TISUĆU zebri slobodno juri afričkim pašnjacima. Njihov vrat obrastao gustom grivom njiše se u ritmu snažnih pokreta prugastih slabina. Ravnicom odjekuje tutnjava kopita koja mrve sasušenu zemlju. Iza njih se diže gusti oblak crvene prašine koji se može opaziti s udaljenosti od nekoliko kilometara. One trče slobodne i divlje, ne znajući ni za kakva ograničenja.

Tada, kao na neki nevidljivi znak, zebre počinju usporavati, a potom se i zaustavljaju. Svojim jakim, čvrstim zubima čupkaju suhu travu. No stado je na oprezu; zebre povremeno dižu pogled, osluškuju i njuše zrak. Do njihovih ušiju vjetar donosi udaljeni zvuk lavlje rike i one se ukoče. Taj im je zvuk dobro poznat. Uspravljaju uši i upiru pogled u pravcu tugaljive rike, puštajući da im trava nepomično visi iz usta. Osjetivši da im ne prijeti neposredna opasnost, ponovno sagibaju vratove i nastavljaju pasti.

Kad sunce jače zagrije, zebre su ponovno u pokretu. Ovaj put kreću prema rijeci, kamo ih privlači miris vode. Na obali rijeke životinje se zaustavljaju te frčući i udarajući o suhu zemlju netremice promatraju smeđu vodu koja polako teče. Svjesne su da se ispod mirne površine vode može kriti opasnost, pa zato neko vrijeme oklijevaju. No žeđ je jaka, pa se neke počinju gurati prema naprijed. Nato sve kao jedna pojure prema rubu rijeke. Jedna za drugom gase žeđ, a potom se okreću i ponovno kreću prema prostranoj ravnici.

Uvečer se stado bez ikakve žurbe kreće kroz visoku travu. Uokvirene ljepotom afričkih pašnjaka, siluete  zebri koje se naziru u tamnocrvenoj svjetlosti zalazećeg sunca izgledaju predivno.

U životu zebri svaki dan izgleda isto. Zbog vječne potrage za hranom i vodom te su životinje stalno u pokretu. Dok ih promatrate kako pasu na otvorenim ravnicama, jasno se vide prugaste šare koje prekrivaju njihova čista, ugojena i mišićava tijela. Pruge su zebrino jedinstveno obilježje, a neki kažu da ne postoje dva identična uzorka tih pruga. Njihove upadljive crno-bijele pruge doimaju se neobično u usporedbi s drugim životinjama koje žive u ravnici. Pa ipak, ove privlačne životinje dio su iskonske afričke divljine.

Zebre su po prirodi iznimno društvena stvorenja. One stvaraju snažne veze koje mogu trajati čitav život. Mada u jednom velikom stadu može biti i nekoliko tisuća životinja, ono je podijeljeno u mnogo manjih obiteljskih zajednica koje se sastoje od pastuha i njegovih kobila. U ovim malim obiteljskim zajednicama red se održava strogom podjelom članova prema položaju koji im pripada u zajednici. Kobila kojoj pripada istaknuto mjesto određuje kretanje obitelji. Ona predvodi, a ostale je kobile prate sa svojom ždrebadi, poredane jedna iza druge prema svom položaju. Međutim, zadnju riječ u obitelji ipak ima pastuh. Ukoliko želi da obitelj promijeni smjer putovanja, pastuh pristupi kobili predvodnici te je gurkanjem usmjeri u željenom smjeru.

Zebre se vole dotjerivati, pa nije ništa neobično vidjeti ih kako jedna drugoj češkaju i grickaju slabine, pleća i leđa. Čini se da ovo međusobno dotjerivanje koje započinje svega nekoliko dana nakon što ždrijebe dođe na svijet jača vezu između samih životinja. Ako zebra željna češkanja ne pronađe nikoga u obitelji tko bi udovoljio toj njenoj želji, zadovoljit će se valjanjem u prašini ili češkanjem o neko stablo, termitnjak ili nešto drugo.

Život zebre prepun je opasnosti. Ovu životinju tešku 250 kilograma rado love lavovi, divlji psi, hijene, leopardi i krokodili. Zebra može trčati do 55 kilometara na sat, no ponekad je iznenade grabežljivci koji joj se neprimjetno prikradu. Lavovi čekaju u zasjedi, krokodili se skrivaju ispod površine mutne vode, a leopardi vrebaju sakriveni pod okriljem mraka.

Zebrina obrana ovisi o njenoj budnosti i zajedničkoj akciji svih članova stada. Noću, kada većina zebri spava, nekoliko njih uvijek je budno te osluškuju i pažljivo motre što se dešava. Ukoliko zebra uoči grabežljivca koji se prikrada, ona počinje frktati, što čitavom stadu služi kao znak za uzbunu. Ako neki član stada zbog bolesti ili starosti ne može držati korak s ostalim životinjama, često se dešava da one namjerno  uspore ili sačekaju dok se sporija životinja ne priključi stadu. U slučaju neposredne opasnosti pastuh se neustrašivo postavlja između grabežljivca i kobila, grizući i udarajući neprijatelja kako bi dao vremena stadu da umakne.

Tu obiteljsku povezanost dobro prikazuje jedan neobičan događaj koji je prirodoslovac Hugo van Lawick promatrao na afričkoj visoravni Serengeti. Pričajući o tome kako je čopor divljih pasa počeo goniti stado zebri, rekao je da su psi uspjeli izolirati jednu kobilu i dva ždrebeta. Ostatak stada je odgalopirao, a majka i starije ždrijebe hrabro su se suprotstavili psima. Uskoro su psi postali agresivniji, pa su kobila i ždrijebe počeli malaksati. Kraj se činio neizbježan. Van Lawick se prisjetio scene koju je ugledao u trenutku kada se sve činilo izgubljeno: “Iznenada sam osjetio kako tlo podrhtava i, osvrnuvši se, na svoje iznenađenje ugledao kako se velikom brzinom približava deset zebri. Trenutak kasnije one su okružile majku i mladunce i tada, trčeći tijesno zbijene oko njih, zajedno s njima odjurile u smjeru iz kojeg su došle. Psi su ih gonili pedesetak metara, no kako nisu uspjeli prodrijeti unutar grupe ubrzo su odustali.”

Ženka zebre ponaša se veoma zaštitnički prema ždrebetu koje je tek došlo na svijet i u početku ga drži podalje od svih članova stada. Tijekog ovog perioda  kada je ždrijebe samo s majkom između njih dvoje stvara se prisna veza. Zahvaljujući tome mlado ždrijebe upamti jedinstveni crno-bijeli uzorak pruga svoje majke. Kasnije će uvijek prepoznati njen zov, miris i pruge, te neće prihvatiti nijednu drugu kobilu.

Ždrebad ne dolazi na svijet s bijelim i crnim prugama koje su karakteristične za njihove roditelje. Tamne pruge na njihovom tijelu zapravo su crvenkastosmeđe i tek će s vremenom postati crne. Unutar većeg stada ždrebad iz različitih obitelji okuplja se radi zajedničke igre. Oni se utrkuju i love jedni druge, pri čemu se sudaraju s odraslima, koji im se nekad pridruže u igri. Jureći u galopu na svojim tanašnim nožicama, ždrebad u svojoj igri naganja ptice i druge male životinje. Mladunčad zebre, te lijepe male životinje s dugačkim tankim nožicama, velikim crnim očima i sjajnim mekanim kaputima, prizor su koji je pravi užitak promatrati.

Još se i danas na prostranim zlatnim afričkim travnjacima može vidjeti kako velika stada zebri jure u nesputanom i slobodnom trku. To je uistinu veličanstven prizor.

Tko može poreći da je zebra, životinja koju krase jedinstvene crno-bijele pruge, snažna privrženost obitelji te neobuzdani i slobodni duh, veličanstveno i čudesno stvorenje? Onaj tko pobliže upozna ovu životinju dobit će odgovor na pitanje koje je postavljeno pred više tisuća godina: “Tko je zebru pustio na slobodu?” (Job 39:5, NS). Odgovor je jasan. To je učinio Stvoritelj svih živih stvorenja, Jehova Bog.