DANAS mnogi ljudi gledaju na osjećaj krivnje kao na nepoželjnu emociju. Oni se slažu s njemačkim filozofom Friedrichom Nietzscheom, koji je rekao: ‘Nečista savjest je najstrašnija bolest koja je dosad bjesnjela u čovjeku.’

No neki stručnjaci sada mijenjaju gledište o tome. “Osjećaj krivnje je bitan dio karaktera osjećajne, odgovorne osobe”, kaže dr. Susan Forward, međunarodno priznata psihoterapeutkinja i spisateljica. “To je dio savjesti.” Je li onda svaki osjećaj krivnje loš? Može li u nekim situacijama osjećaj krivnje biti koristan?

Osjećaj krivnje javlja se kad shvatimo da smo povrijedili nekog do koga nam je stalo ili pak da nismo zadovoljili mjerila u skladu s kojima bismo, prema našem mišljenju, trebali živjeti. Kao što stoji u jednom priručniku, osjećaj krivnje povezan je s odgovornošću za neki propust, prijestup, zločin ili grijeh.

U izvornom tekstu Hebrejskih pisama pojam krivnje povezuje se s propustom Izraelaca da žive u skladu s Božjim Zakonom — često se spominje u biblijskim knjigama 3. i 4. Mojsijevoj. Zanimljivo je da se taj pojam rijetko pojavljuje u Kršćanskim grčkim pismima. No na nekoliko mjesta gdje se spominje odnosi se na ozbiljne prijestupe protiv Boga (Marko 3:29; 1. Korinćanima 11:27).

Nažalost, ponekad nas može mučiti osjećaj krivnje iako zapravo ništa nismo skrivili. Naprimjer, netko je možda perfekcionist koji je sklon postavljati sebi nerazumna mjerila, tako da svaki neuspjeh kod njega može izazvati bezrazložan osjećaj krivnje (Propovjednik 7:16). Nekad možda dopuštamo da opravdano kajanje zbog neke greške ili neispravnog postupka preraste u osjećaj srama i na koncu počinjemo sami sebe bespotrebno kažnjavati. Ima li onda išta dobro u osjećaju krivnje?

Osjećaj krivnje može biti koristan iz najmanje tri razloga. Kao prvo, on je znak da smo svjesni toga koja su mjerila prihvatljiva. Taj osjećaj pokazuje da nam radi savjest (Rimljanima 2:15). U jednoj knjizi koju je objavilo Američko psihijatrijsko udruženje iznosi se mišljenje da nepostojanje osjećaja krivnje dovodi do ponašanja koje je štetno za društvo. Ljudi čija je savjest iskvarena ili otupjela ne mogu razlikovati ispravno od neispravnog, a to zna biti opasno (Titu 1:15, 16).

Kao drugo, osjećaj krivnje djeluje na našu savjest, a ona nam može pomoći da izbjegavamo neprihvatljivo ponašanje. Kao što nas fizička bol upozorava na mogući zdravstveni problem, tako nas i emocionalna bol koja je povezana s osjećajem krivnje upozorava na neki problem moralne ili duhovne prirode kojem bismo trebali obratiti pažnju. Kad postanemo svjesni svoje slabosti, izbjegavat ćemo činiti ono čime bismo ubuduće mogli povrijediti sebe, svoje voljene ili druge ljude (Matej 7:12).

I kao treće, priznanje krivnje može pomoći i krivcu i onome tko je povrijeđen. Naprimjer, kralja Davida je osim osjećaja krivnje mučila i jaka emocionalna bol. “Kad mučah, posahnuše kosti moje od uzdisanja mojega po cijeli dan”, napisao je on. No kad je konačno priznao Bogu svoj grijeh, David je radosno uskliknuo: “Okružavaš me radostima u izbavljanju” (Psalam 32:3, 7). Priznanje krivnje čak može doprinijeti tome da se povrijeđena strana bolje osjeća. To je priznanje može uvjeriti da je ona druga osoba voli i da joj je žao što joj je nanijela toliku bol (2. Samuelova 11:2-15).

Da bismo vidjeli koje je uravnoteženo gledište o krivnji, obratimo pažnju na oštru razliku u načinu na koji su Isus i farizeji gledali na grešnike i grijeh. U Luki 7:36-50 nalazimo izvještaj o jednoj nemoralnoj ženi koja je ušla u dom farizeja kod kojeg je Isus bio na ručku. Žena je prišla Isusu, oprala mu noge svojim suzama i namazala ih skupocjenim mirisnim uljem.

Licemjerno pobožni farizej prezrivo je gledao na tu ženu, smatrajući je nedostojnom da joj pokloni vrijeme i pažnju. Rekao je u sebi: “Da je ovaj čovjek [Isus] prorok, znao bi tko je ova žena koja ga dotiče i kakva je, da je grešnica” (Luka 7:39). Isus ga je brzo ispravio. Rekao mu je: “Nisi mi namazao glavu uljem; a ova mi je žena namazala noge mirisnim uljem. Zbog toga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi, iako ih je mnogo, jer je mnogo ljubila.” Te su lijepe riječi nesumnjivo ohrabrile ovu ženu i skinule joj teret sa srca (Luka 7:46, 47).

Isus ni u kom slučaju nije opravdavao nemoral. On je ustvari poučio ponosnog farizeja da je ljubav najvažniji motiv za služenje Bogu (Matej 22:36-40). Naravno, bilo je sasvim na mjestu da žena osjeća krivnju zbog svog nemoralnog postupanja u prošlosti. Ona se očito kajala, jer je plakala, nije pokušavala opravdati svoje prijašnje postupanje, a poduzela je i korake kako bi javno iskazala čast Isusu. Vidjevši to, Isus joj je rekao: “Vjera te tvoja spasila; idi u miru” (Luka 7:50).

S druge strane, farizej je i dalje prezrivo gledao na nju kao na grešnicu. Možda joj je htio dati do znanja koliko je grešna u Božjim očima i posramiti je. No ako stalno nastojimo kod drugih izazvati osjećaj krivnje ukoliko ne postupaju uvijek onako kako mi mislimo da bi trebali, to je bezosjećajno i na kraju ima negativne posljedice (2. Korinćanima 9:7). Najviše uspjeha imat ćemo ako oponašamo Isusa — tako da dajemo drugima dobar primjer, upućujemo im iskrene pohvale i pokazujemo da imamo povjerenja u njih, premda ih ponekad možda treba prekoriti i savjetovati (Matej 11:28-30; Rimljanima 12:10; Efežanima 4:29).

Kad učinimo nešto krivo, osjećaj krivnje može biti koristan, pa čak i potreban. Priče Salamunove 14:9 (Knox) kažu: “Bezumni olako shvaćaju krivnju koja zahtijeva iskupljenje.” Grižnja savjesti nas može i treba navesti da priznamo krivicu i učinimo druge korake kako bismo ispravili stvar. Međutim, osnovni razlog zbog kojeg služimo Jehovi uvijek treba biti ljubav, a ne osjećaj krivnje (Job 1:9-11; 2:4, 5). Biblija nam jamči da će dobri ljudi, kad ih se hrabri i bodri imajući na umu ove misli, dati sve od sebe u onome što rade. Što je još važnije, pritom će biti sretni.