NEDALEKO od irske “svete” planine, Croagh Patricka, * nalazi se jedan vrlo neobičan brod. Izgleda poput malog jedrenjaka iz 19. stoljeća. Pramcem je okrenut na zapad, prema Atlantskom oceanu. No taj jedrenjak nikad neće isploviti. Čvrsto je usidren u betonskoj podlozi. Na njegovim jarbolima mogu se vidjeti potresni likovi ljudskih kostura.

Taj je jedrenjak velika metalna skulptura koja je službeno otkrivena 1997. u znak sjećanja na jednu od najvećih tragedija u povijesti Irske koja je nazvana Velika glad. Kosturi i jedrenjak simboliziraju smrt i masovnu emigraciju, istaknuta obilježja tragičnog razdoblja od 1845. do 1850.

 Naravno, Irska nije jedina zemlja koja je bila pogođena glađu. Mnoge zemlje suočile su se s tim problemom. No, Velika glad u Irskoj bila je po mnogočemu posebno tragična. Godine 1845. Irska je imala oko osam milijuna stanovnika. Do 1850. otprilike milijun i po stanovnika umrlo je od posljedica gladi! Osim toga, milijun ljudi emigriralo je u potrazi za boljim životom, i to uglavnom u Britaniju ili Sjedinjene Države. Zbog čega su emigrirali? Zbog Velike gladi.

Što je uzrokovalo tako veliku glad? Kako je pružena pomoć onima koji su bili pogođeni glađu? Kakvu pouku možemo izvući iz te tragedije? Prije nego što odgovorimo na ta pitanja, upoznajmo se nakratko s time kako se u Irskoj živjelo u godinama prije gladi.

Početkom 19. stoljeća Britanija je imala vlast nad velikim dijelom svijeta. Irska je također bila pod njenom vlašću. Veliki dio Irske pripadao je engleskim zemljoposjednicima, koji su mahom živjeli u Engleskoj. Ti su zemljoposjednici zahtijevali da im irski zakupci plaćaju veliku zakupninu, a istovremeno su slabo plaćali njihov rad.

Tisuće malih zakupaca živjelo je u krajnjem siromaštvu. Nisu mogli kupiti meso, a ni mnoge druge namirnice. Uzgajali su krumpir, jednu od najosnovnijih kultura koja je u tim uvjetima bila najjeftinija i najjednostavnija za uzgoj.

Krumpir je donesen u Irsku oko 1590. Uzgoj krumpira bio je vrlo uspješan zahvaljujući ovdašnjoj vlažnoj i blagoj klimi te činjenici da se ta kultura može uzgajati i na zemlji vrlo slabe kvalitete. Krumpir je služio za prehranjivanje ljudi i stoke. Do sredine 19. stoljeća gotovo trećina sve obradive zemlje koristila se za uzgoj krumpira. Skoro dvije trećine uroda trošilo se kao hranu za ljude. Prosječni Irac svaki je dan jeo krumpir — i gotovo ništa drugo!

Krumpir je postao temelj ishrane velikog broja ljudi. U tim okolnostima lako je moglo doći do katastrofe. Što bi bilo kad bi krumpir loše rodio?

I prije se znalo dogoditi da krumpir loše rodi. Ljudi bi zahvaljujući kratkoročnoj pomoći nekako izašli na kraj s teškom situacijom, a kad bi iduće godine urod bio dobar, gotovo da se i nisu osjećale posljedice prethodnog lošeg uroda. Kad je 1845. krumpir loše rodio, vlasti su smatrale da nema razloga za zabrinutost.

No ovaj put situacija je bila puno teža. Danas se zna da je 1845. propast uroda izazvala gljivična bolest phytophthora infestans, poznata i kao plamenjača. Te gljivice koje se šire zrakom naglo su prešle s jednog polja na drugo. Zaraženi krumpir doslovno je istrunuo u tlu, a onaj koji je bio uskladišten navodno se potpuno raspao. Budući da je posvuda bila zasađena ista sorta, krumpir je slabo rodio u svim dijelovima zemlje. Kako su gomolji tog krumpira zasađeni i iduće godine, urod su opet poharale gljivice.

Ono malo nekvalitetnog sjemenskog krumpira koji se uspjelo spasiti zasađeno je iduće  godine, 1846, no plamenjača je i ovaj put poharala urod. Budući da na poljima nije bilo krumpira koji bi se isplatilo brati, mnogi su seljaci ostali bez posla. Zemljoposjednici im naprosto nisu mogli davati plaću.

Država je na razne načine nastojala olakšati situaciju. Naprimjer, mnogima od tih ljudi koji su jedva spajali kraj s krajem osigurala je posao — najčešće ih je zapošljavala na gradnji cesta — kako bi mogli prehraniti svoju obitelj.

Nekima nije preostalo ništa drugo nego da traže posao u sirotinjskim domovima. Te su ustanove zapošljavale ljude koji su ostali bez igdje ičega. Kao naknadu za svoj rad dobivali su hranu i smještaj. Posao je bio težak. Hrana je često bila pokvarena, a smještaj vrlo loš. Neki nisu preživjeli.

Na taj se način donekle olakšalo tešku situaciju. No zlu još nije bio došao kraj. Zima 1846/47. bila je izuzetno hladna, zbog čega se moralo obustaviti većinu radova na otvorenom. Razne državne ustanove besplatno su dijelile hranu. No nakon dvije godine u državnoj je blagajni ponestalo novca za tu vrstu pomoći. Osim toga, sva dotad pružena pomoć nije ni izbliza zadovoljavala potrebe glađu izmorenih ljudi kojih je svakog dana bilo sve više. A onda se Irska suočila s još jednim velikim problemom.

Odsutni zemljoposjednici — od kojih su mnogi zapali u velike dugove — nastavili su tražiti da im seljaci plaćaju zakupninu. Mnogi je nisu mogli plaćati, tako da je na tisuće ljudi protjerano s posjeda. Neki su naprosto napustili posjed i otišli u grad, nadajući se da ih tamo čeka bolji život. No što su mogli učiniti sad kad su ostali bez hrane, novca i krova nad glavom? Bilo je sve više ljudi kojima je emigracija postala jedini izlaz.

Emigracija nije bila ništa novo. Irci su još od početka 18. stoljeća malo-pomalo emigrirali u Britaniju i Ameriku. No nakon zime godine 1845. broj emigranata počeo je vrtoglavo rasti. Do 1850. Irci su već sačinjavali 26 posto stanovništva New Yorka — taj je grad imao više stanovnika rođenih u Irskoj nego irski glavni grad Dublin.

Za šest godina, koliko je trajala velika glad, brodovi su oko pet tisuća puta krenuli na opasnu 5 000 kilometara dugu plovidbu preko Atlantika. Mnogi brodovi bili su stari. Neki su prije služili za prijevoz roblja. Sada ih se koristilo samo zato što je situacija bila kritična. Malo je toga učinjeno kako bi se ljudima olakšalo putovanje u izuzetno skučenom prostoru za putnike. Sanitarni uvjeti bili su jezivi, a porcije hrane krajnje oskudne.

Na tisuće putnika čije je zdravlje već bilo narušeno zbog dvije godine gladi sada se teško razboljelo. Mnogi su umrli na putu. Godine 1847. brodovi koji su plovili za Kanadu prozvani su brodovima za prijevoz mrtvaca. Od otprilike 100 000 emigranata, koliko ih se ukrcalo na te brodove, preko 16 000 umrlo je za vrijeme plovidbe ili ubrzo nakon iskrcavanja. Pisma koja su emigranti slali prijateljima i rođacima u Irskoj svjedočila su o strahotama koje su proživljavali — no unatoč tome, ljudi su i dalje masovno napuštali zemlju.

Neki su zemljoposjednici pomogli zakupcima koji su prije radili za njih. Jedan je, naprimjer, unajmio tri broda i osigurao dodatna sredstva kako bi tisuću bivših zakupaca moglo otputovati u inozemstvo. Međutim, većini emigranata nije bilo lako pribaviti novac koji je  bio potreban za putovanje. Često se događalo da su samo jedan ili dva člana neke velike obitelji mogli otputovati. Zamislite koliku je bol proživljavalo na tisuće ljudi koji su se na obali opraštali s članovima svoje obitelji — svjesni da ih vjerojatno nikad više neće vidjeti.

Nakon što je dvije godine zaredom propao urod krumpira i nakon masovnog protjerivanja zakupaca, desetkovano stanovništvo zadesio je još jedan težak udarac. Bolest! Ljudi su umirali od tifusa, dizenterije i skorbuta. Među preživjelima je sigurno bilo mnogo onih koji su mislili da situacija naprosto ne može biti gora. No varali su se.

Ohrabreni dobrim urodom 1847, poljoprivrednici su 1848. zasadili krumpir na trostruko više obradivih površina. A onda se katastrofa ponovila! Tog je ljeta vrlo često padala kiša. Ponovno se pojavila plamenjača. Urod je propao već treći put u razdoblju od četiri godine. Nastupila je kriza s kojom državne ustanove i dobrotvorne organizacije više nisu mogle izaći na kraj. No čak ni tada ono najgore još nije bilo prošlo. Godine 1849. izbila je epidemija kolere koja je odnijela još 36 000 života.

No nakon te epidemije stvari su krenule nabolje. Iduće godine krumpir je dobro rodio. Sve je polako krenulo nabolje. Država je uvela novi zakon kojim se ukinulo sve dugove nastale u razdoblju gladi. Broj stanovnika opet je počeo rasti. Premda je sljedećih godina plamenjača ponovno uništila dio uroda, nikad se više nije ponovila katastrofa poput one u kojoj je Irska za nekoliko godina izgubila više od četvrtine stanovništva.

Danas se diljem Irske može vidjeti porušene kamene zidove i ostatke kuća — pomalo sablasne podsjetnike na nevolju koja je mnoge Irce natjerala na život u tuđini. Samo u Sjedinjenim Državama živi preko 40 milijuna ljudi irskog porijekla. Američki predsjednik John F. Kennedy i Henry Ford, izumitelj automobila Ford, bili su izravni potomci emigranata koji su u vrijeme gladi brodom doputovali iz Irske.

Gubitak nekoliko godišnjih uroda krumpira nesumnjivo je bio jedan od glavnih faktora koji su doveli do ove tužne priče o smrti i emigraciji. No još jedan važan faktor bilo je ono što je drevni pisac Biblije opisao kao ‘vladanje čovjeka nad čovjekom na njegovo zlo’ (Propovjednik 8:9). Možemo biti zahvalni što nam Božja Riječ, Biblija, jamči da će Stvoritelj Zemlje i svega što je na njoj stvoriti rajski novi svijet koji će svim ljudima donijeti trajni mir i blagostanje (2. Petrova 3:13). Osim toga, psalmist iz drevnog doba prorekao je: “Biće pšenice na zemlji izobila; po vrhovima gorskim lelijaće se klasje njezino” (Psalam 72:16).