Zajednička potreba svih ljudi
SVAKI ČOVJEK TREBA hranu, vodu i zrak. Isto tako treba nekakav zaklon i zaštitu od loših vremenskih prilika. Ove potrebe nisu svojstvene samo čovjeku nego i nebrojenim milijardama drugih živih stvorenja na našem planetu. Pa ipak, postoji jedna potreba koja je svojstvena samo ljudima. Koja potreba?
Kanadski sociolog Reginald W. Bibby napisao je: “Ljudi imaju potrebe koje može zadovoljiti samo religija.” A u izdanju časopisa American Sociological Review od veljače 2000. objavljen je članak u kojemu je, između ostalog, pisalo: “Zanimanje za duhovne stvari vjerojatno će uvijek biti sastavni dio ljudske prirode.”
Da, tijekom čitave povijesti ljudi su osjećali potrebu da vjeruju u nekoga ili u nešto. U nastojanju da zadovolje tu potrebu većina njih se kroz stoljeća okretala organiziranoj religiji. Međutim, stvari se sada mijenjaju. U mnogim razvijenim zemljama — primjerice u zemljama Sjeverne Amerike i sjeverne Evrope — sve je više ljudi koji napuštaju svoje crkve. Znači li to da je religiji došao kraj? Teško da bi se takvo što moglo reći.
“Izvještaji o propasti religije znatno su preuveličani”, piše u švedskom listu Svenska Dagbladet. No što onda zamjenjuje tradicionalne crkve? U listu dalje stoji: “U modi je ne pripadati nijednoj crkvi. Umjesto toga, svatko od nas može između mnoštva postojećih religija izabrati ono što mu se dopada te stvoriti sebi prihvatljivu mješavinu vjerovanja. (...) Takva mješavina može obuhvaćati bilo što, od liječenja kristalima do nošenja odjeće kakvu nose budistički monasi. Kada vam vaš izbor više nije po volji, možete se bez ikakvih problema odlučiti za neki drugi koji vam u tom trenutku više odgovara.”
Sociolozi koji se bave istraživanjem religije takva vjerovanja koja su trenutno u trendu nazvali su “osobna religija” ili “nevidljiva religija”. Sociolog Bibby, kojeg smo već ranije citirali, skovao je izraz “religija à la carte”. Drugi za takva vjerovanja kažu da su “skrojena po mjeri” ili “po ukusu” pojedinca. U nekim tradicionalno kršćanskim zemljama najveću skupinu vjernika sada čine upravo ljudi koji u biti zastupaju neku svoju, osobnu religiju.
Razmotrimo rezultate jednog istraživanja provedenog u Švedskoj, jednoj od zemalja koje su najviše prožete duhom sekularizma. Istraživanje je pokazalo da dvije trećine stanovnika te zemlje sebe smatraju kršćanima koji u Boga vjeruju “na neki svoj način”. Neki među njima rekli su: “Imam svoj stav o kršćanstvu”, “Ne osjećam se ugodno u crkvi”, “Ne volim ići u crkvu i slušati svećenika”, “Bogu se mogu pomoliti sam u svojoj sobi”. Mnogi su skloni vjerovati u reinkarnaciju i u sudbinu. Većina ih je rekla kako vjeruje da možda postoji neka viša sila, ali ne zna točno o kakvoj se sili radi.
Jedno drugo istraživanje pokazalo je da mnogi ljudi svoje vjerske osjećaje čuvaju za vrijeme koje provode u prirodi, uživajući u njenim ljepotama. Jedna je mlada poljoprivrednica rekla: “Mislim da smo Bogu najbliži kada smo u nekoj šumi ili na livadi.” Jedan drugi ispitanik koji sebe ne smatra vjernikom rekao je: “Kada odem u šumu, osjećam se kao da sam u nekom ogromnom hramu. (...) Tko svime time upravlja ne znam, ali osjećam da nešto postoji.” Neki su o prirodi govorili kao o nečem svetom, božanskom i vrijednom strahopoštovanja te su rekli da im boravak u njoj obnavlja snagu, vraća mir i spokoj. Osvrćući se kratko na rezultate tog ispitivanja, jedan je istraživač svoj izvještaj zaključio riječima: “Bog se preselio u šume.”
Ovakav trend zapaža se danas u mnogim dijelovima svijeta. Thomas Luckmann, američki sociolog koji se bavi istraživanjem religije, rekao je kako u industrijskim društvima religije čija je aktivnost vezana uz crkve sve više potiskuje “društveni oblik religije”. To je religija u kojoj pojedinac sam oblikuje svoju životnu filozofiju, prihvaćajući gledišta o duhovnosti koja mu se sviđaju i potom ih kombinirajući tako da stvori neku isključivo svoju, osobnu religiju.
Možda se pitate: ‘Jesu li tradicionalne religije i crkve uistinu potisnute na sam rub društvenog života? Ako jesu, zašto?’ To su pitanja koja ćemo razmotriti u sljedećem članku.
[Slika na stranici 3]
Komentirajući noviji trend da se duhovne potrebe nastoji zadovoljiti u prirodi, jedan je istraživač zaključio: “Bog se preselio u šume”