PONEDJELJAK 10. travnja 2000. bio je topao, sunčan dan, pa sam odlučila obaviti neke sitne poslove u gradu. Upravo sam bila ušla u četvrti mjesec trudnoće i premda baš nisam bila puna energije, radovala sam se što mogu biti vani. Međutim, dok sam u trgovini čekala u redu pred blagajnom, osjetila sam da sa mnom nešto nije u redu.

Po dolasku kući pokazalo se da su moja strahovanja bila opravdana. Krvarila sam, a kako mi se to nije dogodilo u prethodne dvije trudnoće, jako sam se uplašila. Nazvala sam svog liječnika, no on mi je predložio da sačekam i dođem sljedeći dan kada sam ionako imala zakazan pregled kod njega. Prije nego što smo suprug i ja te večeri stavili svoje dvoje djece u krevet zajedno smo se pomolili Jehovi i zamolili ga da nas ojača kako bismo mogli podnijeti sve što bi nas moglo zadesiti. Nakon toga sam zaspala.

Međutim, negdje oko dva sata probudili su me jaki bolovi. Bol je polako popustila, no prije nego što sam ponovno zaspala opet se javila, ovaj put u pravilnim razmacima. Krvarenje se također pojačalo, pa mi je postalo jasno da imam trudove. Glavom su mi grozničavo letjele misli dok sam se pokušavala sjetiti jesam li nekim svojim postupkom izazvala takvu reakciju, no nisam se mogla sjetiti da sam učinila išta što nisam smjela.

U pet sati ujutro znala sam da moram u bolnicu. Suprug i ja osjetili smo veliko olakšanje kad je po dolasku u bolnicu brigu o meni preuzelo veoma ljubazno, susretljivo i suosjećajno osoblje odjela hitne pomoći. Dva sata nakon toga liječnik nam je rekao užasnu vijest da sam izgubila dijete.

Zbog simptoma koje sam imala očekivala sam takav ishod, pa sam relativno dobro podnijela tu vijest. Osim toga, pored mene je čitavo to vrijeme bio moj suprug i hrabrio me. No sada, kad smo se trebali vratiti kući bez djeteta, pitali smo se što ćemo reći našoj djeci, šestogodišnjoj Kaitlyn i četverogodišnjem Davidu.

Prije nego što su otišla na spavanje djeca su znala da nešto nije u redu, no kako im reći da je umro njihov budući braco ili sekica? Odlučili smo otvoreno porazgovarati s njima i reći im istinu. Moja majka već nam je pomogla tako što je djeci rekla da se beba neće vratiti s nama kući. Kad smo stigli, potrčali su nam u susret te nas izgrlili i izljubili. Prvo što su nas pitali bilo je: “Je li beba dobro?” Nisam im mogla odgovoriti, no suprug im je, čvrsto nas zagrlivši, rekao: “Beba je umrla.” Stajali smo tako zagrljeni i plakali, što nam je pomoglo da rana počne zacjeljivati.

Pa ipak, pokazalo se da nismo bili baš posve spremni na kasnije reakcije naše djece. Naprimjer, otprilike dva tjedna nakon što sam izgubila dijete  bili smo na sastanku Jehovinih svjedoka kada je pročitana obavijest da je umro jedan stariji Jehovin svjedok koji je bio i blizak prijatelj naše obitelji. Naš četverogodišnji David počeo je nekontrolirano jecati, pa ga je suprug izveo iz dvorane. Nakon što se smirio, David je pitao zašto je njegov prijatelj umro. Zatim je pitao zašto je beba umrla. Potom je pitao oca: “Hoćeš li i ti umrijeti?” Također je želio znati zašto Jehova Bog još nije uništio Sotonu i počeo “sređivati stvari”. Uistinu smo bili iznenađeni kada smo shvatili kakve se sve misli roje u njegovoj maloj glavici.

I Kaitlyn je postavljala puno pitanja. Često se znala igrati da je jedna lutka bolesna, a da su ostale medicinske sestre ili članovi obitelji. Jednu kartonsku kutiju pretvorila je u bolnicu za lutke te se s vremena na vrijeme igrala da je neka od lutaka umrla. Pitanja koja su nam djeca postavljala i njihove igre pružili su nam puno prilika da ih poučimo važnim stvarima o životu i o tome kako nam Biblija može pomoći da ustrajemo u kušnjama. Također smo im skretali pažnju na Božji naum da Zemlju pretvori u predivan raj u kojem neće biti nikakvih patnji i boli — čak ni smrti (Otkrivenje 21:3, 4).

Nakon što sam se vratila iz bolnice prvo sam vrijeme osjećala emocionalnu prazninu i bila sam posve smetena. Imala sam pune ruke posla, a nisam znala otkuda početi. Nazvala sam nekoliko prijateljica koje su doživjele isto što i ja. Njihove su mi utješne riječi puno značile. Jedna draga prijateljica poslala nam je cvijeće i ponudila se da jedno popodne djeca provedu s njom. Iskreno sam joj bila zahvalna na ljubaznoj brizi i praktičnoj pomoći!

Posložila sam obiteljske fotografije u albume. Gledala sam i držala u rukama odjeću koju svojoj bebi nikada neću obući — jedinu vidljivu uspomenu na dijete koje sam izgubila. Tjednima nisam mogla kontrolirati svoje osjećaje. Bilo je dana kada usprkos svoj podršci koju su mi pružali obitelj i prijatelji naprosto nisam mogla prestati plakati. Ponekad mi se činilo da ću poludjeti. Posebice mi je bilo teško biti u društvu s prijateljicama koje su bile trudne. Ranije sam mislila kako je spontani pobačaj tek neki beznačajni problem u životu žene, nešto što ona prebrodi bez nekih većih teškoća. Kako sam samo bila u zabludi! *

Pored prolaska vremena, od velike mi je pomoći bila ljubav koju su mi pokazivali suprug i ostali sukršćani. Jedna Jehovina svjedokinja pripremila je ručak i donijela ga. Jedan skupštinski starješina i njegova supruga donijeli su nam cvijeće i utješnu dopisnicu te su s nama proveli cijelu večer. Znali smo koliko obaveza imaju, pa nas je dirnula njihova pažnja. Još su nam mnogi prijatelji poslali prigodne riječi utjehe i cvijeće. Jednostavne riječi kao što su: “Mislimo na vas”, značile su nam tako puno! Jedna osoba iz skupštine napisala je: “Mi na život gledamo isto kao i Jehova — kao na nešto vrlo dragocjeno. Ako on zna kad vrabac padne na zemlju, onda sigurno zna i kada ljudski zametak umre.” Jedna je rođakinja napisala: “Čudo rađanja i sam život neshvatljivi su nam, no ništa nije lakše shvatiti ni kada stvari krenu naopako.”

Nekoliko tjedana kasnije u Dvorani Kraljevstva osjetila sam da ću početi plakati, pa sam morala izići pred sam početak sastanka. Dvije drage prijateljice koje su vidjele kako izlazim očiju punih suza sjele su sa mnom u automobil, uzele me za ruku i nasmijale me. Ubrzo smo se sve tri vratile u dvoranu. Kakva li je radost imati prijatelje koji su ‘privrženiji od brata’! (Priče Salamunove 18:24, St).

Nakon što se vijest o tome što mi se dogodilo proširila, iznenadila sam se saznavši koliko je sukršćanki doživjelo isto što i ja. Čak i neke sestre koje ranije nisam baš dobro poznavala posebice su me utješile i ohrabrile. Njihova podrška puna ljubavi koju sam osjetila onda kada mi je bila najpotrebnija podsjetila me na biblijsku izreku: “U svako doba ljubi prijatelj, i brat postaje u nevolji” (Priče Salamunove 17:17).

Proslava Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti održavala se tjedan dana nakon što sam izgubila dijete. Jedne večeri dok smo čitali biblijske izvještaje o posljednjim danima Isusovog života na Zemlji, najednom mi je sinulo: ‘Jehova zna koliko boli kada nekoga izgubiš. On je izgubio vlastitog sina!’ No iako je Jehova naš nebeski Otac, ponekad zaboravim koliko nas razumije i koliko suosjeća sa svojim slugama — muškarcima i ženama. U tom sam trenutku osjetila ogromno olakšanje. Osjetila sam da mi je Jehova bliži nego ikad.

Veliko ohrabrenje izvlačila sam i iz biblijskih publikacija, posebice iz starijih izdanja časopisa Kula stražara i Probudite se! koji govore o tome kako se nositi s gubitkom voljene osobe. Naprimjer, od velike mi je pomoći bila serija članaka “Suočiti se s gubitkom djeteta” u izdanju Probudite se! od 8. kolovoza 1987 (engl.) i brošura Kad umre netko koga voliš. *

Kako je vrijeme prolazilo, osjetila sam da se oporavljam jer sam se mogla smijati bez osjećaja krivnje i razgovarati s drugima, a da pritom ne spomenem dijete koje sam izgubila. No čak i tada nešto bi me s vremena na vrijeme izbacilo iz ravnoteže, primjerice susret s prijateljima koji nisu znali da sam imala spontani pobačaj ili dolazak neke obitelji s malom bebom u našu Dvoranu Kraljevstva.

A onda sam se jednog jutra probudila s osjećajem da su se svi tamni oblaci napokon razišli. Još i prije nego što sam otvorila oči imala sam osjećaj da sam se oporavila — osjećala sam mir i spokoj kakav nisam osjetila mjesecima. Pa ipak, kada sam otprilike godinu dana nakon pobačaja saznala da sam ponovno trudna, odmah sam pomislila da bih mogla izgubiti i to dijete. Međutim, u listopadu 2001. rodila sam zdravog sina.

Još uvijek osjećam tugu za djetetom koje sam izgubila. No usprkos tome, to što mi se dogodilo pomoglo mi je da još više cijenim život, svoju obitelj, sukršćane i Boga — koji nas tješi. Osim toga, ovo je iskustvo potvrdilo važnu istinu da Bog ne uzima našu djecu, već da “sve stoji do vremena i zgode” (Propovjednik 9:11).

Kako se samo radujem vremenu kada će Bog odstraniti svu tugu, plač i bol, pa tako i fizičku i emocionalnu bol koju uzrokuje spontani pobačaj! (Izaija 65:17-23). Tada će svi poslušni ljudi moći reći: “Smrti, gdje je tvoja pobjeda? Smrti, gdje je tvoj žalac?” (1. Korinćanima 15:55; Izaija 25:8). (Prilog suradnika.)