BROOME je grad na sjeverozapadu Australije koji sa svih strana okružuje beskrajno prostranstvo — bilo mora bilo pijeska. U pravcu jugoistoka Velika pješčana pustinja pruža se prema samom središtu Australije, dok se zapadno od njega Indijski ocean prostire sve do obala Afrike. Ovaj sjeverozapadni dio kontinenta često je izložen udarima ciklona.

Nekada davno ispod tropskih valova koji oplakuju Broome krila su se bogata nalazišta školjki bisernica, zbog čega je grad bio poznat po imenu Port of Pearls (Biserna Luka). Priče o gusarima, robovima i moćnim trgovcima biserima utkane su u šaroliku povijest ovog grada.

Premda je Nizozemac Dirck Hartog još 1616. istraživao ovaj udaljeni dio svijeta, zapadna obala Australije ostala je relativno nepoznata sve do 1688. Te je godine engleski pisac, umjetnik i pomorski pustolov William Dampier ploveći na gusarskom brodu Cygnet slučajno dospio do te obale. Po povratku kući Dampier je objavio doživljaje s tog putovanja. Njegovi zapisi i popratne ilustracije toliko su zagolicali maštu njegovih sunarodnjaka da mu je Britanska ratna mornarica dodijelila brod i postavila ga na čelo istraživačke ekspedicije koja je otputovala u Novu Holandiju, kako se u to vrijeme zvala Australija.

Dampierova ekspedicija ratnim brodom Roebuck smatrana je promašajem. Nije otkrivena nijedna nova zemlja, a putovanje je okončano kada se Dampierov brod, koji je već bio u raspadu, nasukao i na kraju potonuo. Dampier je preživio, a u zapisima s tog putovanja spomenuo je i otkriće školjki bisernica.

Prošlo je 160 godina dok su drugi shvatili vrijednost Dampierovog otkrića. Godine 1854. u području koje je Dampier nazvao zaljev Shark započelo je sakupljanje bisera, no taj se pothvat pokazao tek djelomično uspješnim. U međuvremenu je u vodama nedaleko od zaljeva Nickol pronađena ogromna školjka Pinctada maxima. Ljuštura te školjke veličine tanjura obložena je najkvalitetnijim sedefom na svijetu — sirovinom za proizvodnju dugmadi za kojom je vladala velika potražnja.

U zadnjem desetljeću 19. stoljeća iz Broomeovih nalazišta bisernih školjkaša svake se godine u Englesku otpremalo sedefa u vrijednosti od oko 224 000 eura. Premda je u tim školjkama pronađeno mnogo dragocjenih bisera, oni su činili tek dodatni prihod. Glavninu bogatstva velikih trgovaca biserima zapravo su donosile same školjke — i to često po cijenu ljudskih života.

Trgovci su u početku na vađenje školjki namamili ili prisilili Aboridžine, koji su tu vještinu brzo svladali. No vađenje školjki bisernica opasan je posao, pa su se brojni ronioci utopili ili su ih rastrgnuli morski psi. Mnogi su umrli i uslijed teških uvjeta rada koji su im nametnuti. Stradale Aboridžine trgovci su nadomještali roniocima koje su dovodili iz Malezije i s Jave. Kada su iscrpljena nalazišta školjki u plitkim vodama, ronioci su zahvaljujući tek izumljenom ronilačkom oklopu počeli vaditi školjke iz većih dubina.

Broomeova flota za prijevoz školjki bisernica prerasla je u armadu od preko 400 brodova. Azijska, evropska i aboridžinska kultura sačinjavale su jedinstvenu mješavinu u kojoj je često prevladavalo bezakonje. Društvenu klimu tog vremena dobro je opisao jedan sakupljač bisera koji je rekao: “Broome je [bio] bogata, grešna i tolerantna sredina, čiji su stanovnici čestu usporedbu sa Sodomom i Gomorom koju je koristilo svećenstvo više doživljavali kao hvalu primjerenu napretku tog grada nego kao upozorenje na predstojeću Božju kaznu.”

Međutim, s izbijanjem Prvog svjetskog rata svjetsko tržište sedefa doživjelo je slom, a Broome je iznenada  doživio financijski krah. U periodu između dva svjetska rata trgovina sedefom nakratko je ponovno oživjela, no nakon Drugog svjetskog rata Broome je zadobio još jedan težak udarac. Pronađena je plastika, te je plastična dugmad uskoro potisnula upotrebu sedefa.

Po završetku Drugog svjetskog rata jedna australska delegacija posjetila je uzgajalište bisernih školjkaša u Agu (Japan). U tom je uzgajalištu Kokichi Mikimoto već bio usavršio vještinu dobivanja bisera umetanjem zrnca pijeska u školjku. U knjizi Port of Pearls navodi se kako je Mikimoto rekao Australcima da se “iz većih školjki koje uspijevaju u njihovim toplim morima može dobiti još kvalitetnije bisere”. Australci su poslušali njegov savjet, pa su već 70-ih godina 20. stoljeća iz australskih školjki izvađeni neki od najvećih i najskupocjenijih bisera dobivenih na umjetan način.

Za razliku od bisera iz drugih dijelova svijeta, čiji promjer može iznositi 11 milimetara, biseri iz južnih mora mogu dostići promjer od 18 milimetara. Samo jedna niska bisera te veličine može vrijediti preko 590 000 eura. Nimalo ne iznenađuje što se ponekad ove sedefaste kuglice naziva dijamantima morskih dubina!