RELIGIJE KOJE TVRDE da svoja učenja temelje na učenjima Isusa Krista imaju oko 1,7 milijardi sljedbenika. Budući da po broju vjernika nadmašuje čak i neke raširene religije kao što su budizam, hinduizam i islam, kršćanstvo se smatra najvećom religijom na svijetu. Međutim, izvještaji pokazuju da u mnogim zemljama koje se smatraju kršćanskima utjecaj kršćanstva na mnoštva slabi.

 Crkve kršćanstva napuštaju ljudi svih društvenih porijekla. Ronald F. Inglehart, istraživač sa Sveučilišta Michigan i direktor projekta World Values Survey, rekao je kako u razvijenim zemljama religija gubi svoj utjecaj. Časopis Bible Review citirao je Ingleharta, koji je rekao: “Ne samo da se posjećenost crkava u toku tjedna drastično smanjila već zemlje Latinske Amerike sada šalju misionare kako bi spasile duše svojih bivših kolonizatora.” On navodi kako je “propast religije” naročito izražena u nekim zemljama sjeverne Evrope. U Norveškoj i Danskoj samo 5 posto stanovnika redovito ide u crkvu. U Švedskoj je ta brojka još niža i iznosi 4 posto, a u Rusiji 2 posto.

Podaci iz Njemačke pokazuju da se u razdoblju između 1984. i 1993. broj redovitih posjetilaca crkve među službeno registriranim katolicima smanjio s 25,3 na 19 posto. Godine 1992. nedjeljnoj je misi redovito prisustvovalo samo 4 posto protestanata. U jednom izdanju časopisa Christianity Today iz 1999. pisalo je: “Tek svaki deseti Nijemac ide u crkvu svaki tjedan.”

Što se tiče smanjenja broja vjernika u Velikoj Britaniji, u listu The Guardian pisalo je: “Stanje u kršćanstvu nikada nije bilo gore.” U istom je članku navedeno kako je “svećenicima i prezbiterima najteže 50-godišnje razdoblje bilo upravo ono između 1950. i 2000”. Osvrćući se na poseban izvještaj o stanju religije u Velikoj Britaniji, list je pokazao kako povjerenje u organiziranu religiju ne gube samo mladi nego i stariji. U njemu je stajalo: “Stariji ljudi s godinama gube vjeru u Boga. Novo istraživanje koje potvrđuje taj trend snažno će uzdrmati krizom pogođene crkve u Britaniji, koje su sve dosad starije smatrale trajnim osloncem u svojim sve malobrojnijim kongregacijama.”

Sličan se trend uočava i u zemljama izvan Evrope. Naprimjer, u kanadskom časopisu Alberta Report pisalo je kako se Kanada suočava sa “slomom institucionaliziranog oblika vjerovanja i bogoslužja” te da danas “trostruko više Kanađana radije zastupa neku osobnu predodžbu o Bogu negoli se pokorava nekom konkretnom sustavu vjerovanja”.

Mnogi ljudi naprosto osjećaju kako ih bogoslužje u crkvi duhovno ne obogaćuje i ne prosvjetljuje. Prema onome što je stajalo u kanadskom časopisu Maclean’s, i Židovi i katolici koji su intervjuirani u jednom himalajskom ašramu, prebivalištu hinduističkih gurua, izrazili su isto mišljenje: “Formalni obredi više nisu dopirali do našeg srca.” Da, neki koji su godinama redovito odlazili u crkvu počeli su se pitati: ‘Što sam zapravo naučio u crkvi? Jesam li zbog toga imalo bliži Bogu?’ Nije nikakvo čudo da je, kako se izrazio pisac Gregg Easterbrook, “na Zapadu materijalno siromaštvo potisnuto duhovnim, koje je postalo najizraženije siromaštvo našeg doba”.

Dakako, ima mnogo zemalja u kojima je broj posjetilaca crkava puno veći. Pa ipak, to što ljudi odlaze u crkvu ne znači uvijek da lojalno slijede njena učenja. Naprimjer, u australskom listu The Age stajalo je kako na Zapadu “strahovito opada broj kršćana koji slijede običaje i vjerovanja svoje religije. U velikom dijelu Afrike, Azije i Latinske Amerike kršćanstvo je samo krinka iza koje mnogi ljudi i dalje njeguju egzotičnija plemenska ili kultna vjerovanja koja zapravo nemaju ništa zajedničko s tradicionalnim kršćanskim učenjima, često su im oprečna i službeno su odbačena prije mnogo godina.”

Zbog čega velik broj ljudi, kako mladih tako i starih, napušta svoje crkve? Izgleda da je jedan od glavnih razloga razočaranje.

U listu The Guardian izneseno je sljedeće zapažanje: “Žalosne povijesne istine pokazuju da je Rimokatolička crkva bila u dosluhu s fašističkim režimima u 20. stoljeću, počevši od čestitaka upućenih generalu Francu nakon završetka Španjolskog građanskog rata do ne tako davne podrške pružene generalu Pinochetu.” The Guardian je također komentirao kako je papa Pio XII, crkveni poglavar u vrijeme Drugog svjetskog rata, “spremno sklopio sporazum s [Hitlerom] i izbjegao moguće neugodnosti kojima bi se izložio da je, primjerice, osudio holokaust”.

 U listu The Age stajalo je: “Tvrdnje kršćanstva previše su se puta pokazale ispraznima. Kršćani nisu ni između sebe uspjeli sačuvati mir i jedinstvo. (...) U prilog tome svjedoče brojni ratovi koje su vodili i u kojima se pljačkanje i osvajanje opravdavalo obraćenjem na Kristovu vjeru. Premda su vjera, nada i ljubav najistaknutije kršćanske vrline, oni koji tvrde da teže za njima mogu biti jednako cinični i skloni očaju kao i oni koji nisu kršćani, a moglo bi se reći i nimalo milosrdniji od njih. (...) To potvrđuje primjer dviju kršćanskih zemalja, jedne koja je odgovorna za provođenje holokausta i druge, koja je posijala užas atomskim napadom na Japan.”

Neki bi mogli reći da kršćanstvo već dugo vremena zagovara vrline kao što su skromnost, moralna snaga, umjerenost i pravda. Međutim, list The Age komentira: “Općenito uzevši, kršćani u Evropi, Sjevernoj Americi i Australiji troše puno više Zemljinih dobara nego što im po pravilu pripada i nisu prestali tolerirati iskorištavanje i ugnjetavanje svojih slabijih susjeda te uništavanje njihovog okoliša kako bi zadovoljili svoje apetite.”

Što se tiče budućnosti kršćanstva, The Age nastavlja: “Bez nekog djelotvornog i organiziranijeg pristupa religiji kršćanstvo ne može očekivati da će ponovno zadobiti moć u društvu kakvu je imalo u prethodnim stoljećima. To bi moglo biti i dobro i loše, ovisno o tome kako netko gleda na to. No to je stvarnost s kojom se kršćanstvo u budućnosti mora suočiti.”

Loše prilike kakve vladaju u svijetu organizirane religije navele su mnoge da okrenu leđa tradicionalnim crkvama. No da li alternativna vjerovanja uistinu zadovoljavaju njihove potrebe? Nude li ona pravo rješenje?