godišnje na obalnom pojasu do 4 000 milimetara ili više u riječnim dolinama u podnožju planina. Najveći dio kišne šume raste u tri riječne doline: dolini rijeke Hoh, Queets i Quinault.

Odjek naših koraka prigušuje tepih od otpalog lišća i druge vegetacije čija debljina na šumskom tlu iznosi otprilike pola metra. Gusto izrasla stabla štite šumu od vjetra; čak i kiša koja ovdje tako često pada lagano se spušta u obliku nekakve zelene izmaglice. Sunčeve zrake tek tu i tamo dopiru do nas, tvoreći na šumskom tlu sitne, nejasne oblike. I najtiši ptičji pjev ovdje se doima glasan, a s vremena na vrijeme jelen, poput kakvog smeđeg duha, preleti između mahovinom obraslih debla.

Zbog debljine šumskog tepiha sjeme rijetko uspijeva doprijeti do zemlje i proklijati — pa je većina najvećih stabala u šumi izrasla iz debla koja služe kao neka vrsta rasadnika. To su trula debla već srušenih stabala koja predstavljaju plodno tlo za sjeme koje padne na njih. Nije nimalo neobično vidjeti niz od nekoliko velikih stabala koja rastu poredana duž nekog srušenog orijaša, a velik broj takvih  “rasadnika” zaslužan je što se na pojedinim mjestima u šumi pojavljuju pravi drvoredi — koji izgledaju kao da ih je netko tako zasadio.

Ostavljamo iza sebe ravne šumske staze i penjemo se više u planine, gdje se izgled šume mijenja jer njome počinju dominirati divovska stabla crvene jele i jele Abies bifolia. Na obroncima planine Olympus nalazi se 7 ledenjaka, čija debljina na pojedinim mjestima iznosi 300 metara, dok ih na čitavom masivu ima preko 50.

Kalorije koje smo sagorjeli tijekom ovog napornog pješačenja trebalo je nadomjestiti, pa smo sljedeći dan započeli obilnim doručkom u jednom malom restoranu u Port Angelesu. Arlene, prijateljski raspoložena konobarica koja nas je posluživala, nije bila toliko oduševljena kišom koja pada u ovom kraju koliko snijegom. Zbog toga nas je uvjeravala kako nećemo vidjeti ništa od čuda nacionalnog parka ukoliko ne odemo do uzvišenja na istočnim, snijegom prekrivenim padinama parka.

Slijedeći cestu koja vodi istočno od Port Angelesa do Deer Parka ubrzo smo se našli na uglavnom strmoj neasfaltiranoj cesti s nizom oštrih zavoja. Bili smo nagrađeni veličanstvenim pogledom koji se pružao na sjever i na jug, preko prolaza Juan de Fuca do otoka Vancouver i prema velebnom, ledom prekrivenom središnjem dijelu planina Olympic. Na planinskim pašnjacima vidjeli smo mnoštvo jelena i neke biljke nježnog izgleda, kao što su zvončić Campanula piperi i ljubica Viola fletti, koje ne rastu nigdje drugdje na svijetu.

Nakon toga došli smo do planinskog lanca Hurricane Ridge. Nije teško zaključiti zbog čega je cesta koja vodi do njega jedna od omiljenih planinskih ruta u ovom parku. Ova relativno dobra cesta počinje nedaleko od upravne zgrade parka i završava na nadmorskoj visini od 1 755 metara, usred cvjetnih pašnjaka na samom rubu planina. S tog se mjesta vidi kako se planine gube daleko u pravcu juga, u nizu snijegom prekrivenih vrhova i ledenjaka koji ispunjavaju udoline između njih. Dok netremice promatramo krajolik, sa zapada se žurno približavaju gusti debeli oblaci.

Prvi cvijet koji procvjeta nakon što se s pašnjaka povuče snijeg je ljiljan Erythronium montanum, nakon čega slijedi prava tromjesečna parada raznobojnog cvijeća. Ovo je mjesto s kojeg možete promatrati jelene koji pasu okruženi veličanstvenim planinama, a ponekad možete opaziti i kozoroge koji skakuću po strmim stijenama iznad ceste.

Do najljepših plaža u parku lakše je doći pješice nego automobilom. Pješačeći kroz šumu od  nešto istočnijeg grada Forksa, stigli smo do plaža s plimnim bazenima, u kojima je sve vrvjelo od nebrojenog mnoštva zadivljujućih morskih stvorenja. Nakon što smo zaobišli rt Teahwhit Head, naišli smo na Giants Graveyard, neobičnu formaciju izobličenih stijena nedaleko od obale o koju se razbijaju ogromni valovi Tihog oceana i pretvaraju u vodenu prašinu. Zbog stalnih naleta snažnog morskog vjetra drveće koje raste duž ovih obala savijeno je do gotovo vodoravnog položaja. Dok smo po tom jakom vjetru šetali obalom, posvuda oko nas vidjeli smo lijepo oblikovane komade drva koje je more izbacilo na obalu i fino uglačano kamenje.

Posjet Nacionalnom parku Olympic za nas je zapravo bio susret s nedirnutom prirodom u kojoj je vrijeme stalo. To nas je iskustvo ispunilo divljenjem prema Stvoritelju, “u [čijoj] su ruci dubine zemaljske, i visine gorske njegove su. Njegovo je more i on ga je stvorio, i suhotu ruke su njegove načinile” (Psalam 95:4, 5). (Prilog suradnika.)