Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Što kaže Biblija?

Trebaju li kršćani propovijedati drugima?

Trebaju li kršćani propovijedati drugima?

MOŽDA smatrate da se o vjeri treba razgovarati samo u obitelji ili crkvi jer ste tako odgajani ili je to stav u kulturi u kojoj živite. Zbog toga vas možda smeta ako vam netko nenajavljeno dođe na vrata s Biblijom u ruci. Neki tako reagiraju jer im je poznato da se u povijesti religije nasilno postupalo pod izlikom spašavanja života.

Povijest mnogih naroda bilježi masovna preobraćenja do kojih nije došlo iz ljubavi prema Kristu, nego zbog straha od mača. Mnogi su se ljudi radije skrivali, napustili dom i zemlju ili čak izgubili život — neki su bili spaljeni na lomači — nego da se preobrate na vjeru svojih progonitelja.

Nadahnuti zapisi u Bibliji ne odobravaju takvo prisilno obraćenje. Znači li to onda da je neprikladno prenositi svoja vjerska uvjerenja drugima? Neka nam sama Biblija pruži odgovor na to pitanje.

Poučavanje s autoritetom

Razmotrimo najprije primjer koji je ostavio Isus Krist. Bio je vrhunski učitelj koji je vršio snažan utjecaj na živote svojih slušatelja (Ivan 13:13, 15). Njegov način poučavanja u Propovijedi na gori bio je jednostavan, ali snažan. Zbog toga su oni koji su ga slušali bili ‘zapanjeni njegovim načinom poučavanja; jer ih je poučavao kao onaj tko ima autoritet’ (Matej 7:28, 29). Nakon otprilike 2 000 godina njegova učenja još uvijek utječu na živote ljudi koji ih razmatraju. Takvog je mišljenja i profesor Hans Dieter Betz, koji je rekao da “utjecaj koji vrši Propovijed na gori, općenito uzevši, daleko nadilazi granice judaizma i kršćanstva, pa čak i zapadne kulture”.

Isus je neposredno prije svog uzlaska na nebo dao zapovijed u vezi s djelom poučavanja koje je on započeo, pobrinuvši se tako da se to djelo nakon njegove smrti nastavi, pa čak i nadaleko proširi (Ivan 14:12). Svojim je učenicima zapovjedio neka idu do ljudi iz svih naroda “učeći ih da drže sve” što je zapovjedio. Osnovna svrha tog zadatka vidljiva je iz riječi koje je Isus u nastavku rekao: “Idite dakle i načinite učenike” (Matej 28:19, 20; Djela apostolska 1:8).

Razmotrimo i primjer apostola Pavla. Nakon što se i sam obratio na kršćanstvo, nije se stidio razgovarati s drugima o svojoj novostečenoj vjeri (Djela apostolska 9:17-19, 22). Pavao je imao običaj razgovarati u sinagogama i dokazivati “navodima da je bilo potrebno da Krist trpi i ustane iz mrtvih”. Kako bi ‘uvjerio Židove i Grke’, vješto je “s njima raspravljao na temelju Pisama”. Prema jednom izvoru, grčka riječ prevedena s ‘uvjeravati’ znači “izazvati promjenu mišljenja pod utjecajem razumskih ili moralnih razloga”. Pavao je uvjerljivim argumentima “uvjerio brojno mnoštvo i preobratio ga” (Djela apostolska 15:3; 17:1-4, 17; 18:4; 19:26).

Obraćenje silom ili uvjeravanjem?

U suvremeno doba riječ “prozelitizam” koristi se za neku vrstu prisilnog obraćenja. Biblija to ne odobrava. Upravo suprotno, ona naučava da su ljudi stvoreni sa slobodnom voljom te da sami mogu odabrati kako će živjeti, ali da su i odgovorni za svoj izbor. To uključuje i odluku u pogledu načina obožavanja Boga (5. Mojsijeva 30:19, 20; Jozua 24:15).

Budući da je poštivao to pravo koje nam je Bog dao, Isus nikada nije koristio svoju posebnu snagu i autoritet kako bi nekoga prisilio da prihvati njegove riječi (Ivan 6:66-69). U nastojanju da dopre do srca svojih slušatelja te ih potakne na djelovanje, logično je objašnjavao stvari, koristio je usporedbe i pitanja kojima ih je poticao da kažu što misle (Matej 13:34; 22:41-46; Luka 10:36). Isus je poučio svoje učenike da na isti način pokazuju poštovanje prema drugim ljudima (Matej 10:14).

Nema sumnje da je Pavao u svojoj službi oponašao Isusov primjer. Svoje je slušatelje uvjeravao navodeći im čvrste dokaze iz Pisama, no pritom je uvažavao njihove osjećaje i gledišta (Djela apostolska 17:22, 23, 32). Znao je da nas na aktivno služenje Stvoritelju mora motivirati ljubav prema Bogu i Kristu (Ivan 3:16; 21:15-17). Dakle, tu odluku moramo donijeti sami.

Osobna odluka

Razumni ljudi važne životne odluke kao što su gdje će živjeti, gdje će se zaposliti i kako će odgajati djecu ne donose stihijski. Možda ispituju različite mogućnosti, razmišljaju o onom što su saznali i vjerojatno potraže savjet. Odluku donesu tek kad učine sve to.

Odluka o tome kako bismo trebali obožavati Boga zaslužuje da joj posvetimo više vremena i pažnje nego bilo kojoj drugoj životnoj odluci. Ona određuje naš sadašnji način života, no što je još važnije, o njoj ovise naši izgledi za vječni život u budućnosti. Kršćani iz Bereje koji su živjeli u prvom stoljeću dobro su to razumjeli. Premda im je sam apostol Pavao prenio dobru vijest, svaki su dan pažljivo razmatrali Pisma kako bi se uvjerili da je ono čemu ih je on poučio bila istina. To je dovelo do toga da su “mnogi od njih postali vjernici” (Djela apostolska 17:11, 12).

Jehovini svjedoci danas nastavljaju djelo poučavanja i činjenja učenika koje je Isus započeo (Matej 24:14). Oni poštuju pravo drugih da imaju svoju vjeru. No kad je u pitanju prenošenje vlastite vjere drugima, oni slijede uzor zapisan u Bibliji. Da, djelo kojim se, kako smatraju, spašavaju životi provode tako što otvoreno iznose dokaze iz Biblije (Ivan 17:3; 1. Timoteju 4:16).