BILO je to 1953. u gradu Liberecu u Čehoslovačkoj (današnja Češka Republika). Tada sam bio 19-godišnji aktivist koji se zalagao za političke promjene. Propagirali smo svoja gledišta raspačavajući letke u kojima se kritiziralo Komunističku partiju, koja je tada bila na vlasti. Našu se aktivnost smatralo veleizdajom — stoga sam i kažnjen s toliko godina zatvora.

Prije nego što mi je dosuđena kazna već sam gotovo godinu dana bio u zatvoru. Prije suđenja zatvorenike se držalo u ćelijama — u svakoj su bila dva zatvorenika — te ih se povremeno s povezom na očima vodilo na preslušavanje. U ćelijama nismo smjeli razgovarati, pa smo šaptali ili komunicirali pomoću Morseovih znakova.

Uskoro sam doznao da među zatvorenicima ima mnogo Jehovinih svjedoka. U zatvoru je bio običaj da se svakih mjesec-dva mijenja razmještaj zatvorenika u ćelijama. Budući da me zanimala Biblija, bilo mi je drago kad sam nakon nekog vremena smješten u ćeliju s jednim Jehovinim svjedokom. Počeo sam proučavati Bibliju s tim čovjekom, a kasnije sam proučavao i s nekim drugim Jehovinim svjedocima.

Naše bi se razgovore vjerojatno moglo nazvati proučavanjem Biblije, iako nismo imali ni Bibliju ni biblijsku literaturu. Ustvari, ja dotad nikad nisam ni vidio Bibliju. No često smo znali razgovarati — Jehovin svjedok mi je objašnjavao biblijske teme, a ja sam bilježio ono što je govorio. Cijelo vrijeme sjedili bismo jedan do drugoga i šaptali.

U ćeliji nismo imali ništa drugo što bi moglo poslužiti za pisanje osim toaletnog papira i češlja. Stoga sam češljem pravio zabilješke na  toaletnom papiru. Mnoge biblijske retke o kojima smo razgovarali naučio sam napamet. Jehovini svjedoci koji su sa mnom proučavali naučili su me i teokratske pjesme. Jedan od njih rekao mi je: “Sada si u zatvoru iz političkih razloga, no u budućnosti bi mogao dospjeti u zatvor zbog toga što si Jehovin svjedok.”

Nakon nebrojenih preslušavanja konačno mi je dosuđena kazna te sam poslan u radni logor nedaleko od gradića Jáchymova. Dotad sam već čvrsto odlučio da ću jednog dana postati Jehovin svjedok.

Po dolasku u logor u kojem se kopalo uran odmah sam počeo tražiti Jehovine svjedoke. No ubrzo sam saznao da su ih odveli u neki drugi logor. Međutim, jednog su ostavili zbog toga što je bio kuhar. On mi je posudio jednu pohabanu Bibliju koja je bila skrivana na mnogim mjestima. Tako mi se pružila prilika da čitam retke koje sam već prije naučio napamet. Dok sam ih čitao, stalno sam u sebi govorio: ‘Da, to je upravo ono što su me braća učila.’

Otprilike mjesec dana kasnije premješten sam u logor Bytiz, nedaleko od grada Příbrama. Tamo sam upoznao i druge Jehovine svjedoke. U Bytizu smo redovito dobivali biblijsku literaturu koja je stizala u logor tajnim kanalima. Premda je uprava logora nastojala otkriti kako dolazimo do literature, to joj nikad nije pošlo za rukom. Bilo je čak 14 logoraša koji su revno svjedočili drugim logorašima. Jednu polovinu te grupe sačinjavali su kršteni Jehovini svjedoci, a drugu pojedinci koji su, poput mene, u logoru prihvatili vjerovanja Jehovinih svjedoka.

Mnogi od nas željeli su krštenjem u vodi simbolizirati svoje predanje Bogu. No zbog problema s vodom — ili, da se preciznije izrazim, nemogućnosti da se nabavi dovoljno veliku posudu — nije bilo lako organizirati krštenje. Stoga su u to vrijeme mnogi morali čekati da budu pušteni na slobodu i da se tek tada krste. Međutim, u rudniku u Bytizu postojali su veliki rashladni tornjevi u kojima se nalazila voda za hlađenje kompresora. Sredinom 1950-ih nekoliko nas krstilo se u spremniku za vodu jednog od tih tornjeva.

Nekoliko godina nakon toga, u ožujku 1960, pozvan sam na razgovor kod policijskog službenika koji je bio zadužen za preslušavanje političkih zatvorenika. Rekao je da će se pobrinuti da mi se smanji kazna budem li ga informirao o aktivnostima drugih zatvorenika. Kad sam to odbio, počeo je vikati na mene i psovati. “Prokockao si šansu da živiš normalnim životom”, vikao je. “Pobrinut ću se da se nikad ne vratiš kući. Ovdje ćeš i umrijeti!” Međutim, dva mjeseca kasnije proglašena je amnestija koja se odnosila i na mene, tako da sam se nakon osam godina zatvora vratio kući.

Budući da je djelo Jehovinih svjedoka u Čehoslovačkoj bilo zabranjeno još od travnja 1949, ubrzo sam shvatio da se služenje Bogu na slobodi, ako se to uopće može tako nazvati, ne razlikuje puno od služenja Bogu u zatvoru. No nakon što sam pušten iz logora suočio sam se s jednim drugim problemom. Svaki muškarac morao je odslužiti dvogodišnji vojni rok.

 Muškarci koji su radili u nekim državnim poduzećima bili su pošteđeni služenja vojnog roka. To je, primjerice, vrijedilo za one koji su radili u rudnicima ugljena. Budući da sam već i prije radio kao rudar, sada sam se ponovo zaposlio u jednom rudniku. Tamo su me srdačno dočekali. “Ne brini se za vojsku”, rekli su mi. “Mi te lako možemo osloboditi služenja vojnog roka.”

Dva mjeseca kasnije, kad sam dobio poziv za vojsku, ljudi iz uprave uvjeravali su me da je sve pod kontrolom i govorili: “Ne brini se, mora da je posrijedi neka greška. Poslat ćemo pismo vojnom odsjeku i sve će biti u redu.” No ipak nije bilo sve u redu. Nakon nekog vremena jedan je službenik došao do mene i ispričao se: “Ovo je prvi put da se takvo što dogodilo, no ipak moraš ići u vojsku.” Kad sam uložio prigovor savjesti i odbio služiti vojni rok, bio sam uhapšen te odveden u najbližu kasarnu (Izaija 2:4).

Nakon što sam u siječnju 1961. odveden u zatvor u gradu Kladno, vojni službenici pokušavali su me nagovoriti da ipak pristanem na služenje vojnog roka. Jedan je časnik tim povodom organizirao sastanak. Odveo me u salu za sastanke u kojoj se nalazio veliki okrugli stol okružen udobnim kožnim foteljama. Uskoro su počeli stizati i drugi časnici, koji su sjeli za stol. Glavni među njima predstavio mi je poimence sve prisutne. Zatim je sjeo za stol i rekao: “A sad nam reci nešto o toj svojoj vjeri.”

Nakon što sam se kratko u sebi pomolio, počeo sam govoriti prisutnima koji su me s pažnjom slušali. Ubrzo smo počeli razgovarati o evoluciji i netko od njih rekao je da je evolucija znanstvena činjenica. Dok sam bio u radnom logoru, proučavao sam brošuricu Evolucija protiv novog svijeta. * Zato sam, na iznenađenje tih časnika, mogao iznijeti dokaze koji govore u prilog tome da teorija o evoluciji nije dokazana.

Zatim se u diskusiju uključio i jedan major koji je očito poznavao katoličku religiju. “Kako gledaš na Djevicu Mariju i što misliš o svetoj misi?” upitao me. Najprije sam odgovorio na njegova pitanja, a zatim sam rekao: “Gospodine, vi ste sigurno vjernik jer postavljate pitanja koja su drugačija od pitanja ostalih prisutnih.”

“Ne! Ne! Ne! Nisam ja vjernik!” glasno se usprotivio. U komunizmu se prema ljudima koji su se izjašnjavali kao kršćani pokazivalo vrlo malo poštovanja i nije ih se postavljalo na odgovorne položaje. Zato se nakon mog odgovora major više nije uključivao u diskusiju. Bio sam veoma zahvalan što mi se pružila prilika da tim ljudima objasnim neka vjerovanja Jehovinih svjedoka.

Nekoliko dana kasnije odveden sam u jednu kasarnu u Pragu, gdje su me čuvali naoružani vojnici. Prvi vojnik koji je bio zadužen da me čuva iznenadio se vidjevši da su u mom slučaju čak uvedene posebne mjere sigurnosti. “Nikad prije nismo trebali osobno stražariti nad nekim”, rekao mi je. Nato sam mu objasnio zašto sam zatvoren. To ga je toliko zanimalo da je sjeo — stavivši pušku  među koljena — i slušao me. Nakon dva sata zamijenio ga je drugi stražar, kojeg je također zanimalo zašto sam zatvoren i opet je uslijedio razgovor na temelju Biblije.

Idućih dana svjedočio sam i stražarima i drugim zatvorenicima kad bi mi stražari to dopustili. Oni su čak znali otključati ćelije i pustiti zatvorenike da se okupe oko mene kako bismo razgovarali na temelju Biblije! Nakon nekog vremena počeo sam strahovati da će se saznati kako mi stražari dopuštaju da razgovaram s drugim zatvorenicima i da bi zbog toga moglo doći do problema. No sve je ipak ostalo u tajnosti.

Kad sam na kraju trebao izaći pred sud, ti ljudi kojima sam govorio o svojim vjerovanjima uputili su mi riječi podrške. Bio sam osuđen na dvije godine zatvora, kojima je dodano i šest godina prethodne kazne koju zbog amnestije nisam u potpunosti odslužio. Prema tome, čekalo me otprilike osam godina zatvora.

Dok sam bio premještan iz jednog radnog logora u drugi te iz jednog zatvora u drugi, često sam osjećao Božju pomoć. Kad sam stigao u zatvor u mjestu Valdice, upravitelj me upitao zašto sam kažnjen. “Odbio sam služiti vojni rok”, odgovorio sam. “Sudjelovanje u vojnim aktivnostima kosi se s mojim vjerovanjima.”

“Bilo bi lijepo kad bi svi tako razmišljali”, rekao je s odobravanjem. No nakon što je načas razmislio o tome, rekao je: “Međutim, budući da danas većina ljudi ne razmišlja na taj način, moramo te kazniti — i to strogo!”

U zatvoru sam radio u pogonu za brušenje stakla. Premda sam osuđen zbog toga što sam kao Jehovin svjedok odbio služiti vojni rok, smatralo me se političkim zatvorenikom i zato sam dobio teži posao. Brušenje stakla za dijelove lustera i drugih skupocjenih staklenih predmeta bilo je naročito težak posao jer na takvim proizvodima nije smjelo biti greške. Često se događalo da nakon što zatvorenici predaju gotove proizvode, sutradan vide da im je polovina njih vraćena na popravak. Zbog toga je bilo veoma teško ispuniti radnu normu.

Kad sam prvi dan došao u pogon za brušenje stakla, najprije sam trebao čekati da dođe šef pogona. Čim je stigao, počeo je vikati na zatvorenike koji, po njegovom mišljenju, nisu dovoljno marljivo radili. Prolazeći pored zatvorenika, došao je do mene i upitao me: “A što je s tobom? Zašto ne radiš?”

Objasnio sam mu da sam novi u pogonu. Odveo me u svoj ured i postavio mi uobičajena pitanja o tome kako sam dospio u zatvor. Nakon što sam mu objasnio svoju situaciju, upitao me: “Ti si Jehovin svjedok, zar ne?”

“Da”, odgovorio sam.

Tada se njegovo držanje promijenilo. “Ne brini se”, rekao mi je. “Ovdje smo imali već mnogo Jehovinih svjedoka. Sve smo ih poštivali jer su to marljivi i pošteni ljudi. Pobrinut ću se da ti propišu radnu normu koju ćeš moći ispuniti.”

Ta promjena šefovog ponašanja jako me iznenadila. Bio sam zahvalan Jehovi i svojoj neznanoj kršćanskoj braći koja su bila zaslužna za to što su Jehovini svjedoci u tom zatvoru bili na dobrom glasu. Ustvari, čitavo vrijeme koje sam proveo u zatvoru osjećao sam Jehovinu brižnu pomoć.

Ma koliko bila teška situacija u kojoj bih se našao, uvijek sam bio siguran da ću se prije ili kasnije opet vidjeti sa svojom kršćanskom braćom. Njihovi srdačni osmijesi i riječi ohrabrenja davali su mi novu snagu. Bez braće bi mi bilo puno teže izdržati tu zatvorsku kaznu.

Mnogi su zatvorenici izgleda samo razmišljali o tome kako će se osvetiti za maltretiranje  koje su doživljavali. Ja nikad nisam tako razmišljao. Bio sam svjestan da trpim zbog poslušnosti Božjim pravednim načelima. Znao sam da mi za svaki dan koji provedem u zatvoru Jehova može dati bezbroj divnih dana života u Raju koji će uspostaviti na novoj zemlji (Psalam 37:29; 2. Petrova 3:13; Otkrivenje 21:3, 4).

U svibnju 1968, nakon više od 15 godina zatvora, konačno sam pušten na slobodu. U početku mi je bilo teško razgovarati s ljudima, što se često događa onima koji su velik dio svog života proveli u društvu zatvorenika i zatvorskih stražara. No moja kršćanska braća ubrzo su mi pomogla da se uključim u djelo propovijedanja, koje se, dakako, provodilo i pod zabranom.

Nekoliko tjedana nakon što sam pušten iz zatvora upoznao sam Evu. Otprilike tri godine prije toga ona je zajedno sa svojim bratom unatoč žestokom protivljenju svoje obitelji hrabro zauzela stav za biblijsku istinu. Uskoro smo Eva i ja počeli zajedno ići u službu propovijedanja. Osim toga, pomagali smo u tiskanju biblijske literature. Taj se posao obavljao u tajnim tiskarama. Zatim smo se u studenom 1969. vjenčali.

Godine 1970. rodilo nam se prvo dijete, Jana. Nakon nekog vremena počeo sam vikendom služiti kao putujući sluga Jehovinih svjedoka, posjećujući skupštine kako bih u duhovnom pogledu hrabrio braću. Godine 1975. za vrijeme jednog takvog posjeta bio sam uhapšen i ponovo poslan u zatvor. No ovaj put bio sam u zatvoru svega nekoliko mjeseci. Zatim nam se 1977. rodio sin Štěpán.

Prvog rujna 1993. Češka Republika službeno je priznala Jehovine svjedoke. Iduće godine naša se kći Jana udala za Dalibora Dražana, kršćanskog starješinu. Zatim se 1999. naš sin Štěpán, koji služi kao sluga pomoćnik, vjenčao s Blankom, koja je u punovremenoj službi. Svi mi služimo u skupštinama u Pragu. Svi radosno čekamo novi svijet — no ja naročito željno iščekujem vrijeme kad više nigdje neće biti zatvorskih zidova.