Obrada tkanine u Bamaku
U BAMAKU, glavnom gradu zapadnoafričke zemlje Mali, po čitav dan odjekuju ritmički udarci. Međutim, taj zvuk ne potječe od glazbenika. Ne, taj zvuk nalik bubnjanju dolazi iz malih koliba u kojima se udara po tkanini. No zašto bi netko udarao po tkanini?
Udaranje po tkanini završna je faza jedne posebne metode izrade tekstilnih proizvoda. Sve započinje s komadom bijele tkanine ili nekim odjevnim predmetom. Njega se obično boji kako bi se dobilo uzorke različitih boja i šara. Zatim se potopi u gustu otopinu pripravljenu od praha korijena manioke ili od biljnog soka različitih vrsta drveta gumovca. Potom slijedi sušenje na suncu, nakon čega je tkanina kruta poput daske. Sada je sve spremno za posljednju fazu — za udaranje.
Posao onih koji sudjeluju u ovoj fazi posla sastoji se od udaranja po krutoj tkanini dok ne postane sasvim mekana i glatka. Unutar malih koliba obično sjede dva mlada čovjeka okrenuta jedan prema drugom, između kojih je postavljen veći komad drva od afričkog drveta shea. Oni tkaninu prvo premažu tankim slojem voska, a potom je rašire preko tog komada drva. Nakon toga udaraju po njoj velikim drvenim batovima, koji su također napravljeni od drveta shea. Izmjenjujući udarce vješto usklađenim pokretima, svaki udara tamo gdje onaj drugi nije.
No zašto jednostavno ne koriste glačalo? Između ostalog zato što boje brže blijede kada se preko njih prelazi vrućim glačalom. Isto tako, nakon glačanja boje ne bi bile toliko jarke kao nakon udaranja. Naime, nakon svakog udarca tkanina dobiva poseban sjaj, pa boja još jače dolazi do izražaja. Nakon temeljito obavljenog posla boje mogu biti toliko intenzivne da biste pomislili kako je tkanina netom obojena.
Zato, ako nekada budete šetali ulicama ovog grada i čujete zvukove nalik ritmičkom bubnjanju, zagledajte se malo bolje u kolibe oko vas. Možda taj zvuk uopće ne potječe od bubnjeva, već od batova kojima se u Bamaku udara po tkanini.