PANIKA! To je bila moja prva reakcija. Bojao sam se da će prljava voda koja je izlazila iz sifona na podu moje kupaonice pretvoriti stan u smrdljivu baruštinu. Odmah sam nazvao vodoinstalatera. Dok sam bespomoćno čekao, usta su mi bila suha od nervoze, a čarape sve više mokre. Pitao sam se: ‘Odakle je došla sva ta voda?’

Dok je vodoinstalater strpljivo otčepljivao sifon, rekao mi je: “U prosjeku svaki stanovnik grada dnevno potroši 200 do 400 litara vode. Svaki muškarac, žena ili dijete godišnje potroši otprilike 100 000 litara vode, koja potom odlazi u kanalizaciju.” Pitao sam ga: “Zar je moguće da ja trošim toliko vode? Sigurno ne pijem toliko vode!” “Ne”, odgovorio je vodoinstalater, “ali svaki se dan tuširate ili kupate, puštate vodu na zahodu, a možda i koristite stroj za pranje rublja ili suđa. To su neki od aspekata suvremenog načina života koji nas navode da trošimo dvaput više vode nego što su trošile naše bake i djedovi.” Tada mi je na um došlo pitanje: ‘Kamo odlazi sva ta voda?’

Saznao sam da se način pročišćavanja vode koja svakodnevno odlazi u kanalizaciju znatno razlikuje od zemlje do zemlje, a u nekim slučajevima čak i od grada do grada. U nekim je zemljama problem otpadnih voda postao pitanje života i smrti. (Vidi okvire na 27. stranici.) Pridružite mi se u razgledavanju postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda u mom gradu i otkrijte kamo odlazi voda te zašto bi bilo dobro da svi ljudi, ma gdje živjeli, pažljivo razmisle prije nego nešto izliju u sudoper ili bace u zahodsku školjku.

Znam da vam ideja o razgledavanju postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda ne djeluje baš privlačno. Slažem se s vama. Pa ipak, većini nas život bi bio nezamisliv bez tog postrojenja koje sprečava da grad u kojem živimo potone u moru svojih otpadnih tvari. Svi mi možemo doprinijeti tome da takva postrojenja dobro funkcioniraju. Pođimo u posjet glavnom postrojenju za pročišćavanje otpadnih voda koje se nalazi u Malabaru, malo južnije od čuvene sidnejske luke. Kako voda iz moje kupaonice dolazi do tog postrojenja?

Kad isperem zahodsku školjku, izlijem nešto u umivaonik ili se tuširam, voda cijevima odlazi do postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda. Nakon što prijeđe put od 50 kilometara, ta se voda pomiješa s još 480 milijuna litara otpadnih voda koje svakodnevno pristižu u postrojenje.

Objašnjavajući zašto ovo postrojenje za pročišćavanje otpadnih voda ne narušava izgled okoliša i ne ispušta neugodne mirise, Ross, referent za odnose s javnošću, kaže: “Velik dio postrojenja nalazi se pod zemljom. To omogućava da se plinove sakuplja i šalje u uređaj za pročišćavanje zraka (niz ogromnih širokih dimnjaka), u kojem se neutralizira neugodne mirise. Pročišćeni zrak potom se vraća u atmosferu. Premda u blizini postrojenja ima na tisuće kuća, godišnje primim svega desetak telefonskih poziva od  građana koji se žale na neugodne mirise.” Kao što smo mogli i očekivati, Ross nas zatim vodi do mjesta odakle dolaze ti ‘neugodni mirisi’.

Dok silazimo u podzemni dio postrojenja, vodič nam objašnjava: “Otpadne vode sastoje se od vode, koje ima 99,9 posto, te ljudskog izmeta, kemikalija i raznih drugih tvari. Otpadne vode koje nastaju u kućanstvima i industrijskim postrojenjima na području veličine 130 000 hektara putuju kanalizacijskim cijevima čija ukupna dužina iznosi 20 000 kilometara te ulaze u postrojenje kroz otvor koji se nalazi dva metra ispod razine mora. Voda se odmah propušta kroz niz rešetki pomoću kojih se uklanja komade tkanine, kamenje, papir i plastiku. Zatim ide u pjeskolovku, u kojoj organske tvari zahvaljujući mjehurićima zraka ostaju raspršene u vodi, dok zrnca pijeska,  koja su nešto teža, postupno tonu na dno. Sve te anorganske otpadne tvari koje se natalože na dnu sakuplja se i odvozi na smetlište. Preostala otpadna voda pumpa se 15 metara uvis i ulijeva u taložnice.”

To su bazeni veliki otprilike kao nogometno igralište. Na ovom mjestu postaje nam jasno koliko bi se susjedi žalili kad uređaj za pročišćavanje zraka ne bi radio tako besprijekorno. Dok voda polako protječe kroz taložnice, čestice ulja i masti izbijaju na površinu te ih se lako uklanja. Mulj se taloži na dnu te se pomoću velikih lopata stroja za zgrtanje mulja doprema do mjesta gdje se vadi i šalje na daljnju obradu.

Pročišćena otpadna voda ispušta se u more kroz podmorski kanal dug tri kilometra. Na kraju tog kanala izvire na dnu mora i miješa se s morskom vodom na dubini od 60-80 metara. Jake obalne struje raspršuju otpadnu vodu, a slana morska voda djeluje kao prirodno dezinfekcijsko sredstvo koje dovršava proces pročišćavanja. Mulj koji je ostao u postrojenju stavlja se u velike spremnike koji se nazivaju anaerobni digestori ili spremnici za anaerobnu razgradnju. U njima mikroorganizmi razgrađuju organsku tvar, čime se dobiva plin metan i takozvani stabilizirani mulj, odnosno mulj koji nije podložan promjenama kemijskih i fizikalnih svojstava.

S uzdahom olakšanja krećem za Rossom, koji nas vodi natrag na svježi zrak. Penjemo se do vrha jednog hermetički zatvorenog spremnika za mulj. Ross nastavlja: “Metan koji proizvode mikroorganizmi koristi se kao gorivo za pokretanje električnih generatora i daje preko 60 posto pogonske energije potrebne za rad ovog postrojenja. Stabilizirani se mulj dezinficira, miješa s vapnom i pretvara u smjesu bogatu hranjivim tvarima koja se koristi za prihranjivanje biljaka. Postrojenje za pročišćavanje otpadnih voda u Malabaru godišnje proizvede čak 40 000 tona tog krutog organskog gnojiva. Prije deset godina neobrađeni se mulj spaljivalo ili odlagalo u more; danas se itekako dobro iskorištava.”

Ross mi daje brošuru u kojoj piše: “U šumama [Novog Južnog Walesa] vegetacija je 20 do 35 posto bujnija otkako se tlo počelo gnojiti krutim organskim gnojivima.” Osim toga, navedeno je da ‘pšenica koja se uzgaja na zemlji obogaćenoj tom vrstom gnojiva daje i do 70 posto veći urod’. Sada mi je jasno da u tom gnojivu nema štetnih i otrovnih tvari te da bih ga i ja mogao koristiti za prihranjivanje cvjetnica u svom vrtu.

Na kraju razgledavanja vodič nas podsjeća da ako se u kanalizaciju izlijeva boju, pesticide, farmaceutske preparate ili neke masne tekućine, to može dovesti do ugibanja mikroorganizama u postrojenju za pročišćavanje otpadnih voda, a time i poremetiti proces recikliranja. Vodič naglašava da ‘ulje i mast s vremenom mogu začepiti kanalizacijske cijevi jednako kao što mogu uzrokovati zakrečenje arterija u našem tijelu. Prljave pelene te komadi tkanine i plastike koje bacimo u zahodsku školjku neće naprosto nestati kad pustimo vodu. Ne, sve će to začepiti kanalizacijske cijevi.’ Sada sam i ja svjestan da iako otpatke možete baciti u zahod i misliti da ste ih se riješili, kad se cijevi začepe i voda se vrati natrag, vidjet ćete da to baš i nije bilo mudro rješenje. Stoga sljedeći put kad se budete tuširali, pustili vodu na zahodu ili izlili nešto u umivaonik ili sudoper, sjetite se kamo odlazi sva ta voda.