RODILA sam se 12. rujna 1962. u obitelji iskrenih komunista koji su živjeli u Horní Benešovu, selu udaljenom 290 kilometara od Praga. Moj je otac vjerovao u komunističke ideale i živio je u skladu s njima. Ujedno je moja dva brata, sestru i mene odgajao u tom duhu. Učio nas je da poštenim radom i moralnim načinom života možemo pridonijeti stvaranju boljeg društva. Komunizam je smatrao najboljim oblikom vladavine te ga je aktivno podupirao.

Otac je često odlazio na sastanke na kojima se veličalo komunizam. Religiju je prezirao zbog licemjerstva crkava, pa nas je odgajao u uvjerenju koje smo i sami prihvatili, a to je da Bog ne postoji. Otac je vjerovao da će s vremenom, kada svi budu imali svoj dom i dovoljno hrane, ljudi postati bolji i da će živjeti u miru. To je bila divna nada o kojoj sam mnogo slušala dok sam odrastala. Vjerovala sam svemu što nas je otac učio te sam i sama odlučila zastupati komunističke ideje.

Kao djevojčica pripremala sam se da postanem pionir, član poznate komunističke organizacije za djecu Mali pioniri. Pionire se poticalo da razvijaju dobre osobine i ljubav prema domovini. Kad sam imala devet godina, položila sam svečanu pionirsku zakletvu i dobila crvenu maramu. Ujedno sam u posebnim prigodama nosila pionirsku uniformu. Nastojala sam biti primjeran pionir. Kada bih čula da se djevojčice u školi nepristojno izražavaju, ukorila bih ih i podsjetila da pionirke tako ne govore.

Međutim, s vremenom sam počela uviđati da mnogi koji su se izjašnjavali kao komunisti ne podupiru komunističke ideale. Umjesto da se bore protiv pohlepe i zavisti, potkradali su društvenu imovinu. Mnogi koji su poticali druge da rade za dobrobit sviju,  sami to nisu činili. Ustvari, među ljudima je postala popularna izreka: “Tko ne krade, otima od svoje obitelji.” Počela sam se pitati: ‘Otkud toliko licemjerje? Zašto samo manjina podupire plemenite komunističke ideale? Zašto svi ti napori ne donose nikakve rezultate?’

Kad sam imala petnaestak godina, jedan dio ljetnih praznika provela sam kod školske prijateljice Alene. Jedne nas je večeri posjetila Alenina već odrasla prijateljica Tanja. “Moram s vama razgovarati o nečem veoma važnom”, rekla je. “Uvjerila sam se da Bog postoji.” Nismo mogle vjerovati da je došla do takvog zaključka. Nakon što smo se pribrale, obasule smo je pitanjima: “Kakve dokaze imaš za to?” “Kako Bog izgleda?” “Gdje živi?” “Zašto ništa ne poduzima?”

Jedno za drugim, Tanja je odgovorila na sva naša pitanja. Objasnila nam je da se Božji prvobitni naum sastojao u tome da Zemlja bude rajski dom za sve ljude te nam je rekla na koji će se način taj naum konačno ostvariti. Kad nam je u Bibliji pokazala obećanja o čistoj Zemlji nastanjenoj zdravim, neiskvarenim ljudima koji se brinu jedni za druge, učinilo mi se da je to vrlo slično onim obećanjima u koja sam i sama vjerovala. No bila sam sigurna da ocu ne bi bilo drago čuti da to divno stanje neće ostvariti komunizam, nego Božje Kraljevstvo.

Naime, jednom prilikom kad sam imala šest ili sedam godina djevojčica iz susjedstva odvela me u crkvu bez znanja mojih roditelja. Svećenik nam je ispričao jednu biblijsku priču koja mi se toliko dopala da sam htjela saznati još više. Čak sam dobila neku vjersku literaturu na čitanje. Kad sam to rekla roditeljima, strogo su mi zabranili da ponovno odem u crkvu te su uništili sve što sam donijela kući. Da bi sve bilo savršeno jasno, od oca sam dobila batine.

Boga se nakon toga više nikada nije spominjalo u našoj kući. Smatrala sam da samo zaostali, neobrazovani ljudi vjeruju u Boga i da je religija ljudska izmišljotina. U školi su nas učili da su ljudi jednostavno izmislili Boga zbog toga što nisu mogli objasniti neke pojave u prirodi. No sada je tu bila Tanja, inteligentna žena — zapravo učiteljica — koja je vjerovala u Boga! ‘Mora da ima nešto u tome!’ razmišljala sam.

Tanja je govorila s tolikim uvjerenjem da smo bile sigurne da vjeruje u ono što govori. Stoga smo je upitale: “Tanja, što te je uvjerilo da Bog stvarno postoji?”

“Biblija”, odgovorila je. “U njoj se nalaze odgovori na sva vaša pitanja. Biste li je voljele bolje razumjeti?”

Znala sam da se mojim roditeljima ne bi svidjelo da počnem proučavati Bibliju. A s druge strane, toliko sam željela saznati nešto više o tome. Zato mi je Tanja dala adresu Ludmile, Jehovine svjedokinje koja je živjela nedaleko od nas u Horní Benešovu. Dok sam s Ludmilom istraživala Božja obećanja o raju na Zemlji, pitala sam se: ‘Kakvo jamstvo imam da će se to obistiniti?’

Ludmila je rekla da u Boga i njegova obećanja mogu vjerovati samo ako ga bolje upoznam. Proučavajući s Ludmilom, uvjerila sam se da Zemlja i mnogi složeni životni oblici na njoj nisu proizvod slijepog slučaja. Naprosto sam bila ponukana priznati da mora postojati neki veoma inteligentni Stvoritelj. Shvatila sam koliko je Biblija logična kada kaže: “Svaku je kuću netko sagradio, a onaj koji je sve sagradio jest Bog” (Hebrejima 3:4).

Željela sam da i moja obitelj sazna isto što i ja. Međutim, bojala sam se da ih to neće zanimati, pa sam stalno odgađala da im to kažem. A onda je jednog dana majka među mojim stvarima pronašla list koji je otpao iz jedne stare pohabane Biblije koju sam dobila. To je jako uznemirilo moje roditelje.

Kad su se očeve sumnje da sam u kontaktu s Jehovinim svjedocima pokazale opravdane, pozvao me na dugačku šetnju. “Moraš smjesta  prekinuti svaku vezu s tim ljudima”, inzistirao je. “Ako to ne učiniš, ja ne mogu više biti predsjednik općine. Upropastit ćeš mi karijeru. Morat ću napustiti posao u uredu i vratiti se u tvornicu u kojoj sam prije radio. Nanijet ćeš sramotu čitavoj obitelji.”

“Ali, oče, Biblija je logična knjiga koja sadrži izvrsne savjete za život”, uvjeravala sam ga.

“Ne, Alenka”, rekao je otac, “za sreću mi nikada nije trebala ni Biblija ni Bog. Sve što sam postigao, postigao sam svojim rukama. Nitko mi nije pomogao. Čudi me da vjeruješ takvim glupostima! Moraš živjeti pravim životom, udati se, dobiti djecu i tada ćeš vidjeti da možeš biti sretna i bez Boga.”

Očeva upornost djelovala je na mene. Moja vjera, koja još nije bila čvrsto utemeljena, na trenutak se poljuljala. Istina je da sam oca poznavala puno duže nego Jehovine svjedoke i da sam se kod kuće uvijek osjećala sigurno. Bila sam uvjerena da mi otac želi dobro. Znala sam da me voli, stoga sam mu obećala da ću prestati proučavati Bibliju. Nedugo nakon toga, kad sam imala 18 godina, završila sam školu i otišla raditi u Prag, glavni grad naše zemlje.

Zaposlila sam se u banci i s nestrpljenjem očekivala taj pravi život koji je prema riječima mog oca ostvario komunizam. Međutim, za kratko sam vrijeme uvidjela da ljudi u gradu nisu nimalo sretniji od onih u mom selu. Ustvari, nemoral, licemjerstvo, sebičnost i opijanje bili su sastavni dio njihovog života.

Nakon nekog vremena jedan Jehovin svjedok koji je živio nedaleko od mog doma u Horní Benešovu došao je u Prag i uredio stvari tako da me posjete Jehovini svjedoci. Tako sam u Pragu ponovno počela proučavati Bibliju, ovaj put sa ženom po imenu Eva. Na kraju svakog studija Eva bi me upitala: “Želiš li da dođem i sljedeći tjedan?” Nikada mi nije nametala svoje mišljenje iako sam je ponekad znala pitati što bi uradila da je na mom mjestu.

“Ne mogu ti reći što bih ja učinila”, rekla bi. Zatim bi mi pažnju usmjerila na neke biblijske retke, koji bi mi pomogli donijeti odluku. Velik mi je problem predstavljao moj odnos s roditeljima, pa sam je pitala trebam li prestati kontaktirati s njima. Eva je otvorila Bibliju na 2. Mojsijevoj 20:12, gdje stoji da moramo poštovati svoje roditelje. Zatim me pitala: “No, postoji li netko tko bi nam trebao biti važniji od roditelja?”

Kako nisam bila sigurna, otvorila je Bibliju i pročitala mi riječi Isusa Krista: “Tko ima veću naklonost prema ocu ili majci nego prema meni, nije me dostojan” (Matej 10:37). Zahvaljujući tome shvatila sam da iako moram poštovati roditelje, prema Isusu i njegovom nebeskom Ocu trebam pokazivati još veću naklonost. Eva je uvijek nastojala istaknuti neko bitno biblijsko načelo, a zatim bi odluku prepustila meni.

U rujnu 1982. primljena sam na Agronomski fakultet u Pragu. Međutim, uskoro sam ustanovila da mi pored svih obaveza na fakultetu ne ostaje onoliko vremena za proučavanje Biblije koliko sam željela. Stoga sam jednoj profesorici rekla da razmišljam o tome da napustim fakultet. “Poslat ću te nekome tko će te razumjeti i pomoći ti”, rekla je. Ugovorila mi je razgovor s dekanom fakulteta.

Dekan me srdačno primio i upitao: “Zbog čega to naš najbolji student želi napustiti fakultet?”

“Zbog toga što nemam vremena za druge stvari koje me također zanimaju”, odgovorila sam. Kako je djelo Jehovinih svjedoka u to vrijeme bilo zabranjeno u Čehoslovačkoj, nisam mu namjeravala otkriti pravi razlog zbog kojeg sam razmišljala o prekidu školovanja. No nakon razgovora koji je trajao oko dva sata, učinilo mi se da je osoba kojoj mogu vjerovati. Zato sam mu rekla da proučavam Bibliju.

“Izučavaj i Bibliju i Marksa”, rekao je. “Zatim se opredijeli.” Činilo se da me čak podržava u tome da proučavam Bibliju!

Međutim, narednog dana dekan i spomenuta profesorica otputovali su u moje selo kako bi posjetili moje roditelje. Upozorili su ih da sam se povezala s jednom opasnom i zabranjenom sektom te su im rekli da želim napustiti fakultet. “Ako vaša kćerka odluči napustiti fakultet”, dekan je obećao ocu, “pobrinut ćemo se da ne pronađe posao u Pragu, pa će se morati vratiti kući i tako prekinuti vezu s tom sektom.”

U siječnju 1983. napustila sam fakultet. Uz pomoć jedne prijateljice koja je također proučavala Bibliju unajmila sam sobu kod jedne starije žene. Kako nisam znala za dekanov posjet mojim roditeljima i za njegovo obećanje ocu, nisam znala ni zašto svi moji pokušaji da pronađem posao završavaju neuspjehom. I mojoj je gazdarici to bilo čudno, pa je krijući od mene otišla do dekana i pitala ga zašto sam napustila fakultet.

“Pazite se!” upozorio ju je. “Ona je član opasne sekte Jehovinih svjedoka. Zato je morala napustiti fakultet. Mora se vratiti kući i prestati baviti se time. Ja ću se pobrinuti za to da u Pragu ne dobije nikakav posao!”

Kad se te večeri gazdarica vratila kući, pozvala me i rekla: “Alenka, danas sam bila na tvom fakultetu.” Pomislila sam da ću se morati spakirati i iste večeri napustiti stan. No ona je rekla: “Ne opravdavam to što dekan radi. Ti možeš vjerovati što god želiš, važno je kako se ponašaš. Pomoći ću ti da nađeš posao.” Te sam večeri u molitvi zahvalila Jehovi što mi je pomogao.

Ubrzo nakon toga otac je došao po mene u Prag. No ovaj put njegovi argumenti nisu bili dovoljno uvjerljivi. Moja vjera u Jehovu i njegova obećanja bila je čvrsto utemeljena. Na kraju je otac otišao bez mene i tada sam ga prvi put u životu vidjela da plače. Iako je to bio veoma bolan susret, to me iskustvo približilo Jehovi. Htjela sam mu se predati i služiti mu. Tako sam 19. studenog 1983. u jednom stanu u Pragu simbolizirala svoje predanje Jehovi krstivši se u kadi.

S vremenom sam počela pomagati u pripremi zabranjene literature Jehovinih svjedoka. Morali smo biti jako oprezni jer su neka braća koja su uhvaćena u tom poslu završila u zatvoru. Moj prvi zadatak sastojao se od umnožavanja Kule stražare prevedene na češki, za što smo koristili pisaću mašinu. Zatim bismo umnožene časopise proslijedili Jehovinim svjedocima, koji su pomoću njih proučavali Bibliju.

Kasnije sam pozvana da se pridružim grupi koja je u jednom stanu u Pragu pripremala knjige. Iz jedne bismo sobe uklonili veći dio namještaja, a potom na dugačkom stolu koji je bio postavljen nasred nje slagali knjigu list po list. Te bismo listove potom zalijepili ili zašili u knjigu. Često sam znala pomisliti kako bi bilo divno kada bih to mogla raditi puno radno vrijeme.

Dok sam kao dijete bila član pionirske zajednice, trudila sam se pomagati djeci da postanu bolji ljudi. Kao Jehovin svjedok nastavila sam raditi s mladima te sam mnogima pomogla da postanu kršteni Jehovini sluge. Premda nitko od članova moje obitelji još nije postao Jehovin svjedok, dobila sam, kako to Biblija obećava, mnogo duhovnih očeva, majki, braće i sestara (Marko 10:29, 30).

Godine 1989. komunističku vladavinu u našoj zemlji zamijenila je demokratska. Ta je promjena donijela zakonsku slobodu Jehovinim svjedocima, pa se otada možemo slobodno sastajati radi proučavanja Biblije, propovijedati od kuće do kuće, a da ne budemo zbog toga uhapšeni, i putovati u druge zemlje na međunarodne kongrese. Osim toga, više se ne trebamo brinuti zbog preslušavanja, hapšenja i zastrašivanja.

Godine 1990. udala sam se za sukršćanina po imenu Petr. U travnju 1992. ostvarila nam se želja da postanemo pioniri, kako Jehovini svjedoci nazivaju propovjednike koji mnogo vremena posvećuju propovijedanju. Kasnije  smo, u lipnju 1994, pozvani da radimo u podružnici Jehovinih svjedoka u Pragu. Sada više ne moramo proizvoditi biblijsku literaturu u tajnosti, već možemo slobodno pomagati ljudima diljem Češke Republike da zadovolje svoje duhovne interese.

Prije nekoliko godina Petr i ja bili smo presretni kad su moji roditelji prihvatili poziv da posjete objekte podružnice, u kojima živimo i radimo s još šezdesetak članova obitelji te podružnice. Nakon što su razgledali naš dom i urede, otac je rekao: “Da, vidim da među vama vlada prava ljubav.” To su bile najljepše riječi koje sam mogla čuti od svog oca.

Naša nada da ćemo živjeti u boljem svijetu koji će stvoriti komunizam bila je tek san. Povijest čovječanstva pokazuje da se ljudskim nastojanjima, čak ni onim najiskrenijim, ne može stvoriti pravedno društvo. Vjerujem da ima još mnogo ljudi koji će shvatiti da čovjek ne može živjeti sretno bez Božje pomoći (Jeremija 10:23).

Često se sjetim očevih riječi i njegove želje da živim, kako je on to nazvao, “pravim životom”, za koji nas je učio da će ga ostvariti komunizam. Međutim, proučavajući Bibliju shvatila sam da je ‘pravi život’ o kojem ona govori — život u Božjem pravednom novom svijetu — jedino pouzdano obećanje na koje se ljudi mogu osloniti (1. Timoteju 6:19). To kažem zbog toga što oni koji se iskreno trude primjenjivati biblijska učenja u životu već sada žive u istinskom miru, i to usprkos grešnosti i ljudskoj nesavršenosti. Oni se uspješno odupiru svim pokušajima da se razori njihovo jedinstvo ili da ih se odvoji od njihovog Boga Jehove, kojem predano služe.

To sam na poseban način osjetila 19. svibnja 2001, kada smo moj suprug i ja, uz još mnoge druge goste, imali prednost prisustvovati svečanom otvorenju nove podružnice Jehovinih svjedoka nedaleko od Lavova (Ukrajina).  Tamo sam upoznala još neke Jehovine svjedoke koji su nekada bili članovi komunističke organizacije Mali pioniri. Oni su se, baš kao i ja, nadali da će komunizam ostvariti pravi mir i jedinstvo među svim ljudima. Vladimir Grigorijev, koji sada sa svojom suprugom služi u podružnici u Rusiji, također je nekada bio član te organizacije.

Čini se pomalo ironičnim da su Jehovini svjedoci svoju novu podružnicu sagradili upravo na mjestu na kojem se nekada nalazio ljetni logor Malih pionira. Zbog ograničenog prostora podružnice samo je 839 osoba iz 35 zemalja moglo prisustvovati programu svečanog otvorenja. Međutim, narednog prijepodneva na jednom se nogometnom stadionu u Lavovu okupilo mnoštvo od 30 881 osobe i poslušalo program koji je iznesen prethodnog dana. * Neki od njih žive veoma daleko te su putovali šest i više sati kako bi prisustvovali tom programu.

Pa ipak, kada su ti ljudi čuli da mogu razgledati nove objekte podružnice, brzo su ušli u brojne autobuse kojima su došli na stadion. Tijekom poslijepodneva autobusi su počeli pristizati u podružnicu — u kojoj smo moj suprug i ja imali prednost noćiti — i dovoziti braću u razgledavanje. Tog je poslijepodneva preko 16 000 tih dragih suvjernika razgledalo podružnicu, ušlo u autobuse i krenulo natrag svojim kućama, što je za mnoge bio dalek put!

U Ukrajini i drugim zemljama Istočne Evrope milijuni su vjerovali da je komunizam najbolja nada za ostvarenje miroljubivog novog društva. Međutim, danas samo u Ukrajini preko 120 000 osoba ukazuje drugima na Božje Kraljevstvo. Da, mnogi bivši komunisti, među kojima sam i ja, sada vjeruju da je Božja vladavina jedina prava nada, čije će ostvarenje dovesti do istinskog bratstva i mira među svim narodima!