STANOVNICI mediteranskih zemalja već nekoliko tisuća godina sijeku šume, uništavaju vegetaciju pretjeranom ispašom te love divlje životinje do te mjere da su neke vrste gotovo istrijebljene. U tim je zemljama ostalo još vrlo malo netaknute prirode. Međutim, u Španjolskoj je zbog spleta okolnosti gotovo u potpunosti sačuvana prirodna ljepota jednog malog područja. Ono se naziva Monfragüe, što znači “neprohodna planina”.

To što se Monfragüe nalazi u zabačenom dijelu Španjolske ne bi samo po sebi bilo dovoljno za očuvanje tamošnje prirode. Sreća je u tome što su stočari iz okolnih područja primjenjivali metode uzgoja stoke koje su uvelike doprinijele očuvanju tog dragocjenog ostatka netaknute šume, koja je nekad prekrivala mnoga brdska područja mediteranskih zemalja. Takvo sačuvano šumsko područje nazvano je dehesa, što znači “šumoviti pašnjak”.

Prije više stotina godina stočari iz Extremadure (dijela Španjolske u kojem se nalazi Monfragüe) otkrili su da šume zimzelenog hrasta kojih je tamo bilo u izobilju mogu pružiti dragocjenu hladovinu te da u njima ima hrane za njihovu stoku. * Stoga su umjesto da posijeku sva stabla hrasta kako bi dobili pašnjake, posjekli tek toliko da dobiju šume s malim proplancima. Također su obrezivali drveće da bi se razvila što bujnija krošnja. Ti su veliki hrastovi svojom hladovinom štitili zelene pašnjake, a obilje njihovih plodova, žirova, bilo je izdašan izvor hrane za stada goveda i svinja. Budući da je u toj dehesi uvelike sačuvana izvorna šumska vegetacija, mogle su preživjeti i mnoge autohtone vrste ptica i životinja.

Kroz dehesu protječu dvije rijeke, Tajo i Tiétar. One teku svaka svojim kanjonom, a na kraju se spajaju u podnožju planine Monfragüe. Godine 1979. nepristupačno područje između tih dviju rijeka, u kojem je bolje nego igdje drugdje očuvana izvorna mediteranska šuma, pretvoreno je u rezervat. On je osnovan zato što se Monfragüe sada smatra jednim od najbolje sačuvanih mediteranskih ekosistema.

Premda park zauzima relativno malo područje, on je utočište za genetke, jelene, divlje svinje i rijetko viđenog iberskog risa, jednog od najugroženijih sisavaca u Evropi. No  budući da su to većinom noćne životinje, posjetitelji koji dolaze ovamo preko dana imaju puno veće šanse vidjeti veličanstvene ptice grabljivice, kojih ovdje ima napretek. Većina tih mediteranskih ptica grabljivica živi i u zemljama koje se spominju u Bibliji.

Sredinom 19. stoljeća prirodoslovac H. B. Tristram putovao je Palestinom te je zapazio da se praktički svugdje može vidjeti bjeloglave supove kako kruže nebom. Isto se može reći i za područje Monfragüea, gdje se oko 400 parova gnijezdi na stijenama koje se uzdižu iznad rijeka Tajo i Tiétar. Potkraj dana na desetke tih strvinara kruži iznad zajedničkih gnijezda, tako da je tamno nebo prošarano njihovim ogromnim siluetama. *

Bijele rode u mnogim dijelovima Evrope grade gnijezda na starim zgradama, no u području Monfragüea, gdje ih ima jako mnogo, još uvijek se gnijezde na hrastovima (Psalam 104:17). One u letu koriste tople zračne struje. To isto čine i orlovi krstaši te suri orlovi, koji strpljivo lete i ‘očima koje vide daleko’ neprestano traže plijen (Job 39:27-29).

Brže i brojnije od orlova su crvene lunje, ptice čija se populacija naglo povećava u ljetnim mjesecima. Tu su i oštrovidne crne lunje koje neprestano lete iznad rijeka u parku, neumorno tražeći ribu koju bi mogle zgrabiti iz vode (Job 28:7, NS).

Druge ptice grabljivice, kao što su sova ušara i kukuvija, počinju letjeti tek kad padne noć. Ušara se gnijezdi na nepristupačnim stijenama Monfragüea, u okolišu koji sliči pustim ruševinama drevnog Babilona, za koji je prorok Izaija pretkazao da će također biti stanište tih ptica (Izaija 13:21).

Divlje cvijeće doprinosi živopisnosti parka, i to naročito u proljeće. Nježni bijeli cvjetovi bušina i grmovi ljubičaste lavande prekrivaju gotovo sve obronke brda na kojima ne raste drveće. Kad se približi ljeto, zeleni se pašnjaci okite mnoštvom crvenih makova.

Uprava parka sada posvećuje mnogo pažnje očuvanju ovog dragocjenog područja. Nastoji se saditi što više autohtonih vrsta drveća kako bi se zamijenilo borove i eukaliptuse koji su bili naknadno zasađeni, ali ne odgovaraju životinjama koje žive na području parka. Uprava parka surađuje i sa seljanima koji žive u okolnom području. U nastojanju da zaštiti okolne dehese, uprava ih potiče da sade hrastove kad god je to potrebno. Nadajmo se da će se zahvaljujući tim mjerama sačuvati ovaj jedinstveni rezervat mediteranske flore i faune.