POKUŠAJA da se u vrijeme rata neprijatelja usmrti bolešću bilo je i u staro doba. U 14. stoljeću u istočnoj Evropi branitelji gradova koji su bili pod opsadom katapultirali su preko zidina leševe umrlih od kuge. Četiristo godina nakon toga, u Sjevernoj Americi, za vrijeme rata između Francuske i Engleske koje su se borile uz pomoć indijanskih saveznika, britanski su oficiri tijekom mirovnih pregovora namjerno dali Indijancima deke zaražene velikim boginjama. Epidemija koja se uslijed toga proširila među Indijancima pridonijela je njihovoj predaji. Pa ipak, sve do kraja 19. stoljeća nije se znalo da zarazne bolesti uzrokuju različiti mikroorganizmi. To je saznanje otvorilo nove i zastrašujuće mogućnosti što se tiče korištenja bolesti kao oružja.

Dakako, napredak na području medicine i znanosti ujedno je doprinio i otkrivanju brojnih lijekova i cjepiva. Ta su se sredstva pokazala veoma djelotvornima u suzbijanju i sprečavanju bolesti. Pa ipak, zarazne su bolesti i dalje strašan neprijatelj čovječanstva, koji svake godine usmrti preko 17 milijuna ljudi — oko 50 000 svaki dan. Kakve li ironije — dok s jedne strane muškarci i žene briljantnog uma čitav svoj život posvećuju borbi protiv bolesti, s druge strane jednako revni i sposobni pojedinci čine sve što je u njihovoj moći kako bi iznašli načine da bolest iskoriste u borbi protiv ljudi.

Preko 25 godina Sjedinjene Države, bivši Sovjetski Savez i nekoliko drugih zemalja svesrdno su radili na razvoju biološkog oružja. No 1972. te su se zemlje složile da biološko oružje treba zabraniti. Međutim, neke su zemlje i dalje nastavile tajno raditi na razvijanju i istraživanju novih vrsta biološkog oružja, što je dovelo do gomilanja raznih smrtonosnih uzročnika bolesti i usavršavanja sredstava za njihovo širenje.

Zbog čega je to oružje službeno zabranjeno? Početkom 70-ih godina prošlog stoljeća došlo se do zaključka da biološko oružje, premda je vrlo smrtonosno, nije dovoljno djelotvorno na bojnom polju. Jedan razlog tome je njegovo  sporo djelovanje — naime simptomi oboljenja javljaju se tek nakon određenog vremena. Drugi razlog je taj što efikasnost tog oružja ovisi o vjetru i drugim vremenskim prilikama. Isto tako, uvidjelo se da će u slučaju upotrebe biološkog oružja napadnuta zemlja vjerojatno uzvratiti napadom vlastitim arsenalom biološkog ili nuklearnog oružja. I konačno, namjerno korištenje živih organizama u svrhu onesposobljavanja ili ubijanja drugih ljudi mnogi smatraju moralno neprihvatljivim.

Međutim, ne može se očekivati da će ijedan od navedenih razloga pokolebati osobe zadojene mržnjom koje se ne ustručavaju pogaziti sve postojeće moralne vrijednosti. Za takve osobe, kojima ničiji život nije svet, biološko oružje izuzetno je privlačno. Njega se može tajno proizvesti i upotrijebiti. Napadač može ostati nepoznat, a čak i kada je poznat, teško je poduzeti mjere protiv neke terorističke organizacije koja djeluje u brojnim zemljama. Nadalje, napad oružjem koje je nečujno, nevidljivo, sporo djeluje i smrtonosno je može izazvati paniku u čitavoj zemlji. Napadi na poljoprivredne kulture i stoku mogu uzrokovati nestašice hrane i ekonomsku katastrofu.

Još jedna prednost ove vrste oružja relativno su niski troškovi izrade i primjene. U jednoj analizi uspoređena su novčana sredstva koja treba izdvojiti da bi se pojedinom vrstom oružja usmrtilo nezaštićene civile u krugu od jednog četvornog kilometra. Za upotrebu konvencionalnog oružja troškovi su procijenjeni na 2 200 eura, nuklearnog oružja na 880 eura, nervnih bojnih otrova na 660 eura i biološkog oružja na 1,10 eura.

Izvještaji koje dobivamo putem sredstava javnog informiranja pokazuju da neke terorističke skupine već eksperimentiraju s biološkim oružjem. No između eksperimentiranja biološkim oružjem i djelotvornog napada njime postoji ogromna razlika.

Da bi neki terorist ili teroristička organizacija izveli uspješan napad biološkim oružjem, moraju savladati neke ne baš tako male probleme tehničke prirode. Kao prvo, terorist mora nabaviti uzročnika opasne smrtonosne bolesti. Kao drugo, mora znati kako ispravno rukovati njime i pohraniti ga, a da se pritom sam ne zarazi. Kao treće, mora ga znati umnožiti u velikim količinama. Točno je da su mikroorganizmi toliko opasni da su već i sasvim male količine kada stignu do svog cilja dovoljne da unište usjeve neke kulture, stada životinja ili usmrte čitavo stanovništvo nekog grada. Međutim, mikroorganizmi teško preživljavaju izvan laboratorija. U stvarnosti do cilja uspije doprijeti tek manji dio mikroorganizama, zbog čega su za pokretanje napada katastrofalnih razmjera potrebne ogromne količine takvih organizama.

No to još nije sve. Terorist mora znati kako uzročnike bolesti transportirati s mjesta gdje su pohranjeni do mjesta gdje ih želi osloboditi, a da pritom ne uginu i ne izgube svoja opasna svojstva. I na kraju, mora ih znati djelotvorno raspršiti. To znači da uzročnici bolesti moraju biti odgovarajuće veličine, da ih se mora raspršiti na dovoljno velikom prostoru i u dovoljno velikom broju da bi uzrokovali zarazu većih razmjera. Vrhunskom timu američkih znanstvenika trebalo je više od deset godina da razviju efikasan sustav primjene biološkog oružja. Kada se nekog uzročnika bolesti pusti u atmosferu, automatski ga se izlaže utjecaju svjetla i temperature koja stalno varira, uslijed čega velik dio njih ugiba. Zbog toga onaj tko namjerava upotrijebiti biološko oružje mora točno znati kako se određeni organizmi ponašaju u atmosferi.

Kada se ima u vidu čitav niz navedenih problema, ne iznenađuje da su teroristi dosad pokušali izvesti svega  nekoliko napada biološkim oružjem. Osim toga, u svim tim napadima nije zabilježen veći broj žrtava. U nedavnom napadu pismima zaraženima antraksom u Sjedinjenim je Državama umrlo pet osoba. Premda je i to već dovoljno tragično, žrtava je bilo manje nego u slučaju da je napad izvršen nekom manjom eksplozivnom napravom ili samo pištoljem. Istraživači procjenjuju da u 96 posto napada koji su od 1975. izvršeni kemijskim ili biološkim oružjem nije poginulo niti ranjeno više od troje ljudi.

Uvidjevši teškoće koje otežavaju izvođenje uspješnog napada biološkim oružjem, Britansko-američko vijeće sigurnosti izjavilo je: “Premda se države suočavaju s prijetnjom kemijskog i biološkog terorizma u različitim oblicima, većina analitičara slaže se da do napada katastrofalnih razmjera u kojima bi stradao ogroman broj ljudi, iako su mogući, najvjerojatnije nikada neće doći.” No mada je vjerojatnost da se takvo što desi mala, posljedice takvog napada mogle bi biti strašne.

Dosad smo naveli neke ohrabrujuće činjenice; naime problemi tehničke prirode i dosadašnja zbivanja pokazuju da katastrofalnog napada biološkim oružjem vjerojatno neće biti. No nevolja je u tome što se buduća zbivanja ne može uvijek predvidjeti na temelju onoga što se dešavalo u prošlosti. Premda su takvi napadi u prošlosti manje-više bili neuspješni, neki budući možda uspiju.

Razloga za zabrinutost ima. Sve je više terorista kojima je izgleda samo stalo do toga da ubiju što više ljudi. Pored toga što terorističke skupine posjeduju najsuvremeniju tehnološku opremu, neke od njih raspolažu tolikim financijskim i drugim sredstvima da se u tome mogu mjeriti s nekim državama.

Izgleda da stručnjaci ne strahuju previše od toga da bi neke zemlje mogle svoje biološko oružje ustupiti terorističkim skupinama. Jedan je analitičar u vezi s tim rekao: “Premda vlade pojedinih država jesu nemilosrdne, ambiciozne i ekstremne, teško da će svoje nekonvencionalno oružje ustupiti terorističkim skupinama nad kojima nemaju potpunu kontrolu; možda će doći u iskušenje da ga same upotrijebe u slučaju rata, no prije bi se moglo očekivati da će se njime poslužiti kao sredstvom ucjene nego u pravom sukobu.” Stručnjaci se više boje da bi terorističke skupine mogle primamljivim ponudama pridobiti neke stručnjake da rade za njih.

Napredak na području biotehnologije još je jedan razlog za zabrinutost. Znanstvenici već mogu izmijeniti svojstva postojećih uzročnika bolesti i učiniti ih izrazito smrtonosnima, a opet jednostavnijima za rukovanje. Genetičkim inženjeringom mogu inače bezopasne mikroorganizme tako promijeniti da stvaraju otrove. Mogu ih izmijeniti i tako da ih je nemoguće otkriti uobičajenim pretragama. Nadalje, mikroorganizme se može učiniti otpornima na antibiotike, standardna cjepiva i lijekove. Naprimjer, znanstvenici koji su pobjegli iz bivšeg Sovjetskog Saveza tvrdili su da su stvorili  neki novi oblik kuge koji je otporan na 16 vrsta antibiotika.

Daljnji napredak na području biotehnologije i genetičkog inženjeringa vjerojatno će otvoriti još neke mogućnosti. Znanstvenici mogu promijeniti genetsku strukturu organizama kako bi preinačili postojeće ili stvorili mnoštvo novih vrsta biološkog oružja — smrtonosnijeg, otpornijeg i jednostavnijeg za proizvodnju i rukovanje. Mogli bi ih izmijeniti tako da im je lakše predvidjeti njihov učinak i kontrolirati ga. Uzročnike bolesti također bi se moglo programirati da uginu nakon određenog broja dioba, što znači da bi posijali smrt i potom nestali.

Nije isključeno ni da se u budućnosti razvije neko vrhunsko biološko oružje kojem neće biti moguće ući u trag. Tako, naprimjer, umjesto da  se osobu zarazi nekom bolešću, moglo bi se stvoriti neku posebnu vrstu mikroorganizama koja bi u tolikoj mjeri oslabila imunološki sustav žrtve da bi ona bila podložna mnogim bolestima. Ukoliko se pojavi neki takav smrtonosni virus nalik virusu AIDS-a, tko će znati je li nastao uslijed neke prirodne mutacije ili je stvoren genetskom manipulacijom u laboratoriju neprijatelja?

Tehnološki napredak izmijenio je i način razmišljanja vojnih stručnjaka. Jedan časnik Američke ratne mornarice napisao je: “Oni koji stvaraju nove vrste oružja tek su počeli istraživati mogućnosti koje im je otvorila biotehnološka revolucija. Moramo se zamisliti nad činjenicom da su sva dosadašnja otkrića neznatna u usporedbi s onim što ćemo tek otkriti u budućnosti.”