VUŠŠŠ! Jak plamen diže se prema šarenom balonu koji se puni zrakom i lagano podiže uvis. Let u prekrasnom platnenom balonu duginih boja može vas oduševiti i pomoći vam da zaboravite grozničavi tempo života. Čovjek se “istovremeno osjeća spokojno i uzbuđeno”, rekao je jedan dugogodišnji zaljubljenik u letenje balonom punjenim toplim zrakom.

Letenje balonom fascinira čovjeka još od ranih 80-ih godina 18. stoljeća, kad su Joseph-Michel i Jacques-Étienne Montgolfier prvi put uspješno pustili balon u zrak. (Vidi donji okvir.) Međutim, balonaštvo je tek u 60-im godinama 20. stoljeća počelo stjecati popularnost kao rekreativni sport. U to su se vrijeme baloni počeli izrađivati od nezapaljivih materijala, a za zagrijavanje zraka i regulaciju temperature u balonu počelo se koristiti bezopasne i jeftine plamenike (brenere) u kojima izgara plin propan.

Kad izbliza pogledamo prekrasan balon, vidjet ćemo da se sastoji od niza raznobojnih traka koje su spojene po dužini i sužavaju se prema dnu balona. Napuhani baloni mogu biti široki 15 metara, a visoki preko 25 metara.

Neki letači imaju bujnu maštu te smišljaju originalne oblike i veličine balona, tako da postoje baloni u obliku životinja, boca, pa čak i klaunova. Bez obzira na to kako izgledaju, za sve te bešumne letjelice vrijedi isti princip letenja.

Pilot i putnici smješteni su u laganoj, ali čvrstoj pletenoj košari, ili gondoli, koja je pomoću mreže pričvršćena za balon i nalazi se točno ispod njegovog donjeg otvora. Neke košare izrađene su od aluminija. Pogledajte još jednom tik iznad košare. Vidjet ćete plamenik s regulatorom koji je pričvršćen za metalno postolje koje se nalazi ispod donjeg  otvora balona. Spremnici s gorivom nalaze se u košari.

Avion za polijetanje treba dugačku pistu. Za razliku od njega, balon punjen toplim zrakom može poletjeti s bilo kojeg zemljišta koje ne mora biti naročito veliko. Najvažnije je naći mjesto na kojem nema ničega o što bi balon pri polijetanju mogao zapeti. Želite li letjeti u toj tihoj letjelici? Prije nego što se popnete u košaru, potrebno je izvršiti neke pripreme.

Najprije se ispuhani balon raširi po tlu tako da leži nasuprot košari, koja je položena na bok. Potom se pomoću velikog motornog ventilatora balon puni zrakom koji ulazi kroz otvor za punjenje. Nakon toga upuhuje se topli zrak kako bi se balon podigao i doveo košaru u uspravan položaj. Slijedi posljednja provjera sve opreme, uključujući i crijeva za dovod goriva, te užeta ventila za ispuštanje zraka, čiji kraj mora sezati do košare. Sada pilot može primiti putnike i poletjeti. Neki balonaši nose sa sobom radioopremu i redovito održavaju vezu s ekipom na tlu, koja ih prati u vozilu kako bi nakon slijetanja pokupila balon i putnike.

Većina balonaša preferira let na visini od stotinjak metara, tako da mogu mirno lebdjeti te  promatrati krajolik i ono što se dolje događa. Na toj visini čak možete čuti kad se dolje na zemlji ljudi smiju ili glasno pričaju. Odozdo let balona izgleda očaravajuće i podsjeća na sjeme maslačka koje leti nošeno laganim povjetarcem. Neki se letači redovito dižu do visine od 600 metara, pa čak i više. Međutim, nije preporučljivo zadržavati se na visini od preko 3 000 metara ako nemate dodatnu opremu za pomoć pri disanju. (Vidi okvir “Let na velikim visinama”.)

Sada ste u zraku, no kako ćete se spustiti? Pomoću sile teže. Spuštanje možete kontrolirati tako da povlačite uže ispusnog otvora i pomalo ispuštate topli zrak. No, horizontalni let je druga priča. Pilot je prepušten na milost i nemilost atmosferskih prilika. “Svaki je let drugačiji, budući da su vjetrovi ti koji diktiraju smjer i brzinu leta”, objašnjava jedan iskusni balonaš. Osim toga, na različitim visinama nailazite na zračne struje koje mogu utjecati na promjenu brzine i smjera kretanja balona. Nije neobično da na visini od 100 metara iznad tla vjetar puše u jednom smjeru, a na visini od 200 metara u potpuno drugom smjeru.

Budući da balon leti istom brzinom kojom puše vjetar, osjećate se kao da lebdite u zraku dok se tlo okreće ispod vas. “Balonaši lete brzinom vjetra, [tako da] u zraku mogu rasprostrijeti kartu i ona neće odletjeti”, piše časopis Smithsonian.

Idealno je letjeti kad je strujanje zraka najslabije. To je obično nedugo nakon izlaska sunca ili kratko prije njegovog zalaska. Letači više vole letjeti ujutro, jer tada je atmosfera obično hladnija i balon se lakše podiže uvis. Ako letite kasno poslijepodne, postoji opasnost da vas mrak zatekne dok ste još u zraku.

Da biste dobili osjećaj za upravljanje balonom, potrebno je mnogo vježbanja. Važno je da pronađete zračnu masu koja se kreće u smjeru kojim želite letjeti i da je se držite. Iskusni letači pravi su majstori  u onom što se naziva stupnjevito penjanje. Podignu se do određene visine i potom stabiliziraju balon. Zatim kad nakratko puste plamen iz plamenika, topli zrak dolazi do vrha balona i bešumna se letjelica diže uvis.

Važno je da pilot pušta plamen u pravilnim razmacima i stalno prati što se događa, kako ne bi izgubio kontrolu nad balonom. Ako samo nakratko izgubi koncentraciju, to može dovesti do iznenadnog spuštanja balona. Oprezni pilot ima na umu da se izvor topline obično nalazi 15 do 18 metara ispod vrha balona, tako da je potrebno 15 do 30 sekundi da bi letjelica reagirala na dodavanje topline puštanjem plamena.

Slijetanje može biti uzbudljivo, naročito ako slijećete po vjetrovitom vremenu i nemate puno mjesta za manevriranje. U takvim okolnostima, kaže jedan stručnjak za letenje u balonu, “bolje je sletjeti brzo i nespretno, ali na pravo mjesto, nego spretno sletjeti u lavlji kavez u zoološkom vrtu”. No ako je vjetar idealan, najbolje je spuštati se polako.

Rekreativno letenje u balonima živih boja koji se pune toplim zrakom i dalje će biti popularno među mnogima koji sudjeluju u utrkama, natjecanjima i smotrama te među onima koji lete naprosto zato što u tome uživaju.