PRVO je izbio rat, rat koji nikako da prestane. Potom je uslijedila suša, suša koja nikako da popusti. Za sušom je došla glad i ljudi su učinili jedino što su mogli — napustili su svoje domove i otišli u potragu za vodom, hranom i poslom.

Tisuće njih došlo je do graničnog prijelaza. No posljednjih je godina susjedna zemlja prihvatila već milijun izbjeglica i sada je tome došao kraj. Granična policija s pendrecima u rukama budno je pazila da nitko ne prijeđe granicu.

Službenik iz ureda za imigraciju bez uvijanja je objasnio zašto žele zaustaviti sve veći priliv izbjeglica. “Oni ne plaćaju poreze. Upropaštavaju nam ceste. Sijeku stabla. Iscrpljuju zalihe vode. Dosta nam je takvih.” *

Ovakvi potresni prizori sve su uobičajeniji. Ljudi koji su morali napustiti svoj dom otkrivaju kako je sve teže pronaći neko mjesto koje mogu ponovno zvati svojim. “Što je veći broj ljudi koji traže utočište, to su zemlje manje spremne pružiti im ga”, navodi se u jednom nedavnom izvještaju organizacije Amnesty International.

Oni sretniji koji se uspiju smjestiti u neki izbjeglički logor izvan svoje zemlje mogu u njemu pronaći nekakvu sigurnost, ali rijetko kada i nešto nalik domu. Osim toga, životni uvjeti u logoru mogu biti sve samo ne idealni.

“[Kod kuće] te mogao ubiti metak, no ovdje [u izbjegličkom logoru] djeca će ti umrijeti od gladi”, žalio se jedan izbjeglica iz Afrike. Kako je ustanovio ovaj očajni otac, u mnogim logorima vlada kronična nestašica hrane i vode, a ni higijenski uvjeti i smještaj nisu odgovarajući. Razlog tome je jednostavan. Zemlje u razvoju koje iznenada preplave mnoge tisuće izbjeglica možda jedva uspijevaju prehraniti vlastito stanovništvo. Zbog toga ne mogu ponuditi neku veću pomoć ogromnoj množini ljudi koja se iznenada pojavi na njihovoj granici. A bogatije zemlje, koje se isto tako bore sa svojim problemima, možda nisu baš sklone pomagati brojnim izbjeglicama u drugim zemljama.

Kada je 1994. iz jedne afričke zemlje pobjeglo preko dva milijuna ljudi, u izbjegličkim logorima koji su podignuti na brzinu naprosto nije bilo moguće osigurati dovoljno vode i odgovarajuće sanitarne uvjete. Zbog toga je izbila kolera, bolest od koje je tisuće ljudi umrlo prije nego je se konačno uspjelo obuzdati. Da stvar bude gora, naoružani su se vojnici pomiješali s izbjeglicama i brzo preuzeli raspodjelu humanitarne pomoći. Ovaj problem nije vezan isključivo za te izbjeglice. “Prisutnost naoružanih elemenata među izbjeglicama izlaže civile povećanoj opasnosti. Veća je mogućnost da dođe do zastrašivanja, uznemiravanja i prisilne regrutacije”, navodi se u jednom izvještaju Ujedinjenih naroda.

Domaće stanovništvo također može ispaštati zbog velikog priliva gladnih izbjeglica. U afričkoj regiji Velikih jezera neki su se službenici žalili: “[Izbjeglice] su uništile naše rezerve hrane, naša polja, našu stoku, naše parkove prirode, uzrokovale su glad i širenje epidemija (...). [One] dobivaju pomoć u hrani, a mi ne dobivamo ništa.”

 Međutim, najveći se problem možda krije u tome što se mnogi privremeni izbjeglički logori na kraju pretvaraju u trajna naselja. Naprimjer, u jednoj zemlji na Bliskom istoku nekih 200 000 izbjeglica živi zbijeno u jednom logoru koji je prvobitno bio namijenjen za samo četvrtinu od tog broja izbjeglica. “Nemamo kamo otići”, ogorčeno kaže jedan od njih. Ove izmučene izbjeglice koje borave u stranim zemljama suočavaju se sa strogim ograničenjima što se tiče zaposlenja, pa se procjenjuje da je čak 95 posto njih nezaposleno ili nema adekvatno zaposlenje. “Uistinu ne znam kako uspijevaju sastaviti kraj s krajem”, priznao je jedan socijalni radnik koji radi s izbjeglicama.

No koliko god se uvjeti života u izbjegličkim logorima u stranim zemljama činili loši, možda je još teže onim izbjeglicama koje ne mogu napustiti svoju zemlju.

Prema izvještaju Visokog povjereništva Ujedinjenih naroda za izbjeglice, “problem izbjeglica koje ostaju unutar svoje zemlje je problem koji zbog svoje veličine i opsega, ljudskih patnji koje se kriju iza njega i učinka na međunarodni mir i sigurnost s pravom izaziva veliku zabrinutost u čitavom svijetu”. Ovi su beskućnici obično u još nepovoljnijem položaju od izbjeglica koje su uspjele pobjeći u neku drugu zemlju, i to iz nekoliko razloga.

U svijetu ne postoji nijedna međunarodna organizacija koja se brine o tim ljudima, a njihov krajnje težak položaj rijetko kada privuče punu pažnju medija. Vlada njihove zemlje koja je upletena u vojni sukob bilo koje vrste možda ne želi ili nije u stanju zaštititi ih. Tijekom bijega iz ugroženog područja često dolazi do razdvajanja obitelji. Budući da su često prisiljene putovati pješice, neke izbjeglice i ne prežive taj put do nekog sigurnijeg mjesta.

Mnogi od ovih ljudi koji su ostali bez igdje ičega traže utočište u gradovima, gdje žive u siromaštvu u nekim straćarama ili napuštenim zgradama. Drugi žive u improviziranim logorima koji su ponekad izloženi oružanim napadima. Stopa smrtnosti među tim ljudima obično je viša nego među svim drugim grupama stanovnika u zemlji.

Čak i humanitarne akcije koje se organiziraju u najboljoj namjeri i čiji je cilj ublažiti patnje izbjeglica mogu proizvesti posve suprotan učinak. U djelu The State of the World’s Refugees 2000 stoji: “U zadnjem desetljeću 20. stoljeća humanitarne organizacije koje su djelovale u ratom pogođenim zemljama spasile su tisuće života i znatno ublažile patnje tih ljudi. Međutim, jedna od ključnih pouka koje smo izvukli iz tog desetljeća je ta da u ratnim uvjetima  zaraćene strane mogu lako manipulirati humanitarnim akcijama, a posljedica toga može biti neželjeno jačanje položaja nadležnih osoba koje su odgovorne za kršenje ljudskih prava. Isto tako, pomoć koja stiže preko humanitarnih organizacija može se iskoristiti za jačanje ratne privrede, čime se u biti podupire i produžava rat.”

Osim s ove dvije vrste izbjeglica, svijet se suočava i sa sve većim brojem izbjeglica koje napuštaju domovinu iz ekonomskih razloga. Razloga za to ima više. Jaz između bogatih i siromašnih zemalja i dalje raste, a neki od najsiromašnijih stanovnika svijeta mogu svakodnevno putem televizije promatrati kako se stanovnici nekih zemalja razmeću svojim bogatstvom. Ljudima je danas lakše putovati u druge zemlje nego prije, a granice se sve više otvaraju. Građanski ratovi te etnička i vjerska diskriminacija također su snažan poticaj ljudima da se presele u bogatije zemlje.

No dok neki emigranti — posebice oni koji već imaju rodbinu u razvijenim zemljama — uspiju preseljenjem postići ono što su željeli, drugi si time samo upropaste život. Oni koji upadnu u ruke kriminalcima koji se bave trgovinom ljudima u naročitoj su opasnosti. (Vidi popratne okvire.) Obitelj bi trebala pažljivo razmotriti ove opasnosti prije nego se odluči preseliti iz ekonomskih razloga.

Godine 1996. u Sredozemnom se moru prevrnuo jedan stari brod, pri čemu se utopilo 280 ljudi. Na njemu su bili emigranti iz Indije, Pakistana i sa Šri Lanke koji su platili negdje između 6 000 i 8 000 dolara da bi došli u Evropu. Prije samog brodoloma ti su ljudi već tjednima trpjeli glad, žeđ i fizičko zlostavljanje. Njihov “put u blagostanje” pretvorio se u noćnu moru koja je završila tragedijom.

Praktički bi svaki izbjeglica ili ilegalni imigrant mogao ispričati svoju priču koja je nalik noćnoj mori. No bez obzira na razlog koji je ove ljude naveo da napuste svoj dom — da li rat, progonstvo ili siromaštvo — njihove patnje navode nas da se pitamo: Hoće li taj problem ikada biti riješen ili će broj izbjeglica naprosto i dalje rasti?