ODVAŽNI ribari koji se nazivaju jangadeirosi već stoljećima plove uz sunčane sjeveroistočne obale Brazila u svojim jednostavnim, ali lijepim jangadama. Dopustite mi da vam ispričam što sam saznao o tim neobičnim splavima.

Na prvi pogled jangada bi vam mogla izgledati kao plovilo koje su na brzinu sklepali neki brodolomci. No ne dajte se zavarati. Neke jangade dostižu brzinu od gotovo osam čvorova i sudjeluju u regatama. Premda su to priproste splavi, one mogu ostati na moru po nekoliko dana i može ih se vidjeti u blizini velikih prekooceanskih brodova čak 40 milja od obale. *

U Brazilu se jangada počela koristiti za ribarenje na otvorenom moru. Bilo je to potkraj 17. stoljeća, kad su se kolonizatori iz Portugala dosjetili da na klimave splavi koje je koristilo starosjedilačko stanovništvo stave trokutasta jedra. Smatra se da su naziv jangada, što znači “sastavljanje”, smislili Portugalci. Prije nego što su stigli u Brazil, neko su vrijeme proveli u Indiji, gdje su počeli koristiti tu tamilsku riječ.

Od tih davnih dana jangada je doživjela i neke promjene. U početku je njen trup sačinjavalo pet do osam trupaca drva kao što je piúva, koja je lagana poput balzovine, a ti su trupci bili spojeni materijalima od prirodnih vlakana, bez ijednog vijka i čavla. U današnje vrijeme trup se uglavnom izrađuje od drva koje se inače koristi za izradu čamaca, a to ga čini trajnijim. Još jedna novina je drvena kutija obložena cinkom i stiroporom — u nju se sprema ulovljena riba. Dimenzije jangade ostale su iste — dužina pet do osam metara, a širina do dva metra.

 U posljednjih nekoliko desetljeća sve je teže nositi se s konkurencijom koju čine suvremeni ribarski čamci, tako da su mnogi jangadeirosi prisiljeni na neki drugi način zarađivati za život. Neki sada nude turistima vožnju jangadom. Na sjeveroistoku Brazila duž obale još uvijek postoji nekoliko tradicionalnih ribarskih naselja. Njihovi stanovnici žive jednostavnim životom. Dok su muškarci na moru, žene obično izrađuju prekrasne čipke, čime osiguravaju svojoj obitelji dodatni prihod.

Spreman sam za prvu plovidbu jangadom i krećemo iz ribarskog naselja smještenog na obali rta Mucuripe.

U četiri sata ujutro na plaži se upoznajem s ostala četiri člana posade. Naš kapetan zove se Assis. Nakon što je podignuto jedro, moj je prvi zadatak zajedno s drugima pomaknuti jangadu s trupaca drva karnaube i gurnuti je u more. Jangada se gotovo istog trena napuni vodom i izgleda kao da tone. Srećom, to se meni samo čini. Jangade su praktički nepotopive. Doduše, članovi posade kažu mi da se one ponekad znaju prevrnuti, a u tom slučaju moraš biti iskusan mornar i dobar plivač da bi ih ponovno okrenuo na pravu stranu. Bilo kako bilo, krećemo na pučinu, a valovi neprestano zapljuskuju palubu.

Kapetan zauzima položaj na krmi, gdje upravlja jedrom i kormilom. Jedan jangadeiro stoji na pramcu. Druga dva člana posade drže se za stupove i naginju se kako bi izravnali nakošenu jangadu. Kao promatrač zaključujem da je najpametnije čvrsto se uhvatiti za te stupove. Kad prvi put plovite na jangadi, nije nimalo neobično da dobijete morsku bolest, no ja se trudim podnositi mučninu najbolje što mogu.

Nakon otprilike dva sata plovidbe stižemo na odredište. Posada brzo spušta jedro i baca sidro — kamen pričvršćen za drvenu podlogu — te počinje ribolov. Riba se lovi na parangal, a ne ribičkim štapom. Zato su ribarima ruke pune ožiljaka i žuljeva. Osim ribe, ponekad love i jastoge, koristeći vršu koja se naziva manzuá, a izrađuje se od bambusa i najlonske niti. Da bi se zaštitili od sunca, jedni nose slamnate šešire sa širokim obodom, a drugi pak obične kape.

Život jangadeira nije nimalo lak. Sol, znoj i sunce — to je njegova svakodnevica. Sve se manji broj mladih muškaraca odlučuje za izučavanje tog zanata, koji sinovi već stoljećima uče od svojih očeva.

Poslijepodne krećemo natrag zajedno s još nekoliko jangada. Dok se nezaustavljivo probijaju kroz velike valove, njihova prekrasna bijela jedra u kontrastu su s intenzivno zelenim morem i plavim nebom — taj uistinu veličanstveni prizor poslužio je kao nadahnuće mnogim skladateljima i pjesnicima.

Stižemo do obale i sada svi zajedno guramo jangadu kako bismo je vratili na njeno postolje na pijesku. Jangada je obično teška 300 kilograma, no naše su ruke umorne, pa nam se čini da je puno teža. Jangadeirosi ulovljenu ribu prodaju prekupcu, koji će je potom prodavati drugim ljudima. Naš je ribolov kratko trajao i ulovili smo svega nekoliko kilograma ribe. No inače se na jangadi može dopremiti čak tonu ribe. Na kraju se zahvaljujem članovima posade i vraćam se kući umoran, ali zadovoljan. Sada je već noć, ležim budan u krevetu i čini mi se da još uvijek osjećam ljuljanje jangade, te jednostavne i neobične brazilske splavi.