ŠTO da učinite s predmetom koji vam ne treba? “Samo ga bacite” — glasi naizgled očit i jednostavan odgovor. Međutim, problem odlaganja smeća nije uvijek tako jednostavan. Kamo sa svim tim smećem? Prema procjenama jednog talijanskog ekološkog udruženja staklena boca bačena u more razgrađivat će se 1 000 godina. Za usporedbu recimo da se papirnate maramice razgrade za samo tri mjeseca.  Opušak zagađuje more čak 5 godina, plastične vrećice 10 do 20 godina, predmeti od najlona 30 do 40 godina, limenke 500, a polistiren 1 000 godina.

Količina takvog otpada znatno se povećava. Današnje tržište prepuno je svakojakih proizvoda, a svijet reklama želi nas uvjeriti kako su nam svi oni potrebni. Britanski list The Guardian kratko i jasno kaže: “Reklame nam pomažu zadovoljiti potrebe za koje nismo ni znali da ih imamo.” Da, njihov je cilj navesti nas da kupimo najnovije proizvode kako ne bismo imali osjećaj da smo propustili nešto novo. I, dakako, u svijetu reklama riječ “novo” sinonim je za “bolje i kvalitetnije”, a “staro” za “lošije i zastarjelo”.

Na taj nas se način često navede da kupimo nešto novo umjesto da popravimo ono što već imamo. Uvjerava nas se da je kupnja praktičnije i ekonomičnije rješenje od popravka. To je ponekad točno. Međutim, kupovanje novih i bacanje starih stvari često je skupo i posve nepotrebno.

Mnogi današnji proizvodi već su izrađeni tako da ih nakon određenog vremena treba baciti. Možda su napravljeni tako da ih je teško popraviti — o čemu bi se sigurno trebalo voditi računa prilikom kupnje. U jednom njemačkom časopisu za potrošače stajalo je: “Životni vijek proizvoda sve je kraći. Ono što je jučer bilo ‘in’ danas je ‘out’ i često završava u smeću. Zbog toga korisne sirovine svakodnevno završavaju kao bezvrijedno smeće!”

No je li uistinu potrošač taj koji ima koristi prepusti li se stihijskoj kupovini? U stvarnosti, pravi su dobitnici razna poduzeća koja su zainteresirana jedino za to da napune svoje blagajne. Švicarski tjednik Die Weltwoche navodi: “Kada bi svatko namještaj ili automobil kupio samo jednom u životu ili ih koristio barem duplo duže nego je to danas slučaj, sigurno bi došlo do ekonomskog sloma.” Na taj se način sigurno ne bi ništa postiglo, budući da bi u tom slučaju ti isti potrošači ostali bez posla. Kako onda možemo spriječiti gomilanje smeća?

Neke razvijene zemlje rješavaju se smeća tako što ga jednostavno prebace u zemlje u razvoju. Naprimjer, u jednom je izvještaju bilo riječi o tome kako je “na jednom velikom odlagalištu smeća u Nigeriji pronađeno 3 500 tona otrovnih kemikalija koje su istjecale iz preko 8 000 zarđalih i oštećenih bačava te tako trovale tlo i podzemne vode”. Takva metoda odlaganja otpada nije nikakvo rješenje niti je to pošteno prema drugima.

No može li se neželjene stvari reciklirati, a ne samo baciti? Da bi se takvo što moglo provesti, potrošači bi trebali razvrstavati otpad, za što u nekim zemljama već postoje zakonski propisi. Vlasti mogu tražiti da se papir, karton, metal, staklo i organski otpad odlažu zasebno. Čak se može tražiti da se staklo razvrstava prema boji.

Nema sumnje da je recikliranje korisno. U knjizi 5000 Days to Save the Planet navodi se kako se recikliranjem aluminija “štede ogromne količine energije” te se ujedno može “smanjiti štetu koja se prirodi nanosi vađenjem boksita”. U knjizi se objašnjava: “Za proizvodnju iste količine papira u procesu recikliranja potrebno je dvostruko manje energije i deset puta manje vode. (...) Velik dio otpada može se sačuvati, reciklirati i ponovno upotrijebiti. (...) Čak i ona poduzeća koja ne mogu iskoristiti otpad koji nastane u toku procesa proizvodnje, mogu ga ponekad reciklirati kako bi ga drugi mogli koristiti. (...) U Nizozemskoj jedan takav sustav  razmjene industrijskog otpada uspješno funkcionira još od početka 1970-ih.”

Neke zemlje ne bave se toliko problemom odlaganja smeća koliko su usredotočene na samo sprečavanje njegovog nastanka. U prije spomenutoj knjizi upozorava se kako je “hitno potrebno poduzeti akciju” kako bi se “rasipničko gospodarstvo zamijenilo (...) štedljivim društvom koje svodi otpad na najmanju moguću mjeru i smanjuje potrošnju prirodnih resursa”.

Međutim, oni koji bi htjeli da se takvo što desi trebali bi biti spremni stvari koje kupuju koristiti dokle god je to moguće i baciti ih tek onda kad ih više nije moguće popraviti. Predmete koji im više ne trebaju, a u dobrom su stanju, trebali bi dati nekome tko će ih i dalje koristiti. Ured njemačkog Instituta za primijenjenu ekologiju u Darmstadtu izračunao je da bi u domaćinstvu koje se dosljedno pridržava načela “koristiti, a ne bacati” bilo čak 75 posto manje smeća nego u prosječnom domaćinstvu.

No hoće li se tog načela pridržavati dovoljan broj domaćinstava? To se ne čini vjerojatnim. Gomilanje smeća samo je simptom puno većih problema. U današnjem rasipničkom društvu sve je više ljudi koji razvijaju nešto što bismo mogli nazvati rasipnički mentalitet. Pogledajmo kakav je to stav i razmotrimo nekoliko ekstremnih situacija do kojih bi takav stav mogao dovesti.

Rasipnički mentalitet može lako prerasti u nešto više od obične rastrošnosti. Ljudi mogu s vremenom izgubiti cijenjenje prema svemu te postati toliko nemarni da bez imalo razmišljanja bacaju ogromne količine hrane koju nisu ni dirnuli kao i drugih proizvoda. Osobe koje su egocentrične te se daju voditi modnim trendovima i osobnim ukusom, pa čak i kada je riječ o najbanalnijim stvarima, možda će neprestano htjeti kupovati novu odjeću, namještaj i druge proizvode premda je ono što imaju još dobro očuvano.

Međutim, rasipnički mentalitet može doći do izražaja i u nekim drugim područjima života. U izvještaju koji su sačinili sudionici jednog njemačkog istraživačkog projekta o iskoristivosti odbačenih predmeta u kućanstvu rečeno je: “Naš odnos prema namještaju u dnevnoj sobi koji nam se nakon pet godina više ne sviđa, zbog čega ga bacamo i zamjenjujemo novim, preslikava se i na naš odnos prema ljudima. Pitanje je koliko će dugo naše društvo moći tolerirati takvo što.” U izvještaju se objašnjava: “Čim neki radnik više nije u vrhunskoj radnoj formi, zamjenjuje ga se drugim. Pa ima toliko drugih koji bi željeli raditi!”

U svojoj knjizi Earth in the Balance bivši američki potpredsjednik Al Gore postavio je umjesno pitanje: “Ukoliko smo došli do toga da na stvari oko sebe gledamo kao na nešto što se može baciti čim nam više ne treba, nismo li se na sličan način počeli odnositi i prema ljudima? (...) Nismo li s vremenom prestali cijeniti čovjeka kao pojedinca?”

Ljudi koji ne cijene i ne poštuju druge vjerojatno će lakše — i bez osjećaja krivice — odbaciti prijatelje ili bračnog druga. Komentirajući takav način razmišljanja, njemački list Süddeutsche Zeitung navodi: “Dvaput godišnje kupujemo novu odjeću, svake četvrte godine novi automobil, svakih deset godina novi namještaj za dnevnu sobu; svake godine odlazimo  negdje drugdje na godišnji odmor; mijenjamo kuće, zanimanja i poslove — zašto ne bismo i bračnog druga?”

Izgleda da su neki ljudi danas spremni odbaciti gotovo sve što im u određenom trenutku počne predstavljati teret. Naprimjer, procijenjeno je da su 1999. stanovnici jedne evropske zemlje izbacili na ulicu 100 000 mačaka i 96 000 pasa. Jedan tamošnji borac za zaštitu životinja rekao je kako njegovim sunarodnjacima “kućni ljubimac više nije trajna obaveza. Štene koje kupe u rujnu izbacit će u kolovozu [iduće godine prije nego što krenu na godišnji odmor].” Još je gore što se takav stav počeo odražavati i u odnosu prema ljudima.

Izgleda da mnoge osobe u današnje vrijeme misle kako ni sam njihov život ne vrijedi mnogo. Kako to? Naprimjer, u jednom evropskom časopisu nedavno je pisalo o tome kako je posljednjih godina sve više mladih spremno izlagati se po život opasnim situacijama. Da je to točno može se vidjeti po sve većoj omiljenosti ekstremnih sportova. Radi samo nekoliko trenutaka uzbuđenja ti su mladi spremni odbaciti i vlastiti život! Biznismeni željni zarade svojski su se potrudili iskoristiti taj trend. Jedan je njemački političar rekao kako je zagovornicima ekstremnih sportova “novac često važniji od ljudskog zdravlja i života”.

A što reći o odbacivanju života još nerođene djece? Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da se “svake godine začne otprilike 75 milijuna djece koju zapravo nitko ne želi. Mnoge žene smatraju da im je abortus jedino rješenje.” No niti rođena djeca nisu izvan opasnosti. Prema brazilskom listu O Estado de S. Paulo, “sve se više tek rođene djece ostavlja na ulici”. Dešava li se to i tamo gdje vi živite?

Današnji svijet prepun je dokaza da se ljudski život često smatra jeftinim i bezvrijednim, nečim što se može tek tako odbaciti. Taj se trend jasno zapaža u nasilju koje prožima omiljene vrste zabave. Primjerice, samo u jednom filmu ili TV emisiji može se vidjeti “junake” koji pobiju na desetke “negativaca”. To se očituje i u valu nasilja koje preplavljuje čitavi svijet, pa lopovi svoje žrtve ubijaju radi samo malo novca — ili čak ni iz kakvog razloga. To se vidi u potresnim televizijskim vijestima o terorističkim napadima, etničkim čišćenjima i genocidima — nemilosrdnom i masovnom pokolju ljudi, čije se dragocjene živote odbacuje poput kakvog smeća.

Premda smo možda prisiljeni živjeti u rasipničkom društvu, ne moramo razviti stav karakterističan za to društvo. U narednom članku bit će govora o tome kako se oduprijeti utjecaju rasipničkog društva i nositi se s nepoželjnim stavovima koji su prisutni u njemu.