U ARENI antičkog Rima uzbuđeno mnoštvo — 50 000 gledatelja — bilo je u grozničavom iščekivanju. Njihovo iščekivanje raslo je iz dana u dan, pothranjivano učestalim najavama događaja koji nudi “neopisiva uzbuđenja koja se nipošto ne smije propustiti”.

Premda su nastupi iluzionista, pantomimičara, klauna i komičara još uvijek privlačili velik broj ljudi, ono što se događalo u arenama itekako se razlikovalo od tih predstava. Neudobna tvrda sjedala i svakodnevne brige brzo bi bili zaboravljeni kad bi se pred očima gledatelja počele odvijati uzbudljive scene od kojih bi im zastajao dah.

Priredba bi započela nastupom pjevača, nakon čega bi se pojavio svećenik u svečanoj odori. Nakon toga slijedila bi povorka koju su činili svećenici s kadom i idolima raznih bogova i božica podignutima visoko u zrak da bi ih svi mogli vidjeti. Time se stvarao dojam da čitava priredba uživa naklonost bogova.

Velika zabava tek što nije počela. Nojeve i žirafe, životinje koje je malo tko u publici ikada vidio, pušta se u arenu iz koje ne mogu pobjeći. Na radost publike željne uzbuđenja, gomila vještih lovaca s lukom i strijelama bez imalo milosti ubija i posljednju bespomoćnu životinju.

Nakon toga ushićena svjetina promatra borbu na život i smrt između dva ogromna slona na čije su kljove nabijeni dugački željezni šiljci. Gromoglasni pljesak prolama se arenom kada se smrtno ranjena golema životinja sruši na pijesak natopljen krvlju. Taj prizor samo još više raspiruje strasti gledalaca koji željno očekuju vrhunac priredbe od kojeg ih dijeli tek koja minuta.

Mnoštvo željno uzbuđenja diže se na noge dok u arenu, uz mnogo pompe, ulaze gladijatori. Neki imaju mačeve, štitove i metalne kacige, neki bodeže, dok su drugi slabo naoružani i lagano odjeveni. Borba se vodi prsa o prsa, često do smrti jednog ili oba protivnika, dok ih ushićeni gledatelji bodre. Povijesni zapisi pokazuju da je jednom takvom prigodom u 100 dana ubijeno 5 000 životinja. U jednoj drugoj priredbi poginulo je 10 000 gladijatora. No publici čak ni to nije bilo dovoljno.

Kriminalaca i ratnih zarobljenika među kojima se prikupljalo sudionike takvih igara uvijek je bilo napretek. Međutim, jedan izvor navodi kako se “njih ne bi trebalo miješati s profesionalnim gladijatorima, koji su se borili oružjem, dobro su zarađivali i nisu bili dužni ostati gladijatori do kraja života”. U nekim mjestima gladijatori su pohađali posebne škole u kojima ih se obučavalo vještinama borbe prsa o prsa. Adrenalin koji je stalno strujao njihovim žilama činio ih je ovisnima o osjećaju uzbuđenja kojem se nisu mogli oduprijeti. Bili su opsjednuti borbom. “Vrlo uspješnim gladijatorom smatralo se onog tko je prije konačnog povlačenja iz arene sudjelovao u pedeset borbi”, zaključuje se u jednom izvoru.

Svijet u kojem živimo upravo je zakoračio u novo tisućljeće. No po svemu sudeći, strast mnogih koji su opsjednuti opasnim sportovima, posebice sportovima koji uključuju po život opasne situacije, nije se nimalo smanjila. Naprimjer, borbe s bikovima već su stoljećima omiljena vrsta zabave u zemljama Južne Amerike i u Meksiku. Danas se njima sve više oduševljavaju  stanovnici Latinske Amerike, Portugala i Španjolske.

Meksiko navodno ima otprilike 200 arena za borbe s bikovima, dok ih je u Španjolskoj preko 400. Jedna takva arena u Meksiku može primiti 50 000 ljudi. Mnoge od njih svjetina ispuni do posljednjeg mjesta kako bi mogla promatrati muškarce koji svoju hrabrost dokazuju u borbi s razjarenim bikovima. I najmanji znak kukavičluka kod borca izaziva negodovanje podrugljive svjetine.

U današnje vrijeme ima i žena matadora koje ubijanjem bikova u areni zarađuju milijune eura. Jedna od njih je u intervjuu za televiziju izjavila kako ništa ne može zadovoljiti njenu strastvenu želju za uzbuđenjem kao susret oči u oči s razjarenom životinjom u areni, bez obzira na to što je bik svakog trena može probosti.

“Ljudi su u četiri reda natiskani ispred restorana Sixto u ulici Estafeta u Pamploni, a zrakom se širi buka nalik neprestanom brujanju”, stajalo je u jednom izvještaju. “Razgovor se vodi na više jezika — može se čuti baskijski, kastiljski, katalonski, engleski.” Mnoštvo se okuplja još od ranog jutra kako bi prisustvovalo važnom događaju. Bikovi izabrani za borbe nalaze se u koralima koji su od arene udaljeni nešto manje od kilometra.

Jutro uoči borbe širom se otvara vrata obora kako bi kroz njih izjurilo sedam bikova, šest koji će se te večeri okušati u areni i jedan rezervni. Kuće s obje strane ulice i barikade koje priječe ulaz u sporedne ulice osiguravaju direktan prolaz do arene, za što će bikovima, ukoliko sve prođe kako treba, trebati otprilike dvije minute.

Prije mnogo godina neki su se muškarci, prkoseći smrti, odlučili okušati u utrci s bikovima. Sada svake godine ima onih koji pokušavaju to isto. S vremenom je ta utrka prerasla u međunarodnu priredbu. Mnoge sudionike utrke bikovi su teško ozlijedili, a neke čak i ubili rogovima. “Ako mislite da ste brži od njih”, rekao je jedan trkač, “grdno se varate.” Prema podacima španjolskog Crvenog križa, u razdoblju od 20 godina bikovi su “u prosjeku proboli jednog trkača dnevno”. Još 20 do 25 ljudi svakog je dana zatražilo liječničku pomoć zbog zadobivenih ozljeda.

Otkuda ta fatalna privlačnost? Jedan je trkač odgovorio: “Tih par sekundi kada trčite tik uz njih, osjećate njihov miris, čujete im topot i gledate im rogove kako se dižu i spuštaju svega nekoliko centimetara od vas vrijedno je svakog rizika.” Ushićeno mnoštvo bodri trkače. Hoće li neki biti razočarani ako ne vide kako bik težak 700 kilograma usmrćuje nekoga svojim rogovima ili kako svom silinom baca trkača preko svoje glave? Može li biti da za neke od tih gledalaca krvoproliće ima jednaku čar kao i za svjetinu u rimskim arenama?

Moramo spomenuti i one koji se na neke druge načine uživaju poigravati sa životom. To su primjerice osobe koje izvode vratolomije na motociklima te, prkoseći smrti ili izlažući se teškim tjelesnim ozljedama, preskaču primjerice 50 automobila poredanih jedan uz drugoga, nekoliko autobusa ili široke kanjone. Jedan od njih navodno je slomio 37 kostiju i 30 je dana bio u komi. On je izjavio: “Više se uopće ne obazirem na slomljene kosti ili ruke. (...) Imao sam dvanaest velikih operacija uslijed otvorenih prijeloma kostiju. Razrežu te i ugrade neku pločicu ili vijak. Mislim da imam negdje između trideset pet do četrdeset vijaka koji mi drže kosti. Stalno sam u bolnici ili na putu prema njoj.” Jednom prilikom kada zbog ozljede na treningu nije mogao izvesti jedan takav skok preko automobila, publika je glasno negodovala, pokazujući tako svoje razočaranje.

Mnogi ljubitelji uzbuđenja okušavaju se u ekstremnim sportovima, uključujući i raznorazne vratolomije kojima prkose smrti, kao što su penjanje po neboderima bez sigurnosne opreme, spuštanje na dasci za skijanje niz strme padine planine visoke 6 000 metara, bungee jumping, to jest skakanje s visokih tornjeva i mostova, skakanje padobranom iz aviona dok je jedan skakač privezan za leđa drugog ili penjanje po zaleđenim liticama bez ikakve opreme osim dva mala cepina. “Mislim da bih svake godine mogla izgubiti tri ili četiri prijatelja”, žalosno je izjavila jedna djevojka koja se bavi penjanjem po ledu. To su samo neke od po život opasnih vratolomija koje stječu popularnost u svijetu sporta. “Upravo taj rizik čini ekstremne sportove toliko privlačnima”, rekao je jedan pisac.

“Čak i najekstremniji sportovi stječu sve veću popularnost”, pisalo je u časopisu U.S.News & World Report. “Sky surfing, odnosno daskanje u zraku, u kojem vješti padobranci u slobodnom padu s visine od 4 000 metara izvode figure i okrete na grafitnoj dasci koje su dostojne akrobata u cirkusu, nije postojao 1990; danas taj sport privlači tisuće poklonika. Slično je i s BASE jumpingom, sportom koji se službeno pojavio 1980. i već privlači stotine poklonika koji često noću i protuzakonito skaču padobranom s fiksnih objekata, primjerice radiotornjeva i mostova.” Taj je sport već uzeo desetke života. “U BASE jumpingu nema puno povreda”, rekao je jedan iskusni skakač. “Ili preživite ili poginete.”

Slobodno penjanje po okomitim planinskim liticama bez ikakvih pomagala osim prirodnih uporišta za ruke i noge privlači na tisuće ljudi. Već se i na televiziji i u časopisima može vidjeti reklame za sve moguće proizvode — od kamiona pa do sredstava protiv glavobolje — u kojima penjači vezani samo tankim konopcem prkose smrti na strmim liticama nekoliko stotina metara iznad zemlje. Jedan izvještaj navodi kako je 1989. u Sjedinjenim Državama oko 50 000 ljudi smoglo odvažnost da sudjeluje u  tom sportu, dok u novije vrijeme, prema nekim procjenama, taj fatalni sport privlači pola milijuna ljudi. Broj sudionika u tom sportu povećava se i u ostalim dijelovima svijeta.

U Sjedinjenim Državama “sve više ‘sasvim običnih’ mladih smrtno strada ili biva osakaćeno u nekim čudnim novim i opasnim igrama”, stajalo je u časopisu Family Circle. “Car surfing”, odnosno daskanje na automobilu — penjanje kroz prozor na krov jurećeg automobila i stajanje na njemu dok vozi punom brzinom — stajanje na vrhu dizala u pokretu ili na krovu vlaka podzemne željeznice koji juri uzeli su već mnogo mladih života.

Čak je i penjanje na Mount Everest popularnije nego ikad. Neiskusni alpinisti plaćaju čak 70 000 eura da ih netko dovede do vrha planine i vrati natrag. Od 1953. na Mount Everest popelo se preko 700 osoba. Međutim, mnogi se nisu uspjeli spustiti. Tijela nekih od njih još uvijek su negdje visoko u planini. “Alpinisti sada nastoje oboriti rekord kao najmlađi, najstariji ili najbrži alpinist koji se popeo na Everest”, napisao je jedan novinar. “Alpinizam kao nijedan drugi sport”, napisao je jedan drugi, “traži od sudionika da budu spremni umrijeti.” Je li prkošenje smrti jedini način da netko dokaže svoju hrabrost? “Biti hrabar ne znači raditi ludosti”, upozorio je jedan iskusni alpinist. Među takve “ludosti” naveo je i “‘pogibeljno’ penjanje neiskusnih alpinista na Mount Everest”.

I tako to ide. Broj i vrste po život opasnih sportova i igara koji stječu popularnost u čitavom svijetu praktički su ograničeni samo maštom onih koji ih izmišljaju. Jedan psiholog predviđa da će ekstremni sportovi, u kojima sudionici nekoliko trenutaka žive na samoj granici između života i smrti, “po broju gledalaca i sudionika postati vodeći sportovi u 21. stoljeću”.

Mnogi pobornici ekstremnih sportova svoje sudjelovanje u smrtonosnim vratolomijama opravdavaju bijegom od dosade. Monotonija na radnom mjestu navela je neke da napuste posao i pokušaju ostvariti karijeru u svijetu ekstremnih sportova. “Bungee jumping bio mi je poput droge; uz njega sam zaboravljao probleme”, rekao je jedan od njih. “Kad bih skočio, kao da bih rekao: ‘Problemi? Ma kakvi problemi!’” “To su riječi jednog veterana [bungee jumpinga] koji iza sebe ima 456 skokova, uključujući i skokove s ogromne stijene El Capitan u Nacionalnom parku Yosemite, s mosta Bay Bridge u San Franciscu i s najviše žičare na svijetu u Francuskoj”, stajalo je u jednom časopisu.

Jedan drugi sudionik ekstremnih sportova izjavio je: “Za vas vrijeme stoji. Nije vas briga ni za što na svijetu.” Treći je rekao: “Ono što mi radimo iz zadovoljstva [premda u mnogim slučajevima to uključuje i novčanu nagradu] većina ljudi ne bi učinila ni da im netko uperi  pištolj u glavu.” U časopisu Newsweek stajalo je: “Svi su oni ludi za uzbuđenjima.”

Neki su psiholozi temeljito istražili tu potrebu ljudi za uzbuđenjima. Jedan je psiholog ljubitelje uzbuđenja svrstao u skupinu ljudi tipa T. Osobe koje pripadaju toj skupini uživaju upuštati se u opasne pothvate, stalno traže nove podražaje, uzbuđenja i akciju. On kaže: “Ima ljudi koji u životu traže sigurno vodstvo — pravila i uvriježene norme. Za razliku od njih, osobe tipa T odbacuju sve što ih ograničava. One same kreiraju svoj život.” On navodi kako su istraživanja pokazala da osobe tipa T imaju dvostruko više prometnih nesreća od drugih ljudi. “Nesreće su vodeći uzrok smrti među tinejdžerima, a često je to posljedica potrage za uzbuđenjima i dovođenja u po život opasne situacije.”

Znanstvenici i psiholozi priznaju kako za ljude nije prirodno da uživaju u visokorizičnim sportovima. To što se mnogi koji zadobiju teške, po život opasne tjelesne ozljede od kojih se uspiju oporaviti tek nakon dugotrajnog boravka u bolnicama i centrima za rehabilitaciju vraćaju svojim smrtonosnim vratolomijama pokazuje da nešto nije u redu s njihovom sposobnošću rasuđivanja. Pa ipak, u velikom broju slučajeva radi se o jako inteligentnim osobama.

Stručnjaci ne znaju što ljubitelje uzbuđenja nagoni da namjerno svoj život i svoje tijelo izlažu opasnosti. Odgovor, kažu oni, možda leži u njihovom mozgu. “Ne možete obuzdati taj nagon u njima”, kažu stručnjaci, “no možete ih pokušati spriječiti da se izlažu smrtonosnim opasnostima. Ako ništa drugo, barem možete tražiti da druge ne dovode u opasnost.”

Za kršćane je život dragocjen dar Jehove Boga. Netko tko namjerno i nepotrebno izlaže svoj život opasnosti samo zato da bi dokazao kako je neustrašiv, zapanjio mnoštvo ili zadovoljio svoju potrebu za snažnim uzbuđenjem zapravo omalovažava život, divan dar koji smo dobili od Boga. Isus je pokazao duboko poštovanje prema životu i nije se izlagao nepotrebnim opasnostima. On je odbio iskušavati Boga (Matej 4:5-7).

Kršćani su isto tako dužni pokazivati poštovanje prema životu. “Jednom sam se popela na strmu liticu i nisam mogla ni naprijed ni natrag”, napisala je jedna kršćanka. “Još se i danas sva naježim pri pomisli koliko sam bila blizu smrti. Na koji sam samo glup način mogla izgubiti život!”

‘U kraju u kojem živim’, napisala je jedna mlada kršćanka, mladi se upuštaju u mnoge vratolomne sportove. Uvijek me nagovaraju da im se pridružim. Međutim, često u vijestima gledam izvještaje o ljudima koji poginu ili zadobiju teške ozljede u tim istim navodno zabavnim sportovima o kojima mi pričaju. Svjesna sam koliko bi bilo nerazumno da svoj život, koji mi je dao Jehova Bog, izložim opasnosti radi kratkotrajnog uzbuđenja.’ Budite i vi jednako tako razboriti.