ZAMISLITE da vam je za leđa pričvršćen minijaturni radioodašiljač, koji omogućava stalno praćenje i analiziranje vašeg kretanja. Takvim životom živi ženka albatrosa lutalice koja je nazvana gđa Gibson. Ona nosi na sebi sićušni odašiljač koji omogućava istraživačima da prate njeno kretanje uz pomoć satelita. Ti sateliti primaju njene signale — kao i signale drugih ptica koje nose na sebi slične napravice — te ih šalju natrag na Zemlju. Na temelju dobivenih podataka došli su do vrlo zanimljivih informacija o tim veličanstvenim pticama, a te će informacije, nadajmo se, doprinijeti njihovom opstanku.

Prema izvještaju sa Sveučilišta La Trobe u Victoriji (Australija), istraživači su otkrili da albatros lutalica preleti u prosjeku 300 kilometara na dan te da ponekad u jednom danu zna preletjeti i više od 1 000 kilometara. Ti spektakularni letači imaju raspon krila od gotovo tri i po metra, veći nego bilo koja druga ptica na svijetu, te s lakoćom lebde nad morem praveći krugove i prevaljujući preko 30 000 kilometara u nekoliko mjeseci. Slično istraživanje provedeno u Sjedinjenim Državama pokazalo je da je jedan havajski albatros četiri puta letio od otoka Tern, sjeverozapadno od Honolulua, do otočja Aleuti — prevalivši u svakom smjeru 3 000 kilometara — kako bi donio hranu svom jedinom ptiću.

Ta istraživanja koja se provode uz pomoć najsuvremenije tehnike ujedno su pomogla istraživačima da otkriju zašto se kod albatrosa lutalice broj ženki smanjuje brže nego broj mužjaka. Praćenjem leta tih ptica otkrili su da u doba parenja mužjaci obično love ribu bliže Antarktici, dok ženke uglavnom traže hranu u sjevernijim područjima, gdje plove ribarski brodovi koji love ribu pomoću plutajućih parangala. Ptice obično zarone kako bi ugrabile mamac postavljen iza tih brodova, uhvate se na udicu i zatim se utope. Kod nekih je populacija u vrijeme parenja bilo dvostruko više mužjaka nego ženki. S tim se problemom suočavaju i druge vrste albatrosa. Sredinom 1990-ih u vodama Australije i Novog Zelanda svake se godine iza brodova koji love ribu pomoću plutajućih parangala znalo utopiti čak 50 000 ptica, tako da su se mnoge vrste našle u opasnosti od izumiranja. Tako je u Australiji albatros lutalica proglašen ugroženom vrstom. Zahvaljujući tim otkrićima uvedene su promjene u načinu lovljenja ribe, tako da se smanjilo stradavanje albatrosa lutalica. Međutim, populacije tih ptica i dalje se smanjuju na nekoliko glavnih područja na kojima se razmnožavaju.

Premda danas istraživači prate kretanje nekih vrsta ptica služeći se minijaturnim elektronskim uređajima, godinama se primjenjuju i neke jeftinije, jednostavnije metode. Jedna od njih je prstenovanje, koje se provodi tako da se ptici pažljivo stavi na nogu mali metalni ili plastični prsten, pa ptica izgleda kao da na nozi nosi narukvicu.

Časopis Smithsonian piše da se metoda prstenovanja ptica počela koristiti kao pomoć u istraživanju još 1899, kad je danski učitelj Hans Christian Mortensen “sam napravio metalne prstenove, na koje je ugravirao svoje ime i adresu, te ih stavio na 165 mladih čvoraka”. Danas se prstenovanje provodi i u drugim zemljama diljem svijeta, a na taj se način dobivaju  dragocjeni podaci o tome na kojim područjima žive određene vrste ptica, kamo lete u vrijeme seobe, kako se ponašaju, kako je organiziran njihov život u jatu, koliko su velike njihove populacije, kako se brzo razmnožavaju te koliki im je postotak preživljavanja. U zemljama u kojima je dozvoljeno loviti ptice prstenovanje pomaže vlastima da donesu odredbe o dugoročnoj strategiji kontrole lova na divlje ptice. Prstenovanje također pokazuje kako na ptice utječu bolesti i kemijski otrovi. Budući da neke ptice mogu prenositi bolesti od kojih obolijevaju ljudi, primjerice encefalitis i Lajmovu bolest, podaci o fiziološkim karakteristikama i ponašanju ptica mogu nam pomoći da zaštitimo svoje zdravlje.

U zemljama u kojima se provodi prstenovanje ptica postoje određeni propisi kojih se moraju pridržavati osobe koje se njime bave. One obično trebaju imati i dozvolu za to. Australski Zavod za zaštitu prirode kaže da se “osobe koje će se baviti prstenovanjem temeljito poučava kako da uhvate pticu i stave joj prsten, a da je pritom ne ozlijede. Obuka obično traje dvije godine i uključuje puno vježbanja.” Slični propisi postoje i u zemljama Evrope, Kanadi, Sjedinjenim Državama i drugim zemljama.

Prstenovi za ptice razlikuju se po obliku, veličini, boji i materijalu od kojeg su napravljeni. Većina prstenova izrađuje se od lakih materijala, kao što su aluminij ili plastika, no prstenovi za ptice koje dugo žive ili koje često dolaze u doticaj sa slanom morskom vodom izrađuju se od nerđajućeg čelika ili drugih nerđajućih materijala. Korištenje prstenova različitih boja omogućava prepoznavanje ptice iz daljine. Premda u tom slučaju pticama treba staviti nekoliko prstenova, na taj ih se način može poštedjeti uznemiravanja koje bi doživjele kad bi ih se ponovno hvatalo radi identifikacije.

Bez obzira na to koju metodu prstenovanja ili označavanja koristili, istraživači paze da ne bi uznemirili ptice ili učinili nešto što bi moglo štetno utjecati na njihovo ponašanje, fiziološke karakteristike, životni vijek, odnos prema drugim pticama i okolini u kojoj žive ili pak na njihove izglede za preživljavanje. Naprimjer, ako se pticu označi tako da joj se na krilo stavi privjesak jarke boje, moglo bi se dogoditi da zbog uočljivosti lakše postane plijen grabežljivaca ili pak da ima manje uspjeha u pronalaženju partnera za parenje. Neke vrste ptica puštaju da im izmet pada po nogama, tako da bi kod njih prstenovanje moglo dovesti do zaraze. U hladnim podnebljima na prstenovima se može hvatati led, a to može biti vrlo opasno, naročito za vodene ptice. To su samo neki od problema koji su povezani s označavanjem ptica. No oni pokazuju koliko je mnogo stručnog znanja o životu i ponašanju ptica potrebno da bi takvi pothvati bili djelotvorni, a istovremeno što bezbolniji za ptice.

Ponekad ćete na prstenovima ili privjescima možda naći telefonski broj ili adresu, što će vam omogućiti da stupite u vezu s vlasnikom životinje ili ustanovom koja joj je stavila oznaku. * Tada možete reći vlasniku gdje je i kada oznaka pronađena, a po mogućnosti i neke druge pojedinosti. Naprimjer, ako se radi o ribi, biolog na temelju tih podataka može utvrditi koliko je daleko otplivala te kojom je brzinom plivala od vremena kad je obilježena i puštena.

Zahvaljujući radu istraživača iz čitavog svijeta, a i naporima savjesnih ljudi koji ih izvještavaju kad pronađu životinju obilježenu privjeskom ili prstenom, prikupljaju se veoma zanimljivi podaci. Uzmimo za primjer rđastog žalara, pticu iz porodice vivaka tešku 100 do 200 grama. Znanstvenicima je sada poznato da se neki rđasti žalari svake godine sele s dalekih sjevernih predjela Kanade na krajnji jug Južne Amerike i natrag — prevaljujući udaljenost od oko 30 000 kilometara!

Na temelju prstena koji je pronađen na jednom starom, ali zdravom rđastom žalaru zaključeno je da je prevalio taj put možda već 15. godinu zaredom. Zamislite, ta je ptičica možda preletjela 400 000 kilometara — više nego što iznosi prosječna udaljenost od Zemlje do Mjeseca! Držeći na dlanu tu uistinu zadivljujuću malenu pticu, prirodoslovac i pisac Scott Weidensaul rekao je: “Mogu samo zapanjeno kimati glavom i diviti se.” Zaista, što više doznajemo o mnogim stvorenjima koja žive na Zemlji, to više osjećamo strahopoštovanje i cijenjenje prema Jehovi Bogu, “koji je stvorio nebo i zemlju (...) i sve što je u njima” (Psalam 146:5, 6).