MNOGO je uzroka koji vode do toga da netko postane samohrani roditelj. Neke obitelji ostale su bez jednog roditelja uslijed rata, prirodnih katastrofa ili bolesti.

Roditelji neke djece ne žele se vjenčati. Naprimjer, u Švedskoj se gotovo polovina djece rodi izvan bračne zajednice. Razvod je također odgovoran za pojavu obitelji sa samohranim roditeljem. Istraživanja pokazuju da će preko 50 posto djece u Americi barem jedan dio svog djetinjstva provesti u obitelji sa samo jednim roditeljem.

Majke koje su tek postale udovice u posebno su teškoj situaciji. Dok još tuguju za preminulim bračnim drugom, one moraju na sebe preuzeti svu odgovornost koju nosi briga za obitelj. Uslijed ekonomskih teškoća i dodatnih odgovornosti, kao što je pružanje utjehe djeci, prilagođavanje ovoj novoj ulozi može potrajati mjesecima, čak i godinama. Majci koja je ostala udovica mogle bi izuzetno teško pasti sve te dodatne odgovornosti. Djeca bi zbog toga mogla ostati bez odgovarajuće roditeljske brige baš onda kad su im pažnja i ohrabrenje najpotrebniji.

Samohrane majke koje se nisu udale za djetetovog oca često su vrlo mlade i neiskusne. Možda čak nisu imale priliku završiti školu i steći neku stručnu spremu. A kod osoba koje nemaju nikakvo zanimanje veća je vjerojatnost da će živjeti u siromaštvu i raditi slabije plaćene poslove. Pored toga, ukoliko takve majke nemaju podršku rodbine, primjerice roditelja, morat će preko dana povjeriti nekome dijete na čuvanje, što je još jedna dodatna odgovornost. Uza sve to, neudate bi se majke mogle boriti i s negativnim osjećajima, kao što su sram i usamljenost. Neke se možda boje da zbog toga što imaju dijete neće uspjeti pronaći prikladnog bračnog druga. Kada djeca iz takvih obitelji odrastu, mogla bi ih proganjati brojna neodgovorena pitanja u vezi s njihovim porijeklom i želja da steknu priznanje roditelja koji ne živi s njima.

Roditelji koji se razvode također su pod ogromnim emocionalnim pritiskom. Neki bi nakon razvoda mogli osjećati velik gnjev. Osjećaj manje vrijednosti i odbačenosti mogao bi toliko utjecati na neke roditelje da nisu u stanju pružiti emocionalnu podršku djeci. Majke koje nikada prije nisu radile, a sada moraju pronaći posao mogle bi imati teškoća u vođenju kućanstva. Kod njih bi se mogao javiti osjećaj kako nemaju ni vremena ni  energije da posvete pažnju posebnim potrebama djece, koja se i sama moraju nositi s ogromnim promjenama koje su nastupile u njihovom životu nakon razvoda roditelja.

Samohrani roditelji znaju da se potrebe njihove djece razlikuju i da se neprestano mijenjaju. Razvedenim samohranim roditeljima posebice bi moglo biti teško pronaći prikladne prilike za pružanje duhovnog vodstva djeci.

Naprimjer, nekim razvedenim Jehovinim svjedocima nije dodijeljeno starateljstvo nad djecom. No oni traže da im se omogući da s djecom budu u vrijeme kada ih mogu voditi na kršćanske sastanke. To će djeci omogućiti da budu u stalnom kontaktu s kršćanskom skupštinom, što djeci razvedenih roditelja može itekako pomoći.

Razvedeni roditelji koji ne mogu redovito kontaktirati s djecom moraju se potruditi da ih na neke druge načine uvjere u svoju ljubav i naklonost. Roditelj koji želi uspješno odgojiti djecu mora reagirati na njihove emocionalne potrebe koje se neprestano mijenjaju. Naročito treba biti pažljiv kada dijete uđe u tinejdžerske godine i počne se više zanimati za društvo i prijatelje.

Uspješni roditelj također zna procijeniti djetetove sposobnosti, razumije njegovu osobnost i način gledanja na stvari (1. Mojsijeva 33:13). Roditelj i dijete pronalaze užitak u povjerljivim, iskrenim razgovorima i u zajedničkom druženju. Uvijek se osjećaju slobodni obratiti se jedno drugom. Dijete je uključeno u život roditelja, a roditelj u život djeteta.

Nakon razvoda za dijete je dobro da redovito kontaktira s oba roditelja. Pretpostavimo da roditelji imaju različita vjerska uvjerenja; jedan je Jehovin svjedok, a drugi nije. U tom će slučaju redoviti i otvoreni razgovori pomoći da se izbjegnu nepotrebni sukobi. “Neka vaša razumnost bude poznata svim ljudima”, napisao je apostol Pavao (Filipljanima 4:5). Djecu treba poučiti da oba roditelja imaju pravo držati svoje vjerske običaje.

Roditelj koji nije Jehovin svjedok mogao bi inzistirati na tome da dijete prisustvuje vjerskim obredima crkve kojoj on pripada. Što u tom slučaju može učiniti majka koja je Jehovin svjedok? Ona također može poučavati dijete svojim vjerskim uvjerenjima. S vremenom dijete može samo odlučiti kojoj religiji želi pripadati, kao što je učinio i mladi Timotej, kojeg su majka i baka vjerojatno  poučavale biblijskim načelima (2. Timoteju 3:14, 15). Ako dijete osjeća nemir zbog toga što prisustvuje vjerskim obredima neke druge religije, možda bi moglo razmotriti biblijski primjer Namana, koji je i nakon što je postao obožavatelj pravog Boga nastavio izvršavati svoju dužnost, prateći kralja u dom boga Remona. Ovaj izvještaj može pomoći djetetu da shvati da ga Jehova ljubi i razumije bez obzira na to što prisustvuje obredima neke druge religije (2. Kraljevima 5:17-19).

Uspješan roditelj u stanju je oblikovati razmišljanje svoje djece i razumjeti njihove osjećaje (5. Mojsijeva 6:7). Istina, roditelji koji nisu nikada stupili u brak mogli bi osjećati sram zbog svog prijašnjeg načina života. Međutim, i takvi roditelji moraju zadržati na umu da djeca imaju dva biološka roditelja. Ona žele upoznati oba roditelja i moraju osjećati da su željena, a ne tek posljedica nesretnih okolnosti. Govoreći s poštovanjem o roditelju koji ne živi s njima i pružajući mu odgovore koje dijete njegove dobi može razumjeti i treba dobiti, roditelj može pokazati djetetu da je voljeno.

Roditelji bi trebali zadržati na umu da svoje prve dojmove o ljubavi i autoritetu dijete stječe na temelju svog odnosa s roditeljem. Iskazujući autoritet s puno ljubavi, roditelj koji je kršćanin uvelike pomaže djetetu da ostvari dobar odnos s Jehovom i da pokazuje poštovanje prema skupštini (1. Mojsijeva 18:19).

Djeca koja žive u obitelji sa samohranim roditeljem također moraju biti svjesna da sreća njihove obitelji uvelike ovisi i o tome koliko su sama spremna na suradnju (Efežanima 6:1-3). Podlažući se roditeljskom autoritetu, djeca pokazuju da vole svog roditelja i da cijene dodatni napor koji on ulaže kako bi obitelj učinio sigurnim i sretnim mjestom za život. Budući da je komunikacija dvosmjerna ulica, djeca koja žive u obitelji sa samohranim roditeljem trebaju zadržati  na umu da moraju spremno podržavati napore roditelja koji se trudi održavati dobru komunikaciju u obitelji (Priče Salamunove 1:8; 4:1-4).

Od djece koja odrastaju u takvim obiteljima obično se očekuje da brže prihvate neke obaveze nego djeca koja žive s oba roditelja. Djeca koja uz pomoć strpljivih i brižnih roditelja već u ranoj dobi nauče obavljati poslove koji će im koristiti u životu steći će samopouzdanje i osjećaj samopoštovanja. Djeci će možda biti povjereni i neki kućanski poslovi kako bi pomogla održati dom urednim.

No to ni u kom slučaju ne znači da samohrani roditelj želi svoju djecu učiniti toliko samostalnima da im nije potrebno roditeljsko vodstvo. Prepustiti dijete samom sebi ili ga ostaviti bez nadzora uistinu bi bila velika pogreška.

Samohrani roditelji često pogrešno misle da im djeca moraju biti prisni prijatelji. Točno je da između roditelja i djeteta mora postojati bliska veza, no samohrani bi roditelj trebao zadržati na umu da je djeci potreban roditelj i da dijete nije dovoljno emocionalno zrelo da bi mu se u svemu mogao povjeriti. Vaša vas djeca trebaju kao roditelja.

Samohrani roditelji i djeca koja surađuju iz ljubavi mogu izgraditi sretnu obitelj. No kako sve više djece odrasta u obitelji sa samo jednim roditeljem, svatko bi trebao znati nešto o posebnim problemima s kojima se suočavaju samohrani roditelji i njihova djeca te im spremno, s puno ljubavi pružiti potrebno ohrabrenje i podršku.