PENJUĆI se drvenim stepenicama koje vode na vjetrovitu terasu, posjetilac nesumnjivo osjeća divljenje — pa čak i neku vrstu strahopoštovanja — dok promatra četiri staklena tornja koja se uzdižu prema nebu. Pred njim nije neko obično zdanje, već supermoderna Francuska nacionalna knjižnica sagrađena na obalama rijeke Seine. Moglo bi se reći da je ta knjižnica stvarana stoljećima.

Godine 1368. kralj Karlo V pohranio je gotovo 1 000 rukopisa u jedan toranj tvrđave Louvre u Parizu. No zapravo su tek nakon Stogodišnjeg rata francuski kraljevi počeli stvarati trajnu zbirku knjiga. Ona je obogaćivana darovima i ostavštinom ljudi koji su se dodvoravali kralju. Osim toga, u njoj su se našle knjige koje su putnici i poslanici donijeli iz evropskih zemalja i s Orijenta te knjige koje su vojnici donijeli kao ratni plijen. Zatim je u 16. stoljeću Franjo I uveo zakon po kojem se Kraljevskoj knjižnici slalo obavezni primjerak svake tiskane publikacije.

Nakon što je neko vrijeme bila smještena u kraljevskim rezidencijama u provincijama, Kraljevska je knjižnica ponovno preseljena u Pariz, a potom opljačkana za vrijeme Hugenotskih ratova (1562-98). Godine 1721. knjižnica je preseljena na jedno drugo mjesto gdje je ostala duže vrijeme. U Francuskoj revoluciji zaplijenjene su privatne zbirke svećenstva i aristokracije, tako da je knjižnica obogaćena stotinama tisuća knjiga, rukopisa i grafika. Tako je knjižnica dobila neprocjenjivo blago, no istovremeno je došao do izražaja kronični manjak prostora u postojećim objektima.

Godine 1868. sagrađena je i svečano otvorena čitaonica natkrivena s devet staklenih kupola. Projektirao ju je arhitekt Henri Labrouste. U čitaonici je bilo mjesta za 360 čitača, a na policama je bilo poslagano oko 50 000 knjiga. U obližnjim prostorijama bilo je mjesta za još milijun knjiga. Međutim, u idućih šezdesetak godina broj knjiga u toj knjižnici narastao je na preko tri milijuna!

Unatoč brojnim preuređenjima i proširenjima, u knjižnici nikad nije bilo dovoljno mjesta jer je svake godine trebalo smjestiti dodatna tri kilometra polica punih knjiga i časopisa koji su pristizali sa svih strana. A onda je 1988. predsjednik François Mitterrand najavio projekt izgradnje vjerojatno “najveće i najmodernije knjižnice na svijetu”. Cilj je bio da knjižnica “obuhvati sva područja znanosti, bude dostupna svim ljudima, omogući korištenje najsuvremenijih metoda prijenosa podataka, osigura pristup informacijama bez potrebe da se osobno dolazi u knjižnicu te da bude povezana s drugim evropskim knjižnicama”.

Raspisan je međunarodni natječaj za idejni projekt nove knjižnice. Na natječaj je pristiglo gotovo 250 radova. Na kraju je izabran rad slabo poznatog francuskog arhitekta Dominiquea Perraulta. On je zamislio zgradu knjižnice kao ogromnu pravokutnu osnovu koja bi na svakom uglu imala toranj u obliku uspravno postavljene otvorene knjige. Kritičari su se rugali ideji da se knjige pohrani u staklene tornjeve  — solarne peći, kako su ih nazivali — u kojima bi bile izložene Sunčevoj svjetlosti i vrućini. Stoga je prihvaćeno kompromisno rješenje, naime da se iza prozorskih stakala postavi drvene kapke kako bi se spriječilo uništavanje knjiga te da se najdragocjenije dokumente pohrani u prostorijama podzemnog dijela zgrade.

Daljnji izazov bio je preseliti preko deset milijuna knjiga, među kojima su bili i mnogi veoma stari i rijetki primjerci, kao naprimjer dvije Gutenbergove Biblije. Ranija preseljenja nisu prošla bez nezgoda. Prema riječima jednog očevica preseljenja iz 1821, mnoge knjige pale su s kola na blatnu cestu. No ovaj put sve je bilo puno pažljivije organizirano.

Godine 1998. tim stručnjaka započeo je divovski pothvat preseljenja nekoliko milijuna knjiga. Da bi se spriječilo oštećenje, krađu ili zagubljivanje knjiga, transportiralo ih se u zapečaćenim kutijama koje su bile vodootporne, nezapaljive i otporne na udarce. U razdoblju od gotovo godinu dana deset kamiona koji nisu imali nikakve posebne oznake (što je bila dodatna mjera opreza) probijalo se kroz gust pariški promet, prevozeći svakodnevno između 25 000 i 30 000 knjiga u njihov novi dom.

Nova knjižnica ima dva kata. Na gornjem katu (koji se naziva haut-de-jardin) ima 1 600 mjesta za građanstvo i omogućen je pristup zbirci od oko 350 000 knjiga. Na donjem katu (rez-de-jardin) ima 2 000 mjesta predviđenih za one koji se bave znanstveno-istraživačkim radom.

U središnjem dijelu kompleksa nalazi se mala šuma. Crveni tepisi, lamperija i drveni namještaj također doprinose ugodnoj, opuštenoj atmosferi koja omogućava dobru koncentraciju i učenje. U knjižnici postoji i audiovizualni odjel u kojem posjetiocima stoje na raspolaganju CD-ROM-ovi, filmovi, audiosnimke te tisuće slika i knjiga u digitalnom obliku.

Francuska knjižnica ima dovoljno prostora za pohranjivanje novih knjiga u idućih gotovo 50 godina. Koliko je samo truda trebalo da bi se stvorilo i očuvalo takvu bogatu riznicu knjiga!