MRAV trčkara po deblu, ne sluteći da mu prijeti opasnost. Iznenada jednom nogom zagazi u neku ljepljivu masu, potom zagazi još jednom nogom i tako postupno upada u klopku sve dok ne bude potpuno zarobljen u smoli koja podsjeća na med. A onda se dokotrlja još jedna zlatnožuta kap i potpuno ga prekrije. Ne može se izbaviti. Na koncu zarobljen u toj ljepljivoj masi pada na tlo. Kiša ispire tlo i odnosi ga u rijeku, gdje tone u mulj. Tisućama godina kasnije mrav je otkriven, savršeno očuvan u zlatnožutoj kapi smole. Smola se stvrdnula i pretvorila u jantar — jedan od najdragocjenijih minerala.

Što znamo o jantaru? Mogu li nam jantar i kukci koji su zarobljeni u njemu pomoći da saznamo nešto više o dalekoj prošlosti? Mogu li ti kukci poslužiti kao temelj za ponovno stvaranje davno izumrlih životnih oblika?

Ljude već tisućama godina intrigira tajnovito porijeklo jantara te ljepota njegove tople, zlatnožute boje. Osim toga, mislili su da jantar ima neku magičnu moć! Oko šesto godina pr. n. e. grčki učenjak Tales otkrio je da jantar koji se istrlja tkaninom može privući perje i sitne slamke. Ta “magična moć” zapravo je statički elektricitet. Zanimljivo je da u nekim jezicima riječ “elektricitet” potječe od grčke riječi za jantar — elektron. Više od dvije tisuće godina kasnije engleski fizičar William Gilbert otkrio je da i druge tvari mogu proizvesti statički elektricitet.

Negdje između 54. i 60. n. e. rimski car Neron poslao je jednog svog vojnog zapovjednika da istraži gdje bi se moglo naći tu dragocjenu tvar. Putujući prema sjeveru, zapovjednik je otkrio nalazišta na obali Baltičkog mora i vratio se s nekoliko stotina kilograma jantara.  U Rimu je jantar bio cijenjen zbog svoje ljepote i navodne sposobnosti da onoga tko ga nosi štiti od zla. Osim toga, jantar se koristilo pri spravljanju medicinskih preparata i ljekovitih ulja. Rimski povjesničar Plinije napisao je da je jantar bio toliko cijenjen da se ukrasnu figuricu od jantara smatralo vrednijom od zdravog roba!

Pripadnici najstarijih sjevernoevropskih civilizacija nudili su jantar, koji su neki nazivali zlato sa sjevera, u zamjenu za željezo, bakar i raznu drugu robu koja je stizala s juga. U srednjem vijeku u Evropi je trgovina jantarom i izrada predmeta od jantara bila pod strogim nadzorom vitezova Teutonskog reda, koji je osnovan tijekom Trećeg križarskog rata. Neovlašteno kopanje jantara bilo je kažnjivo smrću.

U međuvremenu su jantar otkrili i Taino Indijanci s karipskog otoka Quisqueye, koji danas pripada teritoriju Dominikanske Republike i Haitija. Kad je 1492. Kolumbo prvi put došao na Quisqueyu, poklonio je mladom poglavici otoka nisku sjajnih perlica od jantara. Kolumbo se navodno iznenadio kad je zauzvrat dobio cipele ukrašene perlicama od jantara!

Jantar iz Dominikanske Republike je stvrdnuta smola jedne izumrle vrste tropskog drveta širokih listova. Neke srodne vrste drveća još uvijek rastu na Karibima te u Srednjoj i Južnoj Americi — u tom dijelu svijeta naziva ih se algarroba. Međutim, vrsta drveta koja je najsrodnija drevnom “jantarskom drvetu” koje je raslo na području današnje Dominikanske Republike može se naći samo u istočnoj Africi. Jantar s Baltika u Evropi potječe od jednog crnogoričnog drveta.

Kako nastaje jantar? Najprije se napravi otvor na kori drveta — bilo trganjem grane bilo zarezivanjem kore bilo zbog napada nametnika koji prave rupe u drvetu. Zatim iz drveta počne curiti gusta, ljepljiva smola kako bi zatvorila tu “ranu”. Kukci i drugi sitni organizmi koji nažalost zagaze u tu smolu na kraju se utope u njoj. Za razliku od biljnog soka, koji se sastoji od vode i hranjivih tvari, smola se sastoji od spojeva terpena, alkohola i estera. Izgleda da te tvari ubrzavaju sušenje smole i sprečavaju razvitak bakterija. One balzamiraju zarobljene kukce i biljke. Uz odgovarajuće klimatske uvjete smola se s vremenom stvrdne i pretvori u jantar, a organizmi koji se nalaze u njemu tako su dobro očuvani da izgledaju isto kao i prije nekoliko tisuća godina. Stoga se može reći da je jantar fosilna smola drevnih stabala.

Premda se jantar može naći u svim dijelovima svijeta, na svega dvadesetak lokacija ima ga u dovoljnoj količini da se isplati vršiti iskopavanja. Danas se jantar najviše kopa na Baltiku u istočnoj Evropi, u Dominikanskoj Republici te u nekim dijelovima Meksika.

Kopanje jantara naporan je posao. Mnogi znanstvenici smatraju da se smola pretvara u jantar samo ako dospije u zemlju, i to obično u  vlažne glinene ili pjeskovite slojeve. Mnogi rudnici u Dominikanskoj Republici nalaze se u nepristupačnim planinskim područjima koja su obrasla gustom suptropskom šumom. Do tih se rudnika može doći samo pješice ili jašući na magarcu po strmim brdskim puteljcima.

U nekim rudnicima iskopane su široke i duboke jame. U drugima su iskopani uski tuneli dugi i do 200 metara. Budući da bi upotrebom strojeva i eksploziva mogli razmrviti veće komade jantara, rudarima ne preostaje ništa drugo nego da mukotrpan posao odlamanja slojeva tvrdog pješčenjaka i skrućene gline obave služeći se rukama, dlijetom i lopatom. Svijeće su im često jedini izvor svjetla.

Kad rudar izvadi iz stijene komad jantara, iznese ga na danje svjetlo, opere ga i na jednoj strani skine s njega ostatke stijene. Potom očišćenu površinu premaže uljem kako bi bolje vidio unutrašnjost jantara. Traži strana tijela ili inkluzije — fosilizirane kralježnjake, kukce ili druge organske tvari koje se može naći u jantaru. U rudnicima u Dominikanskoj Republici kukca se može naći otprilike u svakom stotom komadu jantara. Za razliku od toga, u rudnicima na Baltiku kukce se nađe tek u svakom tisućitom komadu. Jedan od razloga je to što je baltički jantar obično neproziran, dok je preko 90 posto jantara iz Dominikanske Republike prozirno.

Komadi jantara pažljivo se razvrstavaju po veličini, obliku, boji i sadržaju. Svaki tjedan iskopa se po nekoliko tisuća komada, koji su većinom vrlo sitni. No ponekad se nađe i neki krupniji primjerak. Jedan komad koji je iskopan u Dominikanskoj Republici imao je čak osam kilograma! Sitni komadi bez inkluzija koriste se za izradu nakita, dok se najdragocjeniji primjerci čuvaju u privatnim zbirkama i muzejima.

Jantar je većinom tople zlatnožute boje. U Dominikanskoj Republici svakog se mjeseca iskopa svega nekoliko komada plavog jantara. Zeleni jantar još je rjeđi. Smatra se da boja jantara varira zbog razlika u kemijskom sastavu smole i vrsti minerala koji se nalaze u okolnom tlu.

Zahvaljujući svojim specifičnim svojstvima jantar je zajedno sa svojim “zarobljenicima” nadživio bujni tropski ekosistem u kojem je nastao. Kod većine fosila organska se tvar odavno pretvorila u kamen — izvornu organsku tvar zamijenili su minerali. Za razliku od toga, sam jantar je organska tvar, baš kao i životinje ili biljke koje se možda nalaze u njemu. Ako je proziran, njegovo drevno blago može se proučavati i fotografirati u tri dimenzije, bez opasnosti da ga se ošteti. Jantar je bogata riznica podataka koji nam mnogo govore o prošlosti, ne samo o kukcima i sitnim kralježnjacima već i o biljkama i klimi tih davno nestalih ekosistema.

 Koje su inkluzije najdragocjenije? To uvelike ovisi o tome kojeg kolekcionara pitate. U najcjenjenije spadaju škorpioni, gušteri i žabe, koje ljubitelji jantara smatraju vrijednim poput suhog zlata. Budući da su te životinje veće i snažnije od mnogih kukaca, većina njih lako se mogla osloboditi kad bi upala u smolu. No one koje su ostale zarobljene uglavnom su bile jako sitne, a neke su možda bile i slabe zbog bolesti ili ih je ozlijedio neki grabežljivac. Koliko su rijetki komadi jantara s takvim sadržajem? Izuzetno rijetki! Jedan kolekcionar procjenjuje da je dosad pronađeno svega 30 do 40 komada jantara sa škorpionom, 10 do 20 s gušterom i 8 do 9 sa žabom. Takvi su primjerci izuzetno dragocjeni. Jedan komad jantara koji je 1997. iskopan u Dominikanskoj Republici ima u sebi malu žabu i vrijedi preko 54 000 eura.

Nekim su znanstvenicima zanimljivije druge vrste inkluzija. Budući da je većina kukaca za tren oka ostala zarobljena u smoli, mnogi komadi jantara imaju u sebi “fotografije” na kojima su ovjekovječeni neki trenuci iz drevne prošlosti. Na tim se primjercima može proučavati ponašanje kukaca, primjerice odnos grabežljivca i njegovog plijena. U nekima se nalaze jajašca kukaca, tek izlegle ličinke, paukove čahure s jajašcima ili mladi pauci, što omogućava znanstvenicima da proučavaju stadije razvoja kukaca. Jedan komad jantara koji se čuva u jednom muzeju u Stuttgartu (Njemačka) ima u sebi drevnu koloniju od oko 2 000 mrava.

Inkluzije su ujedno izvor informacija o biljkama iz drevnih šuma. Cvjetovi, gljive, mahovina, lišće i sjemenke koje su sačuvane u jantaru omogućavaju identifikaciju mnogih drevnih vrsta biljaka i drveća. Osim toga, znanstvenici su uvjereni da su u drevnim šumama rasla i drva smokve, premda nikad nije pronađen nijedan smokvin list ili grančica. Zašto su sigurni u to? Zato što je u jantaru pronađeno nekoliko vrsta osa za koje se zna da žive samo na smokvi. Stoga je razumno zaključiti da su u tim šumama rasle i smokve.

Prije nekoliko godina u kinima se prikazivao jedan popularan igrani film čija se radnja temeljila na pretpostavci da se dinosaure može stvoriti iz DNK njihove krvi koja je pronađena u komarcima zarobljenim u jantaru. Mnogi znanstvenici sumnjaju da je to stvarno moguće. Svaki živi organizam ima specifičnu DNK koja sadrži kodirane upute koje određuju nasljedna svojstva. Premda su znanstvenici došli do malih fragmenata DNK nekih kukaca i biljaka nađenih u jantaru, u svojim eksperimentima nisu uspjeli nanovo stvoriti ta izumrla stvorenja.

Tako dobivena DNK nije samo oštećena nego i nepotpuna. Prema jednoj procjeni, fragmenti koji se mogu dobiti iz fosiliziranih organizama po svoj prilici ne čine ni milijunti dio ukupne količine informacija sadržanih u genetskom kodu organizma. Potpuna rekonstrukcija tog koda uspoređena je s rekonstrukcijom knjige od više tisuća stranica na temelju samo jedne zbrkane, nepotpune rečenice. *

U svakom slučaju, ideja o kloniranju dinosaura doprinijela je tome da je ponovno oživio interes za jantar. Danas se u muzejima diljem svijeta otvaraju izložbe predmeta od jantara. U Svjetskom muzeju jantara u Santo Domingu (Dominikanska Republika) posjetioci mogu razgledavati eksponate služeći se najnovijom kompjuterskom tehnologijom te istraživati jantar uz pomoć jakih mikroskopa. U muzejskoj radionici vješti majstori čiste jantar, odvajajući komade koji su pogodni za izradu nakita od onih koji imaju u sebi fosile.

Jantar već stoljećima fascinira ljude. I danas je cijenjen zbog svoje tople, tajnovite ljepote. Osim toga, jantar je dragocjeni izvor informacija o prošlosti.