ŽIVIMO u vremenu kada se zapanjujuće stvari dešavaju u dosad neviđenom omjeru. Nova otkrića u vezi sa svemirom prisiljavaju astronome da promijene svoje mišljenje o njegovom nastanku. Kod mnogih koji su fascinirani svemirom javljaju se ona ista pitanja koja čovjeka muče još od davnine, a tiču se našeg postojanja u svemiru: Kako su nastali svemir i život te s kojom svrhom?

Usmjerimo li svoje razmišljanje prema nečem drugom — primjerice prema svom tijelu — čak nam se i tada, ako se prisjetimo kartiranja čovjekovog genetskog koda, javljaju pitanja kao što su: Kako je nastalo mnoštvo životnih oblika te tko ih je i da li ih je uopće netko stvorio? Saznanja o nevjerojatnoj složenosti našeg genetskog nacrta potaknula su jednog američkog predsjednika da kaže kako “sada učimo ‘jezik’ kojim se Bog služio prilikom stvaranja života”. Jedan od vodećih znanstvenika koji su sudjelovali u dešifriranju ljudskog genoma ponizno je izjavio: “Mi smo tek zavirili u knjigu s uputstvima o stvaranju čovjeka, knjigu čiji je sadržaj dosad bio poznat samo Bogu.” Međutim, pitanja kako smo nastali i zbog čega ostaju i dalje bez odgovora.

Neki znanstvenici tvrde kako se svemir i sve što se u njemu događa može objasniti racionalnom analizom, bez ikakve potrebe da se objašnjenje traži u nekakvoj božanskoj mudrosti. Međutim, mnogi ljudi, među kojima su i znanstvenici, ne slažu se s takvim stavom. Oni pravu istinu nastoje dokučiti uzimajući u obzir i znanost i religiju. Prema njihovom mišljenju, znanost nastoji otkriti kako su nastali život i svemir, dok se religija ponajviše bavi pitanjem uzroka.

Objašnjavajući ovaj dvojni pristup, fizičar Freeman Dyson je rekao: “Znanost i religija su dva prozora kroz koja ljudi gledaju nastojeći proniknuti u veliki svemir koji ih okružuje.”

“Znanost se bavi onim što je egzaktno, a religija onim što je apstraktno”, kazao je spisatelj William Rees-Mogg. On je rekao: “Znanost ne može ni dokazati ni pobiti postojanje Boga, kao što ne može dokazati ni pobiti nijednu predodžbu o tome što je moralno ili lijepo. Nema znanstvenog razloga za gajenje ljubavi prema bližnjemu ili za poštovanje ljudskog života. (...) Tvrditi da ono što se ne može znanstveno dokazati naprosto ne postoji najveća je od svih pogrešaka, kojom bi se zanijekalo gotovo sve što smatramo vrijednim u životu, ne samo Boga ili ljudski duh već isto tako ljubav, poeziju i glazbu.”

Znanstvene teorije često se, izgleda, zasnivaju na pretpostavkama za čije je prihvaćanje potrebna neka vrsta vjere. Naprimjer, kada je  riječ o nastanku života, većina evolucionista zastupa ideje koje od njih iziskuju vjeru u određene “doktrine”. Činjenice su pomiješane s teorijama. Namećući snagom svog autoriteta slijepo vjerovanje u evoluciju, znanstvenici zapravo kažu: ‘Niste odgovorni za to kako se vladate jer ste tek puki proizvod biologije, kemije i fizike.’ Biolog Richard Dawkins kaže kako u svemiru ‘nema nikakvog plana ni svrhe, nema zla ni dobra, nema ničeg osim odsutnosti svakog smisla’.

Da bi poduprli takve stavove, neki znanstvenici namjerno ignoriraju opsežna istraživanja svojih kolega koji osporavaju teoretske postavke njihovih teorija o porijeklu života. Čak je matematički dokazano da za slučajno formiranje složenih molekula neophodnih za nastanak žive stanice koja bi mogla normalno funkcionirati ne bi bile dovoljne ni milijarde godina. * Zbog toga dogmatične teorije o nastanku života koje nalazimo u mnogim udžbenicima ne treba uzeti zdravo za gotovo.

Vjerovanje u to da je život nastao slijepim slučajem iziskuje veću vjeru od vjerovanja u stvaranje. Astronom David Block rekao je u vezi s time sljedeće: “Čovjek koji ne vjeruje u Stvoritelja mora imati veću vjeru od nekoga tko vjeruje. Onaj tko kaže da Bog ne postoji zapravo iznosi općenitu, nepotkrijepljenu tvrdnju — postulat koji se zasniva na vjeri.”

Znanstvena otkrića mogu u nekim znanstvenicima pobuditi osjećaj strahopoštovanja. Albert Einstein je priznao: “Teško ćete pronaći ijednog dubokoumnog znanstvenika koji ne gaji neku vrstu religijskog osjećaja. (...) Taj se osjećaj očituje u ushićenju i zadivljenosti skladom prirodnih zakona, koji svjedoče o postojanju inteligencije koja je toliko nadmoćna da u usporedbi s njom sve sistematsko razmišljanje i djelovanje ljudskih bića nije ništa drugo nego njen krajnje beznačajni odraz.” Pa ipak, takvo razmišljanje ne navodi uvijek znanstvenike na to da povjeruju u Stvoritelja, Boga kao osobu.

Sasvim je odgovarajuće pokazivati dolično poštovanje prema znanstvenoj spoznaji i  postignućima. Međutim, mnogi će se složiti da znanost, premda posreduje određenu vrstu znanja, nije jedini izvor znanja. Zadatak znanosti je da opiše prirodne pojave te da pomogne pronaći odgovor na pitanje kako one nastaju.

Znanost nam omogućava da bolje razumijemo materijalni svemir, to jest sve ono što se na neki način može vidjeti. No bez obzira na to koliko daleko znanost otišla u svojim istraživanjima, ona nikada neće moći odgovoriti na pitanje što je svrha svega toga — naime, zbog čega svemir uopće postoji?

“Na neka pitanja znanstvenici nikada neće pronaći odgovor”, primjećuje spisatelj Tom Utley. “Moguće je da se veliki prasak zbio prije 12 milijardi godina. No zašto se on zbio? (...) Kako su uopće nastale čestice? Što je bilo prije toga?” Utley zaključuje: “Po svemu sudeći, (...) danas je jasnije nego ikad da znanost neće nikada zadovoljiti ljudsku čežnju za odgovorima na ta pitanja.”

Znanstvene spoznaje do kojih se došlo zahvaljujući toj čežnji za spoznajom ne samo da nisu opovrgnule potrebu za postojanjem Boga već su potvrdile da živimo u beskrajno složenom, gotovo neobjašnjivom i zadivljujućem svijetu. Mnogi ljudi koji razmišljaju o svemu tome ustanovili su kako je razumno zaključiti da fizički zakoni, kemijske reakcije, DNK i zadivljujuća raznolikost životnih oblika ukazuju na potrebu za postojanjem Stvoritelja. Ne postoji nijedan neoborivi dokaz koji bi ukazivao na suprotan zaključak.

Ako je svemir djelo Stvoritelja, ne možemo očekivati da njega ili njegov naum dokučimo služeći se teleskopima, mikroskopima ili nekim drugim spravama za znanstveno istraživanje. Razmislimo malo o lončaru i o vazi koju je on napravio. Bez obzira na to koliko pomno proučavali vazu, nikada nećemo saznati razlog zbog kojeg ju je lončar napravio. Odgovor na to pitanje saznat ćemo samo ako pitamo lončara.

Molekularni biolog Francis Collins objasnio je kako vjera i duhovnost mogu popuniti prazninu koju znanost ne može: “Kao što od religije ne bih očekivao da ponudi rješenje za sekvencioniranje čovječjeg genoma, tako ni od znanosti ne bih očekivao da razjasni natprirodno. No kada je riječ o zanimljivim i daleko značajnijim pitanjima, kao što su: ‘Zašto smo ovdje?’ ili ‘Zašto ljudi teže za duhovnošću?’, mislim da nam znanost ne može ponuditi prave odgovore. Mnoga su se praznovjerja pojavila i potom iščezla. S vjerom to nije slučaj, što navodi na zaključak da je ona nešto realno.”

Pored toga što odgovara na pitanje o tome zašto je stvoren svemir i što je smisao života, prava religija također sadrži mjerila na temelju kojih se može utvrditi koje su prave vrijednosti u životu te što je moralno i čestito vladanje, a usto pruža i vodstvo u životu. Znanstvenik Allan Sandage to je objasnio sljedećim riječima: “Savjete o tome kako živjeti ne tražim u knjizi koja govori o biologiji.”

Milijuni ljudi diljem svijeta vjeruju da su otkrili gdje mogu pronaći prave savjete o tome kako živjeti. Ujedno smatraju da su pronašli potpuno zadovoljavajuće odgovore na pitanja: ‘Zašto smo ovdje?’ i ‘Kamo idemo?’ Odgovori na ta pitanja postoje. No gdje? U najstarijem i najraširenijem svetom tekstu, u Bibliji.

Biblija nam pokazuje da je Bog stvorio i pripremio Zemlju prvenstveno za ljude. U Izaiji 45:18 (St) za Zemlju se kaže sljedeće: ‘Bog je nije stvorio pustu, već ju je uobličio za obitavanje.’ Ujedno ju je opremio svime što bi ljudima moglo zatrebati, i to ne samo za puko preživljavanje već da bi se mogli u potpunosti radovati životu.

Ljudi su dobili zadatak da upravljaju Zemljom, ‘da je obrađuju i čuvaju’ (1. Mojsijeva 2:15, St). Biblija također objašnjava da su znanje i mudrost darovi od Boga te da se mi ljudi moramo voljeti i postupati pravedno jedni prema drugima (Job 28:20, 25, 27; Danijel 2:20-23). Dakle, smisao i svrhu života ljudi mogu pronaći jedino ukoliko otkriju što je Božji naum za njih i postupaju u skladu s njim. *

Kako misaoni ljudi današnjeg vremena mogu premostiti prividni jaz između znanstvenih činjenica i religije? Koja im načela mogu poslužiti kao vodstvo u tome?