VISOKI tonovi pjesme koju je dječak pjevao u cik zore odjekivali su dolinom i širili se u daljinu, nošeni teškim, vlažnim zrakom. Kako je jutarnje sunce sve jače sjalo, tako je i dječakov veseo glas postajao sve prodorniji, poput raspjevanog ptičjeg glasa koji se čuje u svitanje.

Dok sam slušao tu pjesmu, prve zrake sunca obasjale su mladog masajskog pastira koji je stajao među stokom svog oca. Umotan u dugačko crveno platno koje mu je djelomično pokrivalo tijelo, dječak je poput rode stajao na jednoj nozi, oslanjajući se na svoje koplje i pjevajući stadu koje se spokojno odmaralo. Dozvolite da vam kažem nešto više o jedinstvenom narodu Masai.

Masai su zanimljiv pastirski narod koji živi u prostranim istočnoafričkim ravnicama Velike rasjedne doline, na području Kenije i Tanzanije. Izgleda kao da žive u prošlosti, onako kako su stoljećima ranije živjeli njihovi preci. Nisu opterećeni računanjem vremena. Njihovim životom upravljaju izlasci i zalasci sunca te ciklus izmjene godišnjih doba.

Masai koji žive tradicionalnim načinom života znaju kako preživjeti u divljini i izaći na kraj sa surovim uvjetima života u Rasjednoj dolini. Hodajući dugim laganim koracima, oni prevaljuju velike udaljenosti u potrazi za zelenim pašnjacima i izvorima vode za svoju stoku. Njihova stada pasu zajedno s krdima gnua, zebri, žirafa i drugih nizinskih životinja koje žive na tom području.

Masai vjeruju da njima pripada sva stoka na Zemlji. To se vjerovanje temelji na legendi koja kaže da je Bog u početku imao tri sina te je svakome dao jedan dar. Prvi je sin dobio strijelu da je koristi u lovu, drugi je dobio motiku da njome obrađuje zemlju, a treći je dobio štap da bude pastir. Taj posljednji sin navodno je postao otac naroda Masai. Premda i druga plemena imaju stoku, Masai vjeruju da te životinje zapravo pripadaju njima.

 U zajednici Masaija društveni položaj i ugled muškarca ovisi o veličini njegovog stada i o tome koliko ima djece. Čovjeka koji ima manje od 50 grla stoke smatra se siromašnim. Svaki muškarac nada se da će uz pomoć svoje mnogobrojne djece i žena s vremenom steći veliko stado koje bi moglo brojati i do tisuću životinja.

Članovi obitelji emocionalno se vežu za svoju stoku. Oni dobro poznaju specifičan način glasanja i ćud svake životinje. Stoku se često žigoše i obilježava dugim, vijugavim linijama te zamršenim šarama čija je svrha uljepšati životinju. Masai pjevaju pjesme u kojima opisuju ljepotu pojedinih životinja iz svog stada te izražavaju ljubav prema njima. Naročito cijene bikove s velikim zavinutim rogovima, a telad brižno njeguju i paze kao novorođeno dijete.

Masajske nastambe obično grade žene. Pri gradnji koriste grane koje spajaju tako da između njih isprepletu vlati trave, a potom ih premažu i “ožbukaju” kravljim izmetom. Nastambe okruglog i duguljastog oblika raspoređene su tako da zajedno tvore veliki krug u čijem se središtu nalazi kral, zaštićeni prostor u kojem noću spava stoka. Čitavo naselje ograđeno je oštrim, trnovitim granama koje štite Masaije i njihovu stoku od napada grabežljivih hijena, leoparda i lavova.

Masaijima i sam život ovisi o zdravlju i snazi njihove stoke. Kravlje mlijeko piju, a izmet tih životinja koriste za “žbukanje” svojih nastambi. Masai rijetko kolju goveda da bi jeli njihovo meso; u tu svrhu obično uzgajaju nekoliko ovaca i koza. No kad se govedo ubije, iskoristi se svaki njegov dio. Rogovi služe kao neka vrsta posude, od papaka i kostiju izrađuju se razni ukrasi, a kožu se štavi te koristi za izradu obuće, odjeće, prekrivača za krevete i užadi.

Masai su visoki i vitki ljudi osebujne ljepote i dostojanstvenog držanja. Nose odjeću divnih boja. Oko vitkog tijela nose labavo omotane tkanine intenzivnih crvenih i plavih nijansi. Žene se obično kite ogrlicama koje se sastoje od nekoliko velikih kolutova dobivenih spajanjem nizova perlica, a na glavu stavljaju raznobojne trake ukrašene perlicama. Na ruke i gležnjeve ponekad stavljaju ukrase od gusto  namotane debele bakrene žice. I muškarci i žene obično izdužuju ušne resice, ukrašavajući ih teškim naušnicama i drugim nakitom od perlica. Crveni mineral oker, koji se usitnjava sve dok se ne pretvori u fini prah, često se miješa s kravljim izmetom i vješto koristi za ukrašavanje tijela.

Jedne sam večeri uz svjetlost logorske vatre promatrao grupu Masaija koji su se okupili da bi plesali. Nakon što stanu u krug, počinju se kretati u ritmu. Ples se ubrzava, djevojke poskakuju, a teške ogrlice ritmično tupkaju po njihovim ramenima. Zatim Masai ratnici jedan po jedan dolaze na sredinu kruga, gdje izvode niz spektakularnih i vrlo visokih skokova. Ples se može nastaviti do kasno u noć, sve dok svi ne budu potpuno iscrpljeni.

Budući da je ovdje vruće, čitav dan sjedim s grupom žena u sjeni drveta akacije i gledam ih kako na štavljene životinjske kože prišivaju perlice, praveći vrlo lijepe šare. Žene se smiju i razgovaraju, ne obraćajući pažnju na tkalce koji cvrkuću iznad njihovih glava, gradeći gnijezda od suhih vlati trave. Tokom dana žene ujedno odlaze po vodu i drva za ogrjev, uređuju nastambe i vode brigu o maloj djeci.

O zalasku sunca pastiri se vraćaju sa svojom stokom. Stado se polako kreće prema naselju, podižući oblak crvene prašine koju obasjavaju vodoravne tamnožute zrake zalazećeg sunca. Kad žene izdaleka vide oblak prašine, odmah prekidaju svoje poslove kako bi spremno dočekale dolazak stada.

Nakon što stoka uđe u kral, muškarci hodaju oko životinja, gladeći rogove bikova i diveći se njihovoj ljepoti. Jedan dječačić uzima kravlje vime i štrcne si u usta tanak mlaz toplog mlijeka, no majka  ga odmah ukori. Djevojčice ulaze u taj zamršeni labirint rogova i kopita, spretno muzu krave, a potom izlaze kad napune svoje duguljaste tikve do samog vrha.

Uveče je hladno i svi se skupljamo oko vatre kako bismo se zagrijali. Zrakom se širi miris dima i pečenog mesa, ali i intenzivan miris obližnjeg stada goveda. Jedan od staraca sjeda i počinje pričati o povijesti Masaija te o nekadašnjim junačkim djelima masajskih ratnika. Zastaje jedino kad čuje riku lavova koja dopire iz daljine, a potom mirno nastavlja svoju zanimljivu priču u kojoj uživaju svi prisutni. Na kraju jedan po jedan svi odlaze na spavanje u tamu svojih zemljanih nastamba s kupolastim krovovima. U tihoj noći ne čuje se ništa osim ubrzanog disanja stoke koja spava, a tama se širi svuda oko nas, prekrivajući prostranu ravnicu.

Čim sunce izađe, svi u selu već su budni i idu za svojim poslom. Mala djeca, koja nemaju na sebi ništa drugo osim nizova perlica oko struka i vrata, igraju se na svježem jutarnjem zraku. Njihov smijeh prava je milina za Masaije, koji jako vole svoju djecu. O djeci uvelike ovisi ostvarenje njihovih nada vezanih za budućnost, pa i sam njihov život.

U odgajanju djece sudjeluju i drugi članovi zajednice — bilo koja starija osoba može ukoriti i kazniti neposlušno dijete. Djecu se uči da poštuju starije i ona se brzo upoznaju s običajima i načinom života u obitelji Masaija. U prvim godinama života žive bezbrižno, no kad malo porastu, djevojčice uče obavljati kućanske poslove, dok dječaci uče voditi brigu o stoci i štititi je. Roditelji poučavaju djecu o tradicionalnom načinu liječenja te o ritualima i običajima Masaija koji utječu na svaki aspekt njihovog života.

Kako sve više rastu, mladi se upoznaju s običajima i obredima koji će obilježiti razdoblje u kojem prestaju biti djeca i postaju odrasli. Između ostalog, upoznaju se s ritualima koji su povezani s bolešću, zlom kobi, sklapanjem braka i smrću. Masai vjeruju da će onaj tko ne bude vršio te obrede biti proklet.

Roditelji mogu ugovoriti brak u ime svoje kćeri dok je ona još malo dijete. Djevojčicu se obeća čovjeku koji ima dovoljno stoke da bi platio cijenu za nevjestu koju traži njen otac. Uobičajeno je da se uda za muškarca koji je puno stariji od nje i da živi zajedno s drugim ženama u njegovom domu.

U razdoblju odrastanja dječaci se blisko druže s drugim dječacima svog uzrasta. Ta posebna veza koja se razvija između dječaka istog uzrasta može trajati čitav život. Oni će zajedno proživjeti razdoblje u kojem će od neiskusnih dječaka postati pravi ratnici. Kao ratnici preuzet će na sebe odgovornost da štite svoje naselje i izvore s kojih članovi zajednice nabavljaju vodu te da štite stoku od divljih zvijeri i krađe. Masajski ratnici poznati su po odvažnosti i junaštvu i u pravilu ih nikad nećete vidjeti bez njihovih oštrih koplja.

Kad ratnici navrše otprilike 30 godina, dolaze do posljednje faze na putu do zrelosti. S velikim uzbuđenjem na njima se vrši obred inicijacije, koji označava da su postali zreli i da se mogu oženiti. Sada kad su postali punopravni članovi zajednice, posvetit će se tome da si nađu ženu i steknu što više stoke. Od njih će se također očekivati da daju savjete i posreduju u rješavanju sporova.

U današnje vrijeme brzo izumiru jedinstveni običaji i kultura Masaija. U nekim područjima Masai se više ne mogu slobodno kretati sa svojim stadima u potrazi za novim pašnjacima. Velika područja na kojima su nekada živjeli pretvorena su u rezervate divljih životinja ili se na njima grade stambena naselja, a neka se koriste i u poljoprivredne svrhe kako bi se prehranilo stanovništvo koje postaje sve brojnije. Suša i oskudica tjeraju mnoge Masaije da prodaju svoju voljenu stoku kako bi preživjeli. Kad dođu u velike gradove, Masai se suočavaju s istim problemima koji muče ostatak suvremenog svijeta koji ih okružuje.

Danas zajednice Masaija u istočnoj Africi dolaze u kontakt s Jehovinim svjedocima, koji ih posjećuju u službi propovijedanja. Na jeziku masai tiskano je preko 6 000 brošura Raduj se zauvijek životu na Zemlji! Tako se Masaijima pomaže da uvide razliku između neosnovanog praznovjerja i biblijske istine. Zaista je dirljivo vidjeti da je naš Stvoritelj, Jehova Bog, dao tom jedinstvenom i zanimljivom narodu mogućnost da bude ubrojen među mnoge ‘nacije i plemena i narode i jezike’ koji će preživjeti uništenje ovog sustava stvari koji grca u problemima (Otkrivenje 7:9).