MOŽDA nikad niste čuli za brazilski grad Ouro Prêto, no taj je grad u 18. stoljeću imao trostruko više stanovnika nego tadašnji New York, a jedno je vrijeme prihodima toga grada financirana obnova potresom razorenog Lisabona u Portugalu. Godine 1980. Organizacija Ujedinjenih naroda za prosvjetu, znanost i kulturu uvrstila je Ouro Prêto u Popis svjetske baštine, u koji je trenutno uvršteno gotovo 700 lokacija od izuzetne kulturne i prirodne vrijednosti. Zbog čega je Ouro Prêtu dodijeljen taj status? Upoznajmo se s poviješću ovog jedinstvenog grada.

U prvoj polovini 17. stoljeća gomile portugalskih istraživača zvanih bandeirantes pretraživale su Brazil u potrazi za novom zemljom, Indijancima koje bi pretvorili u robove i zlatom. Jedna se takva ekspedicija probila duboko u unutrašnjost do planine Itacolomi. Tamo je Duarte Lopes u jednom potoku želio utažiti žeđ. Svojom drvenom posudom zahvatio je vode i počeo piti. Tada su mu za oko zapeli crni kamenčići u posudi.

Lopes je te kamenčiće prodao jednom prijatelju koji ih je, pretpostavljajući da su veoma vrijedni, poslao guverneru Rio de Janeira. Nakon što ih je pažljivo pregledao, guverner je otkrio da se radi o vrlo kvalitetnom zlatu koje je bilo prekriveno tankim crnim slojem željeznog oksida. No otkuda potječe to zlato? Čim je Lopes opisao planinu Itacolomi, započela je potraga. Godine 1698. bandeirante Antônio Dias de Oliveira pronašao je planinu s koje je potjecalo zlato. Kopači zlata smjesta su pohrlili u logor podignut nedaleko od nalazišta, koji je kasnije nazvan Vila Rica. Ubrzo je Vila Rica brojila 80 000 stanovnika. S vremenom je to postao glavni grad države Minas Gerais te je preimenovan u Ouro Prêto, što znači “crno zlato”.

U razdoblju između 1700. i 1820. kopači su izvadili oko 1 200 tona zlata — 80 posto svega zlata koje je u tom periodu pronađeno u čitavom svijetu. No kamo je sve to zlato odlazilo? Iskopano zlato pretapalo se u poluge u ljevaonici Casa dos Contos, to jest kovaonici novca. Nakon toga je 20 posto zlata, koliko je iznosio propisani porez, završavalo u riznici portugalske kraljevske obitelji.

Doseljenici su se pobunili protiv poreza. Jedan od njih, Felipe dos Santos, podigao je rudare, vojnike i pripadnike crkve na ustanak protiv portugalske krune. No Portugalci su uzvratili udarac. Godine 1720. Dos Santos je obješen, a njegovo su tijelo konji vukli po ulicama. Rudari su se vratili u jame, a porez se nastavio povećavati.

No pobuna je bila ugušena tek nakratko. Nešto kasnije, u istom stoljeću, pojavio se Joaquim da Silva Xavier, poznat po nadimku Tiradentes, odnosno “onaj koji vadi zube” — koji je dobio po jednom od poslova kojima se bavio. On je bio član jedne grupe pjesnika, pravnika i vojnika iz Ouro Prêta koja se redovito sastajala u kući svećenika Toleda. U početku je njihov razgovor više nalikovao filozofskom nadmudrivanju, no kasnije se počeo vrtjeti oko tadašnje političke situacije. Kasnije su ti razgovori dobili pobunjenički ton kad se prigušenim glasom počelo raspravljati o tiraniji portugalske krune. Portugalska kraljica Marija I još je prije upozorila da će pobunjenicima dati odrubiti glave. No usprkos tome, godine 1788. Tiradentes, koji je u to vrijeme bio potporučnik u vojsci, poveo je  Inconfidênciu Mineiru, to jest ustanak države Minas Gerais.

Međutim, jedan je izdajnik odao imena urotnika, koji su potom jedan po jedan uhapšeni i protjerani u Afriku da tamo umru. Tiradentes je čamio u vlažnoj zatvorskoj ćeliji u Rio de Janeiru sve do 21. travnja 1792, kada je obješen, nakon čega mu je odrubljena glava. Tiradentesova glava obješena je na jedan stup na glavnom gradskom trgu u Ouro Prêtu, a dijelovi njegovog raščetvorenog tijela pribijeni su na stupove koji su postavljeni uz nekoliko cesta. To je na neko vrijeme odvratilo stanovnike od svake moguće pobune. No 30 godina kasnije, 1822, Brazil je stekao nezavisnost i otcijepio se od Portugala.

S vremenom su nalazišta zlata u Ouro Prêtu iscrpljena, pa je grad izgubio na važnosti. No u njemu su sačuvani neki predmeti od povijesnog značaja i drugi podsjetnici koji svjedoče o njegovoj prošlosti. Neke od njih može se pronaći u Muzeju ustanka, koji se nalazi na glavnom gradskom trgu Praça Tiradentes. Muzej se nalazi u zgradi koja je nekada služila kao gradska vijećnica i zatvor te čuva živima uspomene na umjetnost, povijest i tragične događaje koji su se zbili u ovom gradu.

Među izložbenim eksponatima ovog muzeja nalazi se i nalog za izvršenje Tiradentesove smrtne kazne koji je izdala kraljica Marija I te dijelovi vješala na kojima je smaknut. Ispod kamenih ploča koje su poredane jedna do druge poput kreveta u spavaonici sahranjeni su ostaci nekih Tiradentesovih suučesnika u pobuni. U sobama na katu čuva se antikni, kolonijalni i kraljevski namještaj.

Šećući prema gornjem dijelu Praçe Tiradentes stići ćete do još jedne prave riznice — Guvernerove palače, u kojoj su nekada stanovali guverneri i predsjednici države. Danas se u njoj nalazi Escola de Minas, odnosno rudarsko-geološko-metalurški fakultet. U muzeju ovog fakulteta nalazi se veličanstvena zbirka od  20 000 primjeraka 3 000 različitih vrsta minerala, dragulja, kristala i, naravno, ouro prêta, crnog zlata.

Zlato više nije glavni izvor prihoda ovoga grada. Međutim, u ovoj se regiji još uvijek mogu pronaći znatne količine minerala berila, primjerice akvamarina i smaragda, te žutog topaza. Prije otprilike 50 godina vještina brušenja dragulja bila je poznata samo šačici draguljara. No danas u gradu ima sijaset onih koji tragaju za draguljima te privatnih draguljarnica nanizanih oko Praçe Tiradentes. Vlasnici tih radnji neće vas samo poučiti kako da raspoznate različite vrste dragulja već će vas i upoznati s majstorima koji u sporednoj prostoriji režu i bruse dragulje. Majstori će vam rado pokazati kako se brusi to drago kamenje. Ovaj znak gostoljubivosti zapravo pokazuje koliko se stanovnici osjećaju počašćeni time što žive u gradu s tako bogatom poviješću.

Ako planirate posjetiti Brazil, svakako odvojite vrijeme i za šetnju slikovitim gradom Ouro Prêtom.