OD TOPLIH OBALA Crnog mora do izrazito hladnog Kavkaza prostire se Gruzija, zemlja koja se odlikuje mnogim prirodnim ljepotama. To planinsko područje koje se nalazi na razmeđi Evrope i Azije krase guste šume, brze rijeke i bujne zelene doline. U gruzijskom glavnom gradu, Tbilisiju, sve vrvi od života, a suvremene građevine isprepliću se sa starim zdanjima i spomenicima. No najveće blago Gruzije njeni su ljudi, poznati po bliskim obiteljskim odnosima i iskrenoj gostoljubivosti.

Gruzijski je narod kroz čitavu povijest bio tlačen. Njegovu su zemlju okupirali Rimljani, Perzijanci, Bizantinci, Arapi, Turci, Mongoli, Rusi i drugi narodi. Prema jednoj procjeni, Tbilisi je bio razoren 29 puta! * Unatoč tome, Gruzijci ne samo da su sačuvali ljubav prema životu, umjetnosti, pjevanju i plesu nego su i ostali na glasu kao tolerantan narod.

To se, nažalost, više ne može reći za sve Gruzijce. U protekle dvije godine jedna je mala grupa Gruzijaca u tom pogledu narušila ugled svoje zemlje, napadajući stotine svojih sugrađana. Grupe razbješnjelih napadača tukle su nedužne muškarce, žene i djecu, ne poštedjevši ni starije osobe i invalide. Udarali su ih palicama iz kojih su stršali čavli i metalnim šipkama, tako da su žrtve zadobile modrice po tijelu, posjekotine na licu i otvorene rane na glavi. Zašto su tako surovo tukli te nedužne gruzijske građane? Zato što su Jehovini svjedoci — pripadnici kršćanske zajednice koja je u Gruziji postojala prije nego se većina napadača uopće rodila.

Premda je u Gruziji zajamčena sloboda vjeroispovijedi, vlasti su često znale zaplijeniti literaturu Jehovinih svjedoka. U travnju 1999. carinski službenici rekli su da se literatura može objavljivati samo uz dopuštenje patrijarha, poglavara Gruzijske pravoslavne crkve. * Idućeg mjeseca ponovno je spomenuta Pravoslavna crkva — ovaj put na gruzijskom Okružnom sudu Isani-Samgori. Na tom je sudu Guram Šaradze, zastupnik u parlamentu i vođa političkog pokreta “Gruzija iznad svega!”, pokrenuo parnicu u namjeri da postigne raspuštanje pravnih tijela kojima se služe Jehovini svjedoci. Optužio je Jehovine svjedoke da je njihova aktivnost usmjerena protiv države i opasna. Tko je podržao tu Šaradzeovu tvrdnju? Zajedno s optužnicom poslano je i pismo koje je napisao tajnik katolikosa (patrijarha) Gruzijske pravoslavne crkve.

Dvadesetog svibnja 1999. Gruzija je usvojila Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, čime se obavezala da će se pridržavati odredaba te konvencije. U njenom 10. članku stoji: “Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo uključuje slobodu mišljenja te primanja i priopćavanja informacija i ideja bez uplitanja organa vlasti i bez obzira na granice.” Je li proglašenje tog prava zaustavilo protivnike Jehovinih svjedoka u nastojanju da postignu zabranu njihove vjerske literature? Nipošto!

Dvadeset i prvog lipnja 1999. Ured gruzijskog patrijarha uputio je upravitelju carinske inspekcije pismo u kojem izričito zahtijeva da se “zabrani distribucija strane vjerske literature”. Osim toga, Giorgi Andriadze, službeni predstavnik Gruzijske pravoslavne crkve, izjavio je da su Jehovini svjedoci opasni i da treba zabraniti njihovo djelovanje. Te javne osude nisu prošle nezapaženo. Vjerski fanatici, koji su prije spaljivali literaturu Jehovinih svjedoka, sada su postali uvjereni da mogu napadati Svjedoke i proći nekažnjeno. U nedjelju 17. listopada 1999. izvršili su još jedan napad.

Te je nedjelje u Tbilisiju oko 120 Jehovinih svjedoka — muškaraca, žena i djece — prisustvovalo vjerskom sastanku. U prostoriju u kojoj se održavao sastanak iznenada su nahrupili bivši pravoslavni svećenik Vasili Mkalavišvili i 200 njegovih sljedbenika. * Opkolili su prisutne te su ih neumorno tukli drvenim palicama i metalnim križevima. Četiri napadača zgrabila su jednog Jehovinog svjedoka za ruke i vrat. Gurnuli su mu glavu prema dolje i počeli je brijati, a svjetina je likovala gledajući kako ga nasilnici ponižavaju. Kad je razjarena rulja konačno otišla, 16 Jehovinih svjedoka moralo je biti odvezeno u bolnicu. Jednom su muškarcu bila slomljena tri rebra. Jedna druga žrtva, 40-godišnja Pati, kasnije je ispričala: “Počeli su vikati na mene, a jedan od njih udario me svom snagom. Potom me udarao po licu i očima. Pokušala sam rukama zaštititi lice. Krv mi je tekla po prstima.” Kad ju je taj surovi čovjek prestao tući, Pati nije ništa vidjela na lijevo oko. Zbog tog napada ona još i danas ima problema s okom.

Taj šokantan napad, koji je bio prikazan na televiziji, potaknuo je predsjednika Eduarda  Ševarnadzea da se obrati javnosti. Idućeg je dana izjavio: “Osuđujem taj događaj i smatram da organi vlasti trebaju krivično goniti počinitelje.” Budući da se na videosnimci točno vidi tko je bio predvodnik i tko su bili ostali napadači, zaista ih se lako moglo kazniti. Međutim, prošle su već dvije godine, a nijedan od napadača još uvijek nije kažnjen.

Kao što se moglo i očekivati, napadači su zbog pasivnosti nadležnih organa — kako svjetovnih tako i vjerskih — zaključili da će se nasilje i dalje tolerirati. Ohrabreni time što su prošli nekažnjeno, pokrenuli su val još žešćih napada, pljačkajući i tukući Jehovine svjedoke u njihovim domovima, na ulici i na mjestima gdje održavaju vjerske sastanke. Od listopada 1999. do kolovoza 2001. službeno je prijavljeno preko 80 napada na Jehovine svjedoke, u kojima je ozlijeđeno preko 1 000 osoba. Unatoč tome, 9. veljače 2001. u Tbilisiju je javni tužilac rekao novinarima da je istraga o slučaju Vasilija Mkalavišvilija “još uvijek u toku”. Nažalost, u vrijeme pisanja ovog članka gruzijske vlasti još uvijek dopuštaju protivnicima Jehovinih svjedoka da čine zlodjela motivirana mržnjom. (Vidi okvir “Nastavljaju se napadi svjetine”.)

Kakav je stav zauzela policija? Novinski izvještaji i videosnimke pokazuju da je policija ne samo dopustila napade na Jehovine svjedoke nego i sudjelovala u njima! Naprimjer, 8. rujna 2000. u gradu Zugdidiju skupina policajaca oboružanih pendrecima prekinula je miran skup kojem je prisustvovalo 700 Jehovinih svjedoka. Očevici su izjavili  da su maskirani policajci “napadali svakog tko im se našao na putu”, premlativši preko 50 osoba. “To je bio prizor da ti se srce para”, rekao je vlasnik dvorane u kojoj se održavao skup, prisjećajući se straha koji se vidio na licima djece dok su iznad njihovih glava letjele ispaljene prazne protutenkovske granate. Policajci su demolirali dvoranu i potom je zapalili. Međutim, do današnjeg dana nitko od njih nije kažnjen.

Budući da taj sramotni incident nije usamljeni slučaj (vidi okvir “Upletenost policije”), 7. svibnja 2001. Odbor Ujedinjenih naroda za borbu protiv mučenja s pravom je izrazio zabrinutost zbog toga što “u Gruziji policijsko osoblje i dalje pribjegava mučenju i drugim vrstama okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja te zbog toga što konstantno pokazuje nemar u pogledu provođenja brze, nepristrane i temeljite istrage brojnih prijava čiji podnositelji tvrde da su bili žrtve mučenja”. * Ustvari, nijedna od preko 400 prijava koje su Jehovini svjedoci podnijeli policiji nije dovela do kažnjavanja onih za koje se zna da su počinili krivično djelo! Stoga je gruzijski ombudsman, ili pučki pravobranilac, kojeg je izabrao parlament, izjavio: “Ljudska prava krše upravo oni koji su ih, zbog prirode svog posla, dužni štititi. Njima su ljudska prava puko slovo na papiru.”

Kao da nije bilo dovoljno problema s protuzakonitim napadima  svjetine i policije, nedavno je situacija postala još teža kad je zbog presude gruzijskog Vrhovnog suda došlo do nejasnoća u vezi s pravima Jehovinih svjedoka.

Razmotrimo kako je došlo do toga. Političar Guram Šaradze pokrenuo je parnicu kojom je želio postići raspuštanje pravnih tijela Jehovinih svjedoka. Sud je 29. veljače 2000. odbacio njegove optužbe. Međutim, Šaradze je uložio žalbu i odnio pobjedu. Potom su se Jehovini svjedoci žalili Vrhovnom sudu. Dvadeset i drugog veljače 2001. Vrhovni je sud, uglavnom zbog zakonskih formalnosti, donio presudu protiv njih. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, Ustav izričito kaže da registracija vjerskih zajednica podliježe odredbama javnog prava i treba se izvršiti u skladu sa zakonom o registraciji vjerskih zajednica, no taj zakon još uvijek ne postoji. Sud je zaključio da sve dok ne bude donesen taj zakon Jehovini svjedoci ne mogu biti registrirani ni na koji drugi način. Pa ipak, u Gruziji je zakonski registrirano petnaestak  drugih zajednica koje podupiru vjerske aktivnosti.

Komentirajući odluku Vrhovnog suda, gruzijski ministar pravosuđa Mihail Saakašvili u jednom je televizijskom intervjuu rekao: “S pravnog stanovišta, ta je odluka vrlo diskutabilna. Mislim da je u povijesti Vrhovnog suda bilo i puno mudrijih odluka.” Zurab Adaišvili, privremeni predsjednik pravne komisije gruzijskog parlamenta, rekao je agenciji Keston News Service da je “veoma zabrinut” zbog te presude jer “ona potiče ekstremističke snage u našoj [Gruzijskoj pravoslavnoj] crkvi na ugnjetavanje vjerskih manjina”. Nažalost, pokazalo se da je Adaišvili s pravom bio zabrinut. Nekoliko dana nakon što je donesena spomenuta presuda, uslijedili su novi napadi na Jehovine svjedoke. Tijekom 2001. doživjeli su napade svjetine, policije i pravoslavnih svećenika u incidentima koji su se dogodili 27. veljače, 5, 6. i 27. ožujka, 1, 7, 29. i 30. travnja, 7. i 20. svibnja, 8. i 17. lipnja, 11. srpnja, 12. kolovoza te 28. i 30. rujna. Napadi još uvijek nisu prestali.

U jeku tog novog vala progonstva Vrhovni sud učinio je neuobičajen potez, naime javno je pojasnio svoju odluku objavivši izjavu u kojoj je stajalo: “Nažalost, javnost je krivo protumačila odluku kojom je Vrhovni sud poništio registraciju Zajednice Jehovinih svjedoka. (...) Optuženima je poništena registracija u svojstvu pravnog tijela koje podliježe odredbama građanskog prava, no time nije ni izravno ni posredno narušeno ili pak ograničeno njihovo pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijedi. Time nije dovedena u pitanje njihova sloboda da bilo pojedinačno bilo u zajednici s drugima, javno ili privatno, promijene svoja vjerovanja. (...) Sudska odluka nije ograničila pravo optuženih na primanje i priopćavanje ideja i informacija. Tom odlukom nije im oduzeto pravo mirnog okupljanja.”

Izgleda da izjava Vrhovnog suda nije utjecala na nasilnički nastrojene napadače, no  ohrabrujuće je znati da su dosad već tisuće gruzijskih građana osudile proganjanje Jehovinih svjedoka. Osmog siječnja 2001. Jehovini svjedoci započeli su akciju potpisivanja peticije u kojoj zahtijevaju da ih se zaštiti od napada svjetine te da se pokrene krivični postupak protiv osoba koje su sudjelovale u nasilnim napadima na gruzijske građane. U roku od dva tjedna peticiju je potpisalo 133 375 punoljetnih građana iz svih dijelova Gruzije. Budući da u Gruziji ima samo 15 000 Jehovinih svjedoka, velika većina građana koji su potpisali peticiju vjerojatno pripada Gruzijskoj pravoslavnoj crkvi. Međutim, 22. siječnja 2001. peticija je nestala. Što se dogodilo?

Tog se dana u uredu gruzijskog državnog odvjetnika, gđe. Nane Devdariani, održavala konferencija za tisak na kojoj je trebala biti službeno objavljena ta peticija. Međutim, usred konferencije u ured su nahrupili Vasili Mkalavišvili i deset njegovih ljudi u namjeri da otmu 14 svezaka s potpisima građana koji su podržali peticiju. Predstavnica Kavkaskog instituta za mir i demokraciju nastojala je spriječiti napadače da otmu te sveske, no oni su tada nasrnuli na nju. Dok je Mkalavišvili psovao i vrijeđao sve redom, njegovi su sljedbenici oteli 12 od ukupno 14 svezaka i brzo napustili prostoriju. Jedan strani diplomat koji je bio očevidac incidenta uzbuđeno je rekao: “To je naprosto nevjerojatno!” No 6. veljače peticija je vraćena Jehovinim svjedocima, a 13. veljače 2001. predana je gruzijskom predsjedniku.

Jehovini svjedoci iz Gruzije i čitavog svijeta očekuju od gruzijskog predsjednika da nešto poduzme u skladu s tom peticijom. Uostalom, predsjednik Ševarnadze već je ranije u nekoliko navrata osudio proganjanje Jehovinih svjedoka. Naprimjer, 18. listopada 1999. predsjednik je napade na Jehovine svjedoke opisao kao “proganjanje” koje se “ne može tolerirati”. Dvadesetog listopada 2000. predsjednik Ševarnadze je jednom članu Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka uputio pismo u kojem je izjavio: “Dat ćemo sve od sebe kako bismo iskorijenili nasilje.” Zatim je dodao: “Uvjeravam vas da će se gruzijske vlasti i dalje nepokolebljivo zalagati za zaštitu ljudskih prava i slobodu savjesti.” Potom je 2. studenoga 2000. u pismu Komisiji za evropsku sigurnost i suradnju rekao: “Pitanje [statusa vjerskih manjina u Gruziji] ujedno uzrokuje ozbiljnu zabrinutost našeg naroda i državnog vodstva.” Predsjednik Ševarnadze pružio je komisiji jamstvo: “Za svaki oblik maltretiranja i fizičkog nasilja bit će pokrenut krivični postupak i počinitelji će odgovarati pred zakonom.”

Zabrinuti promatrači u Evropi i drugim dijelovima svijeta nadaju se da će se odlučne riječi predsjednika Ševarnadzea uskoro i ostvariti. U međuvremenu Jehovini svjedoci diljem svijeta ustrajno se mole za svoje suvjernike u Gruziji dok oni hrabro nastavljaju služiti Jehovi unatoč žestokom progonstvu (Psalam 109:3, 4; Priče Salamunove 15:29).