KAD biste trebali pogoditi kada su ove riječi napisane, što biste rekli? Mnogi bi pomislili da su one dio nekog današnjeg ustava ili povelje o ljudskim pravima.

No možda ćete se iznenaditi kada saznate da je ova objava donesena pred više od 400 godina — u zemlji koja je u to doba bila svojevrsni otok tolerancije u moru netolerancije. Koja je to zemlja? Razmotrimo prvo pozadinu ove priče.

Vjerska netolerancija koja je bila dio života tijekom čitavog srednjeg vijeka još se jače razbuktala u 16. stoljeću. Religija je raspirila plamen stravičnih, krvavih ratova u zemljama kao što su Engleska, Francuska, Nizozemska i Njemačka. Od 1520. pa do otprilike 1565. oko 3 000 ljudi u zemljama zapadnog kršćanstva pogubljeno je pod optužbom da su heretici. I najmanje neslaganje s postojećim sustavom vrijednosti i ideja — posebice na području religije — gotovo je uvijek moglo naići na netolerantnu reakciju.

Jedno učenje Katoličke crkve koje je već dugo vremena izazivalo rasprave bila je nauka o Trojstvu — vjerovanje da se Bog sastoji od tri osobe. Ustvari, povjesničar Earl Morse Wilbur objašnjava da je to vjerovanje “bilo tema brojnih rasprava među katoličkim teolozima srednjeg vijeka, u kojima su sudjelovali i sami pape”. Međutim, s tim su raspravama rijetko kada bili upoznati obični ljudi, od kojih se očekivalo da te doktrine bez pogovora prihvate kao “tajnu Božju”.

Međutim, negdje u 16. stoljeću pojavile su se neke osobe koje su odlučile suprotstaviti se tradiciji i istražiti Bibliju kako bi razjasnile te tajne. Njihov je moto bio sola Scriptura, što znači “samo Pismo”. Oni koji su odbacili nauku o Trojstvu — od kojih su neki kasnije dobili naziv unitaristi, što je oprečno trinitarcima — često su postali predmet žestokog progonstva kako katolika tako i protestanata. Da bi izbjegli progonstva, svoja su djela, koja su mnogi rado čitali, pisali pod pseudonimom i krili se. Antitrinitarci su ujedno bili istaknuti borci za toleranciju. Neki od njih, primjerice španjolski teolog Miguel Serveto, svoja su uvjerenja platili čak životom. *

Za razliku od zemalja u kojima su se vodili vjerski ratovi i u kojima se progonilo one koji nisu prihvaćali neka crkvena učenja, jedna se zemlja odlučila za posve drugačiji pristup tom problemu. To je bila Transilvanija, u to vrijeme samostalna kneževina, a danas dio Rumunjske, zemlje u Istočnoj Evropi. Mađarski povjesničar Katalin Péter objašnjava kako je transilvanijska kraljica, udovica Elizabeta, “želeći  izbjeći vjerske sukobe, preuzela ulogu braniteljice svih denominacija”. U razdoblju između 1544. i 1574. Narodna skupština Transilvanije, takozvani Sabor, donijela je 22 zakona kojima je stanovnicima te zemlje zajamčena sloboda vjeroispovijedi.

Naprimjer, nakon Sabora u Turdi 1557. kraljica je zajedno sa svojim sinom donijela dekret prema kojem “svaka osoba [ima pravo] pripadati religiji kojoj želi te sudjelovati u njenim starim ili novim obredima, a Mi, sa svoje strane, sve odluke vjerske prirode prepuštamo na volju svakom pojedincu, no samo dok time nikome ne nanosi štetu”. Ovaj je zakon nazvan “prvim državnim zakonom koji jamči slobodu vjeroispovijedi”. Vjerska tolerancija u Transilvaniji dosegla je vrhunac za vladavine Elizabetinog sina Ivana Žigmunda, koji je samostalno počeo vladati 1559.

Jedna od ključnih figura antitrinitarskog pokreta u Transilvaniji bio je talijanski liječnik Giorgio Biandrata. Njegove sumnje u ispravnost vjerovanja u Trojstvo vjerojatno su se produbile dok je boravio u Italiji i Švicarskoj, zemljama u kojima su mnogi antitrinitarci potražili utočište. Po dolasku u Poljsku Biandrata je puno radio na širenju vjerovanja Male crkve, čiji su pripadnici kasnije dobili naziv Poljska braća. * Godine 1563. imenovan je za Žigmundovog liječnika i savjetnika te je otišao u Transilvaniju.

Još jedna obrazovana osoba u Transilvaniji koju su mučile sumnje u vezi s Trojstvom bio je Francis David, biskup Reformirane crkve i svećenik na Žigmundovom dvoru. On je u vezi sa zamršenim učenjima vezanim za Trojstvo napisao: “Ako su te stvari neophodne za spasenje, onda je sigurno da nijedan siromašni seljak koji je kršćanin nije spašen, jer mu cijeli život nije dovoljan da ih razumije.” David i Biandrata zajedno su objavili knjigu u kojoj su  se našli i neki Servetovi rukopisi te je posvetili kralju Žigmundu.

Polemike oko Trojstva sve su se više zahuktavale, pa se javila potreba za organiziranjem javne rasprave o toj temi. U skladu s motom sola Scriptura Biandrata je tražio da se ta rasprava temelji isključivo na Bibliji, a ne na filozofiji. Nakon jedne takve rasprave koja je održana 1566. i nije urodila nikakvim konkretnim zaključkom, Žigmund je antitrinitarcima poklonio tiskarski stroj kako bi mogli lakše širiti svoje ideje.

Biandrata i David zdušno su se bacili na posao i objavili knjigu De falsa et vera unius Dei Patris, Filii, et Spiritus Sancti cognitione (Laži i istine o jedinstvu Boga Oca, Sina i Duha Svetoga). U nju su uključili i istraživanja osoba koje su i prije tog vremena odbile vjerovati u Trojstvo. Jedno poglavlje sadržavalo je slike kojima se očito htjelo ismijavati umjetničke prikaze Trojstva u različitim crkvama. Protivnici su bili šokirani, tvrdili su da su slike skandalozne te su pokušali uništiti sve primjerke knjige. Ta kontroverzna publikacija izazvala je još veće polemike. Zbog toga je Žigmund odlučio sazvati još jednu raspravu.

Ova je rasprava započela 3. ožujka 1568. u pet sati ujutro. Održavala se na latinskom i trajala je deset dana. Trinitarce je predvodio Petar Melius, koji se nalazio na čelu Transilvanijske reformirane crkve. On i ostali zagovornici Trojstva pozivali su se na crkvena vjerovanja, crkvene oce, uvriježene vjerske doktrine i na Bibliju. Za razliku od njih, David se pozivao samo na Bibliju. Pokazao je da je samo Otac Bog, da je Sin podložan Ocu, a da je duh Božja sila. Žigmund, koji se i sam živo interesirao za stvari duhovne prirode, također se uključio u raspravu, smatrajući da je diskusija najbolji način da se dođe do istine. Njegova prisutnost osigurala je slobodnu i otvorenu, mada i ponešto žestoku diskusiju.

Ovaj je put rasprava završila pobjedom antitrinitaraca. David je u svom gradu Kolozsváru (današnja Cluj-Napoca u Rumunjskoj) dočekan kao junak. Predaja kaže da se po dolasku u grad David popeo na veliki kamen koji se nalazio na uglu jedne ulice i s tolikom uvjerljivošću govorio o svojim vjerovanjima da su svi ljudi prihvatili njegova učenja.

Obje dotadašnje rasprave održane su na latinskom, jeziku koji su razumjeli samo obrazovani ljudi. Međutim, David je svoju poruku želio prenijeti svim ljudima. Stoga se uz Žigmundov pristanak sljedeća rasprava, koja je održana 20. listopada 1569. u Nagyváradu (današnja Oradea u Rumunjskoj), vodila na mađarskom. Žigmund se i ovaj put pojavio u ulozi posrednika između dviju sukobljenih strana.

Trinitarac Petar Melius rekao je da je prethodne noći dobio viziju u kojoj mu je Gospodin otkrio svoju pravu prirodu. Kralj mu je nato odgovorio: “Pastore Petre, ako ste prethodne noći bili poučeni tko je Sin Božji, što ste onda, pitam vas, naučavali prije toga? Očito ste onda dosad zavodili narod!” Kada je Melius verbalno napao Davida, Žigmund mu je uputio prigovor, podsjećajući trinitarce da je  “vjera dar od Boga” i da se “na savjest ne može utjecati silom”. U zaključnom govoru rasprave kralj je rekao: “Zahtijevamo da se u svim našim oblastima poštuje sloboda savjesti.”

Nakon ove rasprave Žigmund i većina njegovih dvorana prešli su na stranu unitarista. Godine 1571. izdan je kraljevski ukaz kojim je Unitaristička crkva zakonski priznata. Transilvanija je bila jedina država u kojoj su unitaristi imali ista prava kao i katolici, luterani te kalvinisti, a Žigmund jedini kralj u povijesti koji je prihvatio vjeru antitrinitaraca. Nažalost, nedugo nakon toga tridesetogodišnji kralj ranjen je dok je zajedno s Davidom i Biandratom bio u lovu te je umro nekoliko mjeseci kasnije.

Njegov nasljednik, katolik Stjepan Bátory, potvrdio je pravovaljanost dekreta kojim se štitilo pravo svih priznatih religija, no nagovijestio je da neće tolerirati nikakve daljnje promjene. Stjepan je isprva govorio da je njegov zadatak da vlada ljudima, a ne njihovom savješću. No nedugo nakon toga ograničio je tiskanje knjiga, glavnog sredstva za širenje vjere. David je maknut sa svog položaja, a ostali unitaristi uklonjeni s dvora i iz javnih službi.

Kada je David počeo naučavati da nije ispravno obožavati Isusa, donesena je odluka kojom mu je oduzeto pravo držanja propovijedi. Unatoč toj zabrani, David je sljedeće nedjelje u crkvi održao dvije propovijedi. Zbog toga je uhapšen, optužen za uvođenje novih vjerskih ideja i osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Umro je 1579. u kraljevskoj tamnici. Prije nego je umro napisao je na zidu ćelije: “Ni mačevi papa (...) ni prijetnje smrću neće zaustaviti marš istine. (...) Siguran sam da će nakon moje smrti učenja lažnih proroka propasti.”

Kralj Ivan Žigmund unapređivao je obrazovanje te glazbenu i likovnu umjetnost. No živio je kratko, a usto je bio i često bolestan. Njegovu vladavinu stalno su ugrožavali neprijatelji, kako unutarnji — protiv njega je bilo skovano najmanje devet zavjera s namjerom da ga se ubije — tako i vanjski, budući da su strane sile poticale pobune. Ovaj tolerantni kralj često je bio izložen oštrim kritikama zbog svojih vjerskih uvjerenja. Jedan njegov protivnik kasnije je rekao da je kralj “sigurno završio u paklu”.

Međutim, povjesničar Wilbur objašnjava zbog čega je bilo tako: “One godine kada je kralj Ivan [Žigmund] izdao svoju posljednju povelju, jamčeći punu vjersku slobodu čak i onim protestantskim sektama koje su doživljavale najžešće protivljenje, protestantski teolozi još uvijek su veličali Kalvina zbog toga što je Serveta dao živog spaliti, inkvizitori su prolijevali krv protestanata u Nizozemskoj (...) i trebalo je proteći još preko 40 godina da se u Engleskoj prestane spaljivati na lomači ljude čija su se vjerovanja razlikovala od uobičajenih.”

Da, kao što je jedan komentator rekao, “po gotovo svim mjerilima — a nadasve po mjerilima vremena u kojem je živio — kralj Ivan Žigmund bio je izuzetan vladar. (...) Njegova je vladavina bila vladavina tolerancije.” Uvidjevši da je vjerski mir u najboljem interesu njegove države, postao je vatreni branitelj slobode savjesti i slobode vjeroispovijedi.

U današnje vrijeme, kada je mračna strana vjerske netolerancije još uvijek prisutna, možda će nam biti zanimljivo razmišljati o tom malenom kraljevstvu iz daleke prošlosti. Jedno kratko vrijeme Transilvanija je uistinu bila tolerantno kraljevstvo u doba koje je obilježavala netolerancija.