TIM je riječima apostol Pavao upozorio kršćane prvog stoljeća na opasnosti slijepog slijeđenja ljudske filozofije. Oni su mogli ili slijediti pouzdano vodstvo koje su im pružili Isus i njegovi apostoli, učenja koja su im već uvelike pomogla, ili potpasti pod utjecaj promjenjivih ljudskih ideja, koje su već milijunima ljudi koji su dotad živjeli nanijele mnogo boli i patnji (1. Korinćanima 1:19-21; 3:18-20).

Prije otprilike tisuću godina križari nisu razumjeli da živjeti “u skladu s Kristom” podrazumijeva daleko više od nečije izjave da je odan Isusu Kristu (Matej 7:21-23). To znači živjeti u potpunom skladu s Isusovim učenjima, koja su zapisana u Božjoj nadahnutoj Riječi, Bibliji (Matej 7:15-20; Ivan 17:17). “Ako ostanete u mojoj riječi”, rekao je Isus Krist, “zaista ste moji učenici” (Ivan 8:31). “Svi [će] znati da ste moji učenici”, rekao je, “ako budete imali ljubav među sobom” (Ivan 13:35).

Križari su zapravo upali u zamku “prazne prijevare u skladu s ljudskom predajom”. Nije nikakvo čudo da su obični ljudi bili zavedeni kada su se njihovi vjerski vođe, čak visoki crkveni dostojanstvenici, “istaknuli svojim sudjelovanjem u ratu”. “Duh ratovanja u tolikoj  je mjeri zahvatio svećenstvo”, navodi se u McClintockovoj i Strongovoj Cyclopedii of Biblical, Theological, and Ecclesiastical Literature, “da je ono uvijek, kad god je od toga moglo imati nekakve koristi, bilo spremno za rat.”

Što je dovelo do takvog žalosnog stanja? Nakon smrti kršćanskih apostola koji su živjeli u prvom stoljeću otpadnički crkveni vođe sve su se više udaljavali od Kristovih učenja, baš kao što je to Božja Riječ i prorekla (Djela apostolska 20:29, 30). Crkva, koja se na taj način iskvarila, s vremenom se sve više povezivala s državom. U četvrtom stoljeću rimski car Konstantin navodno se u posljednjim trenucima svog života preobratio na kršćanstvo. Nakon toga “idole na stjegovima zamijenio je križ, čime je svaki kršćanin postao obavezan služiti kao vojnik”, stoji u Cyclopedii.

Dakako, kršćane zapravo ništa ne obavezuje na takvo što. No ‘uvjeravajući argumenti’ ljudske filozofije naveli su ih da grubo prekrše sve ono što je Krist naučavao (Kološanima 2:4). Neke vrlo uvjerljive, ali krive argumente već se dugo vremena koristi kako bi se opravdalo ratove i sukobe među ljudima. Međutim, čak i kad bi se neka čovjekoljubiva ili pobožna osoba dala uplesti u “demonske ratove, kakvi su se sustavno vodili kako u drevno tako i u suvremeno doba”, kaže Cyclopedia, “to se ne bi moglo ni na koji način dovesti u sklad s (...) kršćanskim načelima”.

No ni religije izvan svijeta kršćanstva nisu se tijekom stoljeća ustručavale sudjelovati u ratovima. Baš kao i u crkvama kršćanstva, njihovi su članovi ubijali kako pripadnike vlastite tako i pripadnike drugih religija zbog nacionalnih, političkih i vjerskih razlika. Da bi druge obratili na svoja vjerovanja, posezali su za nasiljem ili su pak prijetili njime. Neke od tih religija sudjelovale su u strašnim krvoprolićima samo zato da bi ostvarile svoje ciljeve. Doista, one se nimalo ne razlikuju od religija kršćanstva.

Zašto kršćani prvog stoljeća nisu sudjelovali u krvavim ratovima i političkim zbivanjima tog vremena? U tome su im pomogla dva temeljna načela. Prvo načelo temeljilo se na  zapovijedi koju je Isus izrekao kada ga je apostol Petar pokušao obraniti mačem: “Vrati svoj mač na njegovo mjesto, jer svi koji se mača hvataju od mača će i poginuti” (Matej 26:52). Drugo se temeljilo na riječima koje je Isus izrekao kada mu je Pilat postavio pitanje u vezi s njegovim položajem kralja: “Moje kraljevstvo nije dio ovog svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo dio ovog svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali moje kraljevstvo nije odavde” (Ivan 18:36).

Kako su kršćani prvog stoljeća primijenili ova načela? Držali su se potpuno odijeljeni od svijeta te su ostali strogo neutralni, ne miješajući se u politička i vojna zbivanja (Ivan 15:17-19; 17:14-16; Jakov 4:4). Odbijali su uzeti oružje i boriti se protiv svojih bližnjih. Povijest jasno pokazuje da se kršćani prvog stoljeća nisu priključivali niti pokretima za oslobođenje židovskog naroda niti rimskim legijama. Isto tako, nisu pokušavali sugerirati političkim vođama što trebaju činiti, budući da su ti vođe trebali biti odgovorni za svoje postupke (Galaćanima 6:5).

U drugom stoljeću n. e. Justin Mučenik pisao je kako su kršćani ‘raskovali svoje mačeve u raonike’ (Mihej 4:3). Onima koji su se bunili zbog takvog stava kršćana Tertulijan je postavio pitanje: “Je li zakonito živjeti od mača kada je Gospodin rekao da će onaj tko se mača hvata od mača i poginuti?”

Prvim kršćanima nije bilo nimalo lako zbog toga što su odbijali sudjelovati u ratu. To je bilo suprotno općeprihvaćenim gledištima ljudi tog vremena. Celzo, protivnik kršćanstva, ismijavao je takav njihov stav. On je smatrao da svatko treba ići u rat kada to od njega traže oni koji su na vlasti. No usprkos snažnom neprijateljstvu koje su drugi gajili prema njima, prvi kršćani nisu slijedili ljudske filozofije koje su se kosile s Kristovim učenjima. “Moramo slušati Boga kao vladara, a ne ljude”, rekli su (Djela apostolska 4:19; 5:29).

U današnje vrijeme primjer prvih kršćana slijede Jehovini svjedoci. Naprimjer, oni su u  nacističkoj Njemačkoj odlučno odbili sudjelovati u Hitlerovim ratovima. Radije su trpjeli okrutno progonstvo, čak i umrli ako je to bilo potrebno, nego povrijedili svoju kršćansku neutralnost. Zbog toga što su se Jehovini svjedoci čvrsto držali biblijskih načela nacisti su “polovinu njih zatvorili, a četvrtinu pogubili”, navodi se u knjizi Of Gods and Men. Tako nitko od desetina milijuna ljudi koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu nije poginuo od ruku Jehovinih svjedoka. Oni su bili spremni žrtvovati svoj život, što su mnogi doista i učinili, samo da ne bi ubijali druge.

Čemu nas prošlost može naučiti? Jedna pouka svakako je i ova: Ljudske ideologije uvijek iznova vode do mržnje i krvoprolića među državama i narodima. U Propovjedniku 8:9 s pravom je zapisano: “Čovjek [vlada] nad čovjekom na zlo njegovo.” Zbog čega je to tako objašnjava se u Jeremiji 10:23, gdje Božja Riječ kaže: “Put čovječji nije u njegovoj vlasti niti je čovjeku koji hodi u vlasti da upravlja koracima svojim.” Ne, Bog nije stvorio čovjeka tako da može neovisno o njemu uspješno upravljati svojim životom. Ljudi nisu stvoreni s takvom sposobnošću. U prilog tome svjedoči čitava povijest čovječanstva.

No mi kao pojedinci ne možemo promijeniti ono što državni vođe rade niti ih možemo spriječiti da ponavljaju tragične pogreške iz prošlosti, a nemamo pravo ni govoriti im kako da postupaju. No mi isto tako ne moramo dozvoliti da nas se uplete u njihove sukobe i da sudjelujemo u njima. Isus je za svoje sljedbenike rekao: “Nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta” (Ivan 17:14). Da se ne bismo upleli u sukobe ovog svijeta, moramo dopustiti Božjoj Riječi, Bibliji — a ne promjenjivim ljudskim ideologijama — da upravlja našim životom (Matej 7:24-27; 2. Timoteju 3:16, 17).

Pouzdana Božja Riječ ne govori nam samo o prošlosti i sadašnjosti. Ona nam pruža i sigurno vodstvo za budućnost (Psalam 119:105; Izaija 46:9-11). Također nam pruža jasnu sliku o tome što je Božji naum s našim planetom. Bog neće dopustiti da ljudi nepromišljenim korištenjem ogromne moći koju su im dale znanost i tehnologija unište Zemlju. On će se pobrinuti da Zemlja postane Raj, kao što je prvobitno i naumio (Luka 23:43).

S tim u vezi Božja Riječ kaže: “Pravednici [će] nastavati na zemlji, i bezazleni će ostati na njoj. A bezbožni će se istrijebiti sa zemlje, i bezakonici će se iščupati iz nje” (Priče Salamunove 2:21, 22). To će se dogoditi vrlo brzo, budući da ova nemirna vremena pružaju jasan dokaz da živimo u “posljednjim danima” sadašnjeg zlog sustava stvari (2. Timoteju 3:1-5, 13). Možemo sa sigurnošću reći da su ti posljednji dani odbrojeni i da im se bliži kraj. Iz jednog biblijskog proročanstva izvlačimo sljedeću pouku: “Svijet prolazi i njegova želja, no onaj tko vrši Božju volju ostaje zauvijek” (1. Ivanova 2:17; Danijel 2:44).

Uskoro će Bog ‘uništiti one koji uništavaju zemlju’, a ovaj sadašnji nasilni svijet zamijeniti novim svijetom u kojem će “prebivati pravednost” (Otkrivenje 11:18; 2. Petrova 3:10-13). Tada će Bog preživjelima “obrisat[i] svaku suzu s njihovih očiju, i smrti više neće biti, niti će više biti tuge ni vike ni boli” (Otkrivenje 21:1-4). Ratova i nasilja nestat će zauvijek jer će se u potpunosti ispuniti proročanstvo zapisano u Izaiji 2:4, gdje stoji: “Raskovati [će] mačeve svoje na raonike, i koplja svoja na srpove, neće dizati mača narod na narod, niti će se više učiti boju.” I vi se možete radovati toj veličanstvenoj, beskrajnoj budućnosti ukoliko prihvatite pouke iz povijesti (Ivan 17:3).