VATRA može biti prijatelj i neprijatelj. Ona može pomoći prirodi da se obnovi ili je opustošiti. Veliki požari mogu prerasti u silu koja uništava sve pred sobom i koju je veoma teško savladati.

Ono što se 1997. dogodilo u Indoneziji samo je jedan primjer koji pokazuje kolika je razorna moć vatre. Te su godine požari poharali tu zemlju, nanijevši neizmjernu štetu tlu, zdravlju ljudi i samoj privredi zemlje. Dim koji se širio s mjesta požara proširio se i na susjedne zemlje — ukupno njih osam — i zahvatio prema nekim procjenama 75 milijuna ljudi. Izvještaji pokazuju da je zbog astme, emfizema pluća, kardiovaskularnih bolesti te problema s očima i s kožom liječničku pomoć zatražilo 20 milijuna ljudi.

U Singapuru je zagađenost zraka dostigla alarmantnu razinu. Čitav je grad bio obavijen dimom. “Svi smo zatočeni u svojim domovima”, žalila se jedna stanovnica koja se bojala izaći iz svoje kuće s klima-uređajem. Najkritičnijih dana Sunce se uopće nije moglo nazreti od dima.

Naredne, 1998. godine, 8 000 stanovnika Britanske Kolumbije (Kanada) moralo je napustiti domove, bježeći pred požarom koji im se nezaustavljivo približavao. Bio je to samo jedan od gotovo tisuću požara koji su te godine bjesnjeli Kanadom i od kojih 115 neko vrijeme nije bilo moguće dovesti pod kontrolu. Požar koji je izbio u sjevernoj Alberti (Kanada) progutao je 35 000 hektara šume. Jedan stanovnik tog područja rekao je: “Izgledalo nam je kao da je eksplodirala nuklearna bomba. Nad čitavim se područjem nadvio ogromni crni oblak dima.”

Vatra je jedna od najmoćnijih prirodnih sila. Veliki požari mogu potpuno preoblikovati krajolik, poremetiti ravnotežu unutar biljnog svijeta, izmijeniti sastav životinjskog svijeta te ugroziti ljudske živote i materijalna dobra.

Požari mogu pridonijeti eroziji tla. Zemlja koja je direktno izložena jakim kišama koje često slijede nakon vrućih ljeta jednostavno se ispere. Ugrožene su i biljke. Vrste koje su osjetljivije ne mogu opstati i nestaju, dok se druge prilagođavaju novim uvjetima i opstaju. Nažalost, obično je to neželjeni korov, koji se brzo širi i potiskuje domaće vrste.

Životinje koje ovise o autohtonim biljkama također su ugrožene. Australski autohtoni sisavci kao što su koale i neke vrste oposuma spadaju u ugrožene vrste koje bi mogle lako nestati s lica Zemlje ukoliko vatra uništi prevelik dio njihovog prirodnog staništa. U proteklih 200 godina na australskom je kontinentu nestalo 75 posto kišne šume, 66 posto cjelokupnog šumskog pokrova, 19 vrsta sisavaca i 68 autohtonih biljnih vrsta, od kojih većina ne raste nigdje drugdje na svijetu.

Zbog širenja gradova na okolna pustinjska područja ljudi su još izloženiji razornim požarima koji zahvaćaju ta područja. U prosincu 1997, kada je u predgrađima Sydneya i u još nekoliko  manjih gradova u podnožju Plavih planina buknulo stotine požara, vatra je opustošila 250 000 hektara zemljišta. Otprilike polovina tih požara izmakla je kontroli. Načelnik vatrogasne službe rekao je da su to bili najgori požari koje je vidio u zadnjih 30 godina. Stotine ljudi moralo je napustiti domove, a neki su i ostali bez njih jer ih je progutala vatra. Živote je izgubilo dvoje ljudi. Od prosinca 2001. u požarima za koje se sumnja da su podmetnuti izgorjelo je 753 000 hektara pustinjske vegetacije.

Veliki požari javljaju se iz više razloga. Jedan prirodni činilac vremenske su prilike izazvane El Niñom, klimatskom pojavom koja s vremena na vrijeme zahvaća različite dijelove svijeta i uzrokuje vruća sušna razdoblja. Svakoj zemlji koja se nađe na udaru El Niña prijeti izuzetno velika opasnost od izbijanja požara.

Međutim, još je češći uzrok požara ljudski nemar. U mnogim zemljama podmetanje požara u prirodi smatra se krivičnim djelom. Procjenjuje se da u Novom Južnom Walesu ljudi namjerno ili slučajno izazovu više od polovine požara u tamošnjim državnim šumama.

Neodgovorno ponašanje prema prirodi još je jedan činilac koji može pridonijeti izbijanju velikih požara. U šumama koje se bespoštedno uništava i siječe požar lakše izbija. Naime, šumski pokrov bez kojeg se vatra ne bi mogla širiti još se više gomila uslijed sječe. Sječom se ujedno prorjeđuje šumski svod, pa Sunčeva svjetlost može prodrijeti do tla i uzrokovati sušenje lako zapaljivog šumskog pokrova. Dovoljna je samo jedna iskra da zapali vatru, koja u ovakvim prilikama može lako izmaknuti kontroli.

Ekonomski razlozi još su jedan činilac koji može dodatno pogoršati ovaj problem. U Indoneziji poljoprivrednici već stoljećima sijeku i spaljuju šumu kako bi dobili nove obradive površine, a da nisu poremetili prirodnu ravnotežu. Pažljivo i plansko korištenje vatre ima gotovo jednak učinak na okoliš kao i prirodni požari. Međutim, u novije se vrijeme za potrebe industrije spaljivanje šuma provodi u znatno većoj mjeri. Kako je u svijetu porasla potražnja za proizvodima kao što je palmino ulje, šume se uništava, a na njihovo se mjesto  sadi biljke koje brzo rastu i osiguravaju veliku dobit. Najlakši i najjeftiniji način raščišćavanja terena upravo je spaljivanje prirodne vegetacije. Tako ljudi spaljuju tisuće hektara šuma, ne razmišljajući pritom o dugotrajnim koristima koje proizlaze iz očuvanja neophodnog šumskog pokrova.

Premda vatra može biti razorna i nanijeti mnogo štete, ona ujedno može biti od velike pomoći mnogim biljkama i životinjama. Ustvari, vatra može čak imati presudnu ulogu u očuvanju ravnoteže u prirodi. Kako?

Vatra je jedan od najstarijih čovjekovih prijatelja. Ona ga grije, daje mu svjetlo i olakšava pripremu hrane. Australskim starosjediocima vatra je već stoljećima neizostavan dio svakodnevice. Vatra je toliko važna pripadnicima domorodačkog plemena Yanyuwa da u njihovom jeziku postoji preko deset izraza za različite vrste vatri i njihov učinak. Naprimjer, kada govore o požaru, mogu upotrijebiti riječ kambambarra. Riječ warrman odnosi se na veću spaljenu površinu koja je pogodna za lov. Oblak dima koji se diže u zrak naziva se rrumarri.

Ti domoroci čak namjerno spaljuju veće površine tla od kojeg žive kako bi ga učinili plodnijim. Paljenjem malih vatri slabog intenziteta oni sprečavaju da se nakupe velike količine sasušenih ostataka biljaka, koje najviše pripomažu širenju požara. Ovakav promišljen način korištenja vatre omogućava Aboridžinima da dobro iskoriste zemlju, a da istovremeno ne ugroze prirodno stanište biljaka i životinja. Time ujedno smanjuju rizik od iznenadnog izbijanja opasnih požara koji bi mogli ugroziti ljudske živote.

Kada su pred nešto više od 200 godina Evropljani počeli naseljavati Australiju, ova osjetljiva ravnoteža između čovjeka, prirode i vatre počela se narušavati. Sa stanovišta Evropljana požar je bio nešto protiv čega se trebalo pošto-poto boriti. Zbog toga je požara bilo manje, no oni koji su izbili bili su puno jačeg intenziteta i teško ih je bilo suzbiti zbog nagomilanog zapaljivog materijala u prirodi. Međutim, u novije su vrijeme vlasti uvidjele praktičnu vrijednost drevne metode koju koriste Aboridžini i razvile sličnu metodu planskog spaljivanja. Ovom metodom spaljivanje se provodi planski s ciljem sprečavanja razornih požara. To se postiže paljenjem malih vatri u doba godine kada prijeti manja opasnost od izbijanja požara. Ta se vatra sporo širi, ne stvara veliki plamen te uklanja otpalo suho lišće bez ikakve štete po drveće. Obično je dovoljna večernja rosa da je ugasi.

Svrha ove metode spaljivanja dvojaka je, naime njome se želi zaštititi živote i imovinu ljudi, ali istovremeno sačuvati raznolikost biljnog i životinjskog svijeta. Njome se ujedno sprečava nekontrolirano širenje nekih stranih vrsta korova. Ona također doprinosi očuvanju prirodnih  staništa potrebnih za opstanak autohtonih životinjskih vrsta.

Postoje i biljke koje izgleda ovise o vatri jer se bez nje gotovo ne bi mogle razmnožavati. Njihovo sjeme zaštićeno je ljuskom koja je toliko tvrda da se raspukne tek kada dođe u doticaj s vatrom, nakon čega vlaga može doprijeti do sjemena. Istraživanja pokazuju da i dim pomaže u razmnožavanju biljaka. Dim ima otprilike 70 komponenata za koje se smatra da pospješuju klijanje sjemena, među kojima je dušični dioksid jedan od važnijih.

Spaljeno tlo bogato je hranjivim tvarima kao što su dušik i fosfor. Vatra oslobađa hranjive tvari iz otpalog lišća, omogućava svjetlosti da dopre do tla te stvara idealne uvjete za klijanje novih biljaka. Naprimjer, akacija se razmnožava nakon požara i buja na opožarenim površinama.

I mnoge životinje čini se vole živjeti na spaljenim područjima, naročito zato što je mlada vegetacija koja na njima raste mekanija i sočnija. Neke vrste klokana i valabija rado obitavaju u šumama u kojim su požari česti i navodno ovise o vatri. To je zbog toga što biljke kojima se hrane i koje im pružaju zaklon također trebaju vatru da bi se razmnožavale i opstale.

Danas ljudi sve bolje razumiju ova dva lica vatre, no uzajamna ovisnost vatre i prirode složena je, pa o tome još mnogo toga treba saznati. Jedno područje koje zahtijeva daljnje istraživanje utjecaj je požara na pojedine vrste biljaka i životinja. Također je potrebno pobliže istražiti utjecaj požara na ekološke prilike u svijetu. Pridonose li požari jačanju efekta staklenika? Kako dim koji se širi s mjesta zahvaćenog požarom utječe na vremenske prilike? Kako se vatra ponaša? To su samo neka od pitanja na koja još treba pronaći odgovor.

Danas u svijetu postoje posebni kompjuterski programi, takozvani simulacijski programi, kojima se nastoji predvidjeti ponašanje požara. Ta predviđanja temelje se na analizi podataka kao što su vrsta gorivih tvari, temperatura zraka, brzina vjetra i nekih drugih podataka o vremenskim prilikama. Nažalost, postojeći programi nisu uvijek točni i ne mogu predvidjeti neke neobične pojave, kao što su naglo širenje plamenih jezika ili iznenadno razbuktavanje vatre. U požarima koji su 1997. zahvatili Sydney dva iskusna vatrogasca izgubila su život upravo zbog takvog naglog širenja plamenih jezika, koje se prikladno naziva “prstima smrti”.

Naročito je teško predvidjeti ponašanje velikih požara koji mogu stvarati vlastite atmosferske prilike, uključujući i jake vjetrove, oblake, pa čak i snažne oluje. Tako nastali vjetrovi mogu brzo mijenjati smjer ili brzinu, pa je ponašanje vatre teško predvidjeti. Istraživači se nadaju da će uvrštavanjem ovih i još nekih informacija, kao što su vrsta i nagib terena te raspodjela gorivih tvari, uspjeti usavršiti postojeće programe.

U tu svrhu Državni centar za atmosferska istraživanja (NCAR) u Koloradu (SAD) pokrenuo je jedan projekt. Naime, jedan transporter C-130 opremljen je najsuvremenijom opremom za znanstvena istraživanja, među kojom je i sedam kompjutera, te zaštićen debelim slojem izolacije. Taj će avion letjeti iznad mjesta zahvaćenog požarom, a senzori koji se nalaze na krilima bilježit će potrebne podatke, koje će se potom unositi u kompjutere radi analize. Avion ima i jednu infracrvenu kameru nazvanu Thermacam, koja može prikazati relativni intenzitet vatre na pojedinim područjima. Znanstvenici NCAR-a na taj način postepeno usavršavaju postojeće simulacijske modele.

Očekuje se da će tako usavršeni programi pomoći stručnjacima u sigurnijem suzbijanju požara. Isto tako, točna i pouzdana predviđanja pomogla bi vatrogascima jer više ne bi u tolikoj mjeri bili izloženi opasnostima dok pokušavaju zaštititi ljude i njihovu imovinu.

Da, vatra može biti razoran neprijatelj kada izmakne kontroli, ali može biti i dobar prijatelj. Da nema vatre, ne bi se mogli odvijati prirodni ciklusi koje je pokrenuo sam Stvoritelj kako bi omogućio Zemlji da se neprestano obnavlja i kako bi sačuvao ravnotežu raznolikog biljnog i životinjskog svijeta.