MORA se priznati da je ovo “izuzetno važno zanimanje”, kako ga se naziva, povezano s mnogim izazovima — od niskih primanja do loših uvjeta rada; od silnih administrativnih poslova do prevelikog broja učenika; od nepoštovanja i nasilja do nezainteresiranih roditelja. Kako se neki učitelji uspijevaju nositi s tim izazovima?

Pitali smo četvero učitelja iz New Yorka koji su, prema njihovom mišljenju, najveći problemi s kojima se suočavaju učitelji. Jednoglasno su odgovorili: “Nedostatak poštovanja.”

Prema riječima Williama iz Kenije, situacija je, što se toga tiče, sada drugačija i u Africi. Rekao je: “Učenici su sve neposlušniji. Kada sam ja bio dijete, [sada ima oko četrdeset godina] učitelji su bili među najuglednijim ljudima u afričkom društvu. Učitelj je oduvijek bio uzor i mladima i starima. To se poštovanje sada gubi. Zapadnjačka kultura polako utječe na mlade, čak i na one koji žive u seoskim područjima Afrike. Filmovi i literatura prikazuju nepoštivanje autoriteta kao junaštvo.”

Giuliano, koji radi kao učitelj u Italiji, žali se: “Djecu je zahvatio duh pobune, nepokornosti i neposlušnosti koji prožima čitavo društvo.”

Nažalost, i droga je postala problem u školama — toliki problem da je američka učiteljica i spisateljica LouAnne Johnson napisala: “Suzbijanje zloupotrebe droge sastavni je dio nastavnog programa u gotovo svim školskim ustanovama, počevši već od vrtića (naglašeno od nas). Djeca o drogi znaju više (...) nego većina odraslih.” Dodala je: “Učenicima koji su zbunjeni, koji se osjećaju odbačeno i usamljeno, dosađuju se ili su nesigurni u sebe prijeti najveća opasnost da se upuste u eksperimentiranje s drogom” (Two Parts Textbook, One Part Love).

Ken, učitelj iz Australije, pitao je: “Kako naši učitelji mogu poučavati devetogodišnjaka kojeg su njegovi vlastiti roditelji uvukli u svijet droge i već je ovisnik?” Michael, profesor od nekih trideset godina, predaje u jednoj srednjoj školi u Njemačkoj. On je napisao: “Nama je dobro poznato da je droga prisutna u školama; samo što se to jako rijetko otkrije.” Također je spomenuo nedostatak discipline i rekao kako se to “očituje u destruktivnom ponašanju koje je zahvatilo učenike” te dodao: “Ploče i zidovi su išarani, a namještaj oštećen. Neki učenici kojima predajem imaju problema s policijom zbog krađe po trgovinama ili sličnih prijestupa. Ne iznenađuje da su učestale i krađe u školi!”

Amira je učiteljica u meksičkoj državi Guanajuato. Ona je priznala: “Suočavamo se s problemom nasilja i ovisnosti o drogama u obitelji, što direktno pogađa djecu. Djeca su zarobljena u okruženju u kojem uče prostački se izražavati te poprimaju razne poroke. Još jedan veliki problem je siromaštvo. Premda je u našoj zemlji školovanje besplatno, roditelji moraju sami kupiti bilježnice, olovke i ostali školski pribor. No hrana je ipak važnija od svega.”

Nedavni nemili događaji u školama u Sjedinjenim Državama u kojima su učenici posegnuli za oružjem pokazuju da u toj zemlji oružano nasilje nije tek beznačajni problem. U jednom je izvještaju stajalo: “Procjenjuje se da se svaki dan u 87 125 državnih škola u zemlji unese oko 135 000 komada vatrenog oružja. U nastojanju da smanje količinu oružja u školama, školske uprave koriste detektore metala, kamere, specijalno dresirane pse za otkrivanje oružja, pretražuju učeničke ormare, uvode identifikacijske kartice te zabranjuju nošenje velikih torbi u školu” (Teaching in America). Ovakve sigurnosne mjere mogle bi nekoga navesti da se pita: Govorimo li o školama ili o zatvorima? U izvještaju se dodaje da je zbog unošenja oružja u škole iz njih izbačeno preko 6 000 učenika!

Iris, učiteljica iz New Yorka, rekla je za Probudite se!: “Učenici krišom unose oružje u školu. Detektori ih ne mogu spriječiti u tome. Vandalizam je još jedan veliki problem u školama.”

U takvom okruženju u kojem vlada anarhija savjesni se učitelji svim silama trude da u učenike usade znanje i moralne vrijednosti. Stoga ne iznenađuje da mnogi učitelji pate od depresije i iscrpljenosti. Rolf Busch, predsjednik Udruge prosvjetnih radnika iz Tiringije (Njemačka), rekao je: “Gotovo trećina od ukupno milijun učitelja koliko ih ima u Njemačkoj razboli se uslijed stresa. Posao ih posve iscrpi.”

Još jedan veliki problem je spolna aktivnost među adolescentima. George S. Morrison, autor knjige Teaching in America, rekao je kako u Sjedinjenim Državama “svake godine zatrudni oko milijun tinejdžerki (11 posto djevojaka u dobi između 15 i 19 godina)”. Od svih razvijenih zemalja Sjedinjene Države bilježe najveću stopu trudnoće među tinejdžerkama.

Takvo stanje potvrđuje Iris, koja je rekla: “Adolescenti pričaju samo o seksu i zabavama. Opsjednuti su time. A sada su još školski kompjuteri priključeni na Internet! To znači da je učenicima omogućen pristup pričaonicama i pornografiji.” Angel, učitelj iz Madrida, rekao je: “Spolni promiskuitet među učenicima je stvarnost. Imali smo više slučajeva trudnoće među veoma mladim učenicama.”

Neki se učitelji žale da se mnogi roditelji ponašaju neodgovorno jer sami ne poučavaju djecu. Učitelji smatraju da su prvenstveno roditelji dužni poučavati svoju djecu. Lijepim manirama i pristojnom vladanju djecu se treba naučiti kod kuće. Stoga ne čudi kada Sandra Feldman, predsjednica Američkog saveza prosvjetnih radnika, kaže kako se “prema učiteljima (...) treba odnositi kao i prema svim drugim stručnim radnicima, a ne kao prema obrazovanijim dadiljama”.

Roditelji često propuštaju poduprijeti stegu koju se provodi u školi. Leemarys, koju smo citirali u prethodnom članku, rekla je za Probudite se!: “Prijavite li male prijestupnike ravnatelju, odmah će vas napasti njihovi roditelji!” Ranije citirani gospodin Busch rekao je o problematičnim učenicima sljedeće: “Roditelji sve manje odgajaju djecu. Više ne možete računati na to da većina djece dolazi iz obitelji u kojima ih se dobro i razumno odgaja.” Estela iz argentinskog grada Mendoze rekla je: “Učitelji se boje učenika. Ako im date lošiju ocjenu, gađaju vas kamenjem ili vas napadnu na neki drugi način. Ako imate automobil, razbiju vam ga.”

 Treba li se čuditi tome što u mnogim zemljama nedostaje učitelja? Vartan Gregorian, predsjednik zaklade Carnegie Corporation of New York, upozorio je: “U narednih deset godina naše [američko] školstvo trebat će još 2,5 milijuna učitelja.” Veliki gradovi “intenzivno su se uključili u potragu za učiteljima iz Indije, s Kariba, iz južne Afrike, Evrope i drugih dijelova svijeta gdje ima dobrih učitelja”. To dakako znači da bi i u tim područjima moglo doći do pomanjkanja učitelja.

Yoshinori, učitelj iz Japana s 32-godišnjim radnim iskustvom, rekao je da je “poučavanje djece plemenit, dobro plaćen posao, koji je usto i veoma cijenjen u japanskom društvu”. Nažalost, to nije slučaj u svakom društvu. Ranije citirani Gregorian također je rekao kako se prosvjetne radnike “kao stručnjake nedovoljno poštuje, cijeni i plaća. (...) Posao učitelja u većini [američkih] država slabije je plaćen od svih poslova za koje se traži fakultetska naobrazba ili magisterij.”

Ken Eltis, čije smo riječi citirali u samom uvodu članka, napisao je: “Što se dešava kad učitelji otkriju da su mnogi poslovi za koje se traži mnogo niža stručna sprema znatno bolje plaćeni od njihovog zanimanja ili kad ustanove da oni koji su pred samo godinu dana bili njihovi učenici (...) zarađuju više nego što oni trenutno zarađuju ili će vjerojatno zarađivati za pet godina? Takva spoznaja sigurno uništava njihovo samopoštovanje.”

William Ayers je napisao: “Prosvjetni radnici su izuzetno slabo plaćeni (...). Mi zarađujemo  u prosjeku četiri puta manje od odvjetnika, dvostruko manje od računovođa, manje od vozača kamiona i radnika u brodogradilištima. (...) Nijedno drugo zanimanje ne traži toliku angažiranost od pojedinca, a zauzvrat mu daje tako malo u financijskom pogledu” (To Teach—The Journey of a Teacher). O toj istoj temi bivša američka ministrica unutarnjih poslova Janet Reno rekla je u studenom 2000: “Ljude šaljemo na Mjesec. (...) Dajemo velike novce našim sportašima. Zašto ne bismo [bolje] plaćali svoje učitelje?”

“Prosvjetni su radnici općenito nedovoljno plaćeni”, rekla je Leemarys. “Pored svih godina školovanja moja su primanja još uvijek na razini nižih u gradu New Yorku, premda je život u tako velikom gradu povezan sa silnim stresovima i dodatnim teškoćama.” Valentina, učiteljica iz Sankt Peterburga, rekla je: “Učiteljski poziv je nezahvalan kada je riječ o primanjima. Naša je plaća uvijek bila niža od najniže zajamčene plaće.” Marlene iz Chubuta (Argentina) slaže se s rečenim: “Zbog niskih smo plaća prisiljeni raditi u dvije ili tri škole, zbog čega stalno jurimo iz jedne u drugu. To uistinu loše utječe na kvalitetu našeg posla.” Arthur, učitelj iz Nairobija (Kenija), rekao je za Probudite se!: “U vrijeme ekonomske krize nije lako biti učitelj. Mnogi će vam moji kolege reći da su niske učiteljske plaće oduvijek odvraćale ljude od ovog zanimanja.”

Diana, učiteljica iz New Yorka, žalila se na silne administrativne poslove koji učiteljima oduzmu velik dio vremena. Jedan drugi učitelj napisao je: “Dan mi uglavnom protekne u pripremama i obavljanju rutinskih poslova.” Uobičajena pritužba svih njih glasila je: “Papiri, papiri i samo papiri.”

Berthold iz grada Dürena spomenuo je još nešto na što se obično žale učitelji: “U razredima je previše učenika! Neki razredi u našoj školi broje i do 34 učenika. To znači da ne možemo posvetiti pažnju učenicima koji imaju problema. Ti učenici prolaze nezapaženo. Potrebe pojedinaca se zanemaruje.”

Već citirana Leemarys rekla je: “Prošle mi je godine, pored nezainteresiranih roditelja, najveći problem predstavljalo to što sam u razredu imala 35 učenika. Možete li zamisliti kako to izgleda raditi s 35 šestogodišnjaka!”

Iris je rekla: “Ovdje u New Yorku nedostaje učitelja, naročito onih koji bi predavali matematiku i prirodne znanosti. Oni mogu bilo gdje pronaći bolji posao. Zbog toga grad zapošljava mnogo stranih učitelja.”

Po svemu sudeći, učiteljski je poziv zahtjevan poziv. Što onda motivira učitelje? Kako uspijevaju ustrajati u svom pozivu? O tome će biti govora u posljednjem članku ove serije.