Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Unatoč kušnjama sačuvao sam nadu

Unatoč kušnjama sačuvao sam nadu

Godine 1943. Drugi svjetski rat bio je u punom jeku. Zbog svog neutralnog stava bio sam u zatvoru u Budimpešti (Mađarska). Tamo mi je jedan bradati pravoslavni svećenik ponudio svoju Bibliju u zamjenu za trodnevnu porciju kruha. Iako sam umirao od gladi, bio sam uvjeren da se ta razmjena isplatila.

KAD su u Drugom svjetskom ratu nacisti okupirali našu zemlju, nije bilo lako sačuvati čistu kršćansku savjest. Ni za vrijeme komunističke vladavine koja je trajala preko 40 godina nije bilo lako služiti našem Stvoritelju, Jehovi Bogu, ne kompromitirajući biblijska načela.

Prije nego što vam ispričam kako smo se u to vrijeme borili da sačuvamo besprijekornost prema Bogu, dopustite mi da kažem nešto o sebi. Sigurno će vas zanimati s kakvim su se izazovima tada suočavali Jehovini svjedoci. Najprije ću opisati jednu situaciju koja me navela da počnem više razmišljati o istaknutim religijama u našoj zemlji.

Zbunjujuće pitanje u vezi s religijom

Rođen sam 3. prosinca 1922. u Pácinu, mađarskom selu nedaleko od granice sa Slovačkom. Slovačka je tada bila istočni dio Čehoslovačke. Kad je nakon Drugog svjetskog rata jedan veliki dio Čehoslovačke pripojen Sovjetskom Savezu, granica s Ukrajinom pomaknuta je na 30 kilometara od Pácina.

Moji roditelji bili su pobožni rimokatolici. Ja sam bio drugo od ukupno petero djece. Kad mi je bilo 13 godina, dogodilo se nešto što me potaknulo da počnem ozbiljnije razmišljati o religiji. Krenuo sam s majkom na hodočašće u mjesto Máriapócs u Mađarskoj, na put dug 80 kilometara. Išli smo pješice jer smo mislili da će nas zbog toga Bog više blagosloviti. U to su mjesto hodočastili i rimokatolici i grkokatolici. Prije sam mislio da su te dvije Crkve dio neke ujedinjene katoličke religije. No ubrzo sam saznao da to nije točno.

Prvo se trebala održati grkokatolička misa i ja sam, igrom slučaja, odlučio otići na tu misu. Kad je kasnije majka saznala da sam bio na toj misi, jako se uzrujala. Zbunjeno sam je upitao: “Zašto je važno na koju misu idemo? Ne primamo li svi mi isto Kristovo tijelo?”

Budući da nije znala što bi mi odgovorila, majka je jednostavno rekla: “Sine moj, grijeh je postavljati takva pitanja.” No mene je to i dalje kopkalo.

Odgovori na moja pitanja

Kad mi je bilo 17 godina — ubrzo nakon što je 1939. započeo Drugi svjetski rat — odselio sam se nekoliko kilometara dalje u mjesto Stredu nad Bodrogom, koje se danas nalazi u istočnoj Slovačkoj. Otišao sam da bih izučio kovački zanat kod jednog majstora. Međutim, u njegovom sam domu naučio nešto mnogo važnije od toga kako se izrađuju potkove i drugi predmeti od lijevanog željeza.

Kovačeva žena, Mária Pankovič, bila je Jehovin svjedok. Tako sam preko dana od njenog supruga učio zanat, a uvečer sam proučavao Bibliju i pohađao sastanke Jehovinih svjedoka. Kao šegrt koji izučava kovački zanat mogao sam bolje razumjeti riječi iz Psalma 12:6: “Riječi su Jehovine riječi čiste, srebro u vatri očišćeno od zemlje, sedam puta pretopljeno.” Kako sam samo uživao kad sam uvečer proučavao Jehovine riječi i dobivao odgovore na svoja biblijska pitanja!

Drugi svjetski rat sve se više razbuktavao, a ja nisam ni slutio da će se uskoro moja novostečena vjera naći na ispitu.

Zatvoren zbog vjere

Ubrzo nakon što sam počeo izučavati zanat, u Mađarskoj se od mladića počelo zahtijevati da sudjeluju u vojnoj obuci. No ja sam odlučio slijediti biblijsko načelo iz Izaije 2:4, koje kaže da se ‘više ne učimo boju’. Zbog svoje odluke osuđen sam na deset dana zatvora. Nakon što sam pušten iz zatvora, nastavio sam proučavati Bibliju. Zatim sam 15. srpnja 1941. krštenjem u vodi simbolizirao svoje predanje Jehovi.

Dotad je nacistička Njemačka već napala Sovjetski Savez i rat se proširio na istočnu Evropu. Ratna propaganda postala je vrlo agresivna i raspirivala je nacionalističke osjećaje. No Jehovini svjedoci su u skladu sa svojim na Bibliji utemeljenim uvjerenjima ostali neutralni.

U kolovozu 1942. organiziran je okrutan napad na nas. Vlasti su odredile deset sabirnih mjesta na koja su bili dovedeni Jehovini svjedoci, i mladi i stari. Dovedeni su čak i oni koji još nisu bili kršteni, ali se znalo da kontaktiraju s nama. Ja sam bio među onima koji su odvedeni u zatvor u Sárospataku, gradu udaljenom dvadesetak kilometara od mog sela Pácina.

Najmlađi zatvorenik imao je tek tri mjeseca. To je dijete dospjelo u zatvor zajedno sa svojom majkom, koja je bila Jehovin svjedok. Kad smo zamolili stražara da barem djetetu donese nešto hrane, on je grubo odgovorio: “Neka plače. To će mu pomoći da postane čvrst Jehovin svjedok.” Bilo nam je žao djeteta, no istovremeno nam je bilo žao što je srce tog mladog stražara tako otvrdnulo zbog nacionalističke propagande.

Bio sam izveden pred sud i osuđen na dvije godine zatvora. Potom sam prebačen u zatvor u Budimpešti, u Ulici Margit Körút 85. U zatvorske ćelije veličine četiri puta šest metara nagurano je 50 do 60 ljudi. U tim smo ćelijama živjeli osam mjeseci bez kupaonice i toaleta. Nismo se mogli tuširati ni kupati, a da i ne spominjem pranje odjeće. Svi smo bili puni ušiju, a noću su stjenice gmizale po našim prljavim tijelima.

Morali smo ustajati u četiri ujutro. Za doručak smo dobivali samo malu šalicu kave. U podne smo dobivali otprilike isto toliko juhe, oko 15 dekagrama kruha i malo kaše. Večeru nismo dobivali. Premda mi je bilo tek 20 godina te sam bio dobrog zdravlja, s vremenom sam toliko oslabio da više nisam mogao hodati. Zatvorenici su počeli umirati od gladi i bolesti.

U to vrijeme u našu je ćeliju došao jedan novi zatvorenik. Bio je to bradati pravoslavni svećenik kojeg sam spomenuo u uvodu. Njemu su dopustili da zadrži Bibliju. Kako sam je samo želio čitati! No kad sam ga pitao smijem li čitati njegovu Bibliju, rekao je da ne smijem. Kasnije mi je ipak prišao i rekao: “Mladiću, možeš dobiti Bibliju. Prodat ću ti je.”

“Prodati? A čime ću je platiti?” upitao sam ga. “Nemam novaca.”

Tada mi je ponudio Bibliju u zamjenu za trodnevnu porciju kruha. Ta je razmjena bila spas u pravi čas! Pretrpio sam fizičku glad, no zato sam dobio duhovnu hranu koja je pomogla meni i drugoj braći da ustrajemo u kušnjama s kojima smo se suočavali u tim teškim vremenima. Još dan-danas čuvam tu Bibliju (Matej 4:4).

Naša neutralnost na ispitu

U lipnju 1943. mladi Jehovini svjedoci iz svih dijelova Mađarske — nas oko 160 — odvedeni su u gradić Jászberény, nedaleko od Budimpešte. Kad smo odbili staviti na glavu vojničku kapu, a na ruku traku s trobojnicom, strpali su nas u teretne vagone i odvezli vlakom do željezničke stanice Budimpešta-Kőbánya. Tamo su nas vojnici prozivali, a mi smo trebali jedan po jedan izlaziti iz vagona i kao vojnici se javiti na prozivku.

Zapovjedili su nam da kažemo pozdrav “Heil Hitler”, kojim se veliča Hitlera. Svaki Jehovin svjedok koji je bio prozvan odbio je to reći, te je bio pretučen. Na kraju su se mučitelji umorili, pa je jedan od njih rekao: “Pretući ćemo još jednog, ali tako da neće ostati živ.”

Tibor Haffner, koji je bio u poznim godinama i već je dugo bio Jehovin svjedok, nabavio je kopiju popisa Jehovinih svjedoka koji su bili ukrcani u vagone. Šapnuo mi je: “Brate, sad si ti na redu. Budi hrabar! Uzdaj se u Jehovu.” Nato su me prozvali. Kad sam došao do vrata vagona, rekli su mi da siđem. “Tako je mršav da na njemu nemamo što tući”, rekao je jedan vojnik. Zatim se obratio meni: “Ako se javiš na prozivku kao što ti je zapovjeđeno, poslat ćemo te da radiš u kuhinji. U suprotnom ćeš umrijeti.”

“Neću se prijaviti za vojnu službu”, odgovorio sam. “Želim se vratiti u vagon, gdje su moja braća.”

Sažalivši se na mene, jedan me vojnik zgrabio i gurnuo natrag u vagon. Budući da sam imao tek nešto više od 40 kilograma, to nije bilo teško učiniti. Brat Haffner je došao do mene i stavio mi ruku na rame. Dodirujući mi lice citirao je Psalam 20:1: “Da te usliši Jehova u dan žalosni, da te zaštiti ime Boga Jakovljeva.”

U radnom logoru

Nakon toga ukrcali su nas na brod kojim smo Dunavom otplovili u Jugoslaviju. U srpnju 1943. stigli smo u radni logor nedaleko od grada Bora, gdje se nalazio jedan od najvećih rudnika bakra u Evropi. Nakon nekog vremena u logoru je bilo već blizu 60 000 ljudi mnogih nacionalnosti. Među logorašima je bilo oko 6 000 Židova te otprilike 160 Jehovinih svjedoka.

Jehovini svjedoci bili su smješteni u jednu veliku baraku. Na sredini te barake bili su stolovi s klupama i tamo smo dvaput tjedno održavali sastanke. Proučavali smo izdanja Kule stražare koja smo uspjeli krišom unijeti u logor i čitali Bibliju koju sam dobio u zamjenu za kruh. Osim toga, zajedno smo pjevali i molili se.

Nastojali smo biti u dobrim odnosima s drugim logorašima, a to se pokazalo korisnim. Jedan naš brat imao je jake bolove u crijevima, no stražari se nisu htjeli pobrinuti da mu se pruži pomoć. Kad mu se stanje pogoršalo, jedan od židovskih logoraša, inače liječnik, pristao je izvršiti operaciju. Dao mu je neku primitivnu anesteziju te izvršio operaciju s naoštrenom drškom žlice. Brat se oporavio te se po završetku rata vratio kući.

Rad u rudniku bio je veoma naporan, a hrana je bila slaba. Dva brata poginula su u nesrećama na radu, a jedan je umro od bolesti. U rujnu 1944, kad se počela približavati ruska vojska, odlučeno je da se isprazni logor. Da nisam vidio svojim očima ono što se nakon toga dogodilo, ne bih mogao vjerovati da je to istina.

Stravičan marš

Nakon iscrpljujućeg sedmodnevnog marša stigli smo u Beograd zajedno s mnogim židovskim logorašima. Zatim smo nastavili pješačiti te smo nakon nekoliko dana došli do sela Crvenke.

Kad smo stigli u Crvenku, Jehovinim svjedocima naređeno je da stanu u redove od po pet ljudi. Zatim je iz svakog drugog reda uzet jedan Jehovin svjedok. Sa suzama u očima gledali smo one koje su odvodili jer smo mislili da ih vode na smaknuće. No nakon nekog vremena braća su se vratila. Što se dogodilo? Njemački vojnici htjeli su da braća kopaju grobove, no jedan je mađarski zapovjednik objasnio da sedam dana nisu ništa jela i da su preslaba za taj posao.

Te su večeri odveli sve nas Jehovine svjedoke u potkrovlje jedne zgrade u kojoj se sušilo opeke. Jedan njemački vojnik rekao nam je: “Budite tiho i ostanite ovdje. Ovo će biti strašna noć.” Zatim je zaključao vrata. Za nekoliko minuta čuli smo vojnike kako viču: “Brže! Brže!” Potom se čuo zvuk mitraljeza, nakon kojeg je zavladala jeziva tišina. A onda smo ponovno čuli: “Brže! Brže!” pa opet zvuk mitraljeza.

Kroz otvor na krovu vidjeli smo što se događa. Vojnici su dovodili grupe od desetak židovskih logoraša, poredali ih uz rub jame i strijeljali. Potom su na tu gomilu tjelesa bacali ručne granate. Tako su do zore pobili gotovo sve Židove. Samo ih je osam ostalo na životu. Zatim su njemački vojnici pobjegli. Bili smo psihički i fizički shrvani. János Török i Ján Bali, koji su još danas živi, bili su među braćom koja su na svoje oči vidjela taj pokolj.

Sačuvani na životu

Pod pratnjom mađarskih vojnika nastavili smo marš u smjeru sjeverozapada. Stalno su tražili od nas da sudjelujemo u vojnim aktivnostima, no mi smo sačuvali svoju neutralnost i ostali na životu.

U travnju 1945. našli smo se između njemačke i ruske vojske, u mađarskom gradu Szombathelyu, nedaleko od granice s Austrijom. Kad se oglasio znak za zračnu uzbunu, jedan od stražara, neki mađarski kapetan, upitao nas je: “Mogu li s vama potražiti zaklon? Vidim da je Bog s vama.” Po završetku bombardiranja izašli smo iz grada, prolazeći pored mrtvih životinjskih i ljudskih tijela.

Vidjevši da se približio kraj rata, kapetan nas je okupio i rekao: “Hvala vam što ste me poštivali. Za svakog od vas imam malo čaja sa šećerom. Htio bih vam bar nešto dati.” Zahvalili smo mu što je tako humano postupao s nama.

Za nekoliko dana stigli su Rusi, a potom smo u malim grupama krenuli natrag kući. No to nipošto nije bio kraj našim nevoljama. Kad smo stigli u Budimpeštu, Rusi su nas pritvorili i ponovno nas odveli na regrutaciju — htjeli su da služimo u sovjetskoj vojsci.

Čovjek koji je bio zadužen za nadgledavanje tog postupka bio je liječnik, neki ruski vojnik s visokim činom. Kad smo ušli u prostoriju, nismo ga prepoznali, no on je nas prepoznao. Bio je s nama u radnom logoru u Boru. On je bio jedan od malobrojnih Židova koji su preživjeli nacistički genocid. Kad nas je vidio, naredio je stražarima: “Pustite ovu osmoricu da idu kući.” Zahvalili smo tom čovjeku, no još smo više zahvalili Jehovi što nas je zaštitio.

Moja je nada još uvijek živa

Na koncu sam 30. travnja 1945. stigao kući u Pácin. Ubrzo nakon toga vratio sam se u Stredu nad Bodrogom kako bih u domu majstora Pankoviča do kraja izučio kovački zanat. Obitelj Pankovič pružila mi je mnogo toga — kod njih sam izučio zanat zahvaljujući kojem sam mogao zarađivati za život, a upoznao sam i nešto mnogo važnije, biblijske istine koje su mi promijenile život. No to nije bilo sve. Dvadeset i trećeg rujna 1946. njihova dražesna kći Jolana postala je moja žena.

Jolana i ja nastavili smo redovito proučavati Bibliju i propovijedati. A onda smo 1948. dobili još jedan blagoslov — rodio nam se sin Andrej. No vjerska sloboda kojoj smo se toliko radovali nije dugo trajala. Ubrzo su komunisti preuzeli vlast u zemlji i započeo je novi val progonstva. Godine 1951. dobio sam poziv za odsluženje vojnog roka, ovaj put od čehoslovačkih komunističkih vlasti. Ponovila se ista priča: suđenje, izricanje kazne, zatvor, prisilni rad i gladovanje. No uz Božju pomoć i ovaj sam put preživio. Kad je 1952. proglašena amnestija, pušten sam iz zatvora te sam se vratio svojoj obitelji koja je živjela u mjestu Ladmovce u Slovačkoj.

Unatoč tome što je naša kršćanska služba propovijedanja oko 40 godina bila zabranjena, nastavili smo vršiti svetu službu. Od 1954. do 1988. imao sam prednost služiti kao putujući nadglednik. Vikendom sam posjećivao skupštine Jehovinih svjedoka te hrabrio braću i sestre da nepokolebljivo čuvaju svoju besprijekornost. Preko tjedna sam bio sa svojom obitelji i radio na svjetovnom poslu kako bismo imali od čega živjeti. Čitavo to vrijeme osjećali smo kako nas Jehova brižno vodi. Uvjerio sam se u istinitost psalmistovih riječi zapisanih u Bibliji: “Da nije bio Jehova s nama, kad ljudi ustaše na nas, žive bi nas proždrli, kad se raspali gnjev njihov na nas” (Psalam 124:2, 3).

Jolana i ja radovali smo se kad se Andrej oženio te s vremenom postao zreo kršćanski nadglednik. Njegova žena Eliška i njihova dva sina, Radim i Daniel, također su postali aktivni kršćanski propovjednici. A onda je 1998. umrla moja voljena Jolana i to je za mene bio veliki gubitak. Nijedna kušnja s kojom sam se suočio nije mi bila teška kao ova. Jolana mi nedostaje svaki dan, no utjehu nalazim u divnoj nadi u uskrsnuće (Ivan 5:28, 29).

Sada imam 79 godina i služim kao starješina u selu Slovenské Nové Mesto u Slovačkoj. Najviše se radujem tome što mogu govoriti svojim bližnjima o svojoj dragocjenoj, na Bibliji utemeljenoj nadi. Razmišljajući o prošlosti i o preko 60 godina koje sam proveo služeći Jehovi, postajem još snažnije uvjeren u to da uz njegovu pomoć možemo svladati sve prepreke i izdržati sve kušnje. Ono što želim i čemu se nadam moglo bi se opisati riječima iz Psalma 86:12: “Slaviću te, Jehova Bože moj, svim srcem svojim, i poštovaću ime tvoje dovijeka.”

[Slika na stranici 20]

Biblija koju sam dobio u zamjenu za kruh

[Slika na stranici 21]

Tibor Haffner ohrabrio me u mojim kušnjama

[Slika na stranici 22]

Jehovini svjedoci u radnom logoru u Boru

[Slika na stranici 22]

Pogreb jednog Jehovinog svjedoka u radnom logoru u Boru uz prisustvo njemačkih vojnika

[Slika na stranici 23]

Jolana je postala moja žena u rujnu 1946.

[Slike na stranici 23]

János Török i Ján Bali (na manjoj slici) također su bili svjedoci masakra

[Slika na stranici 24]

Sa svojim sinom, njegovom ženom i unucima