ASSISI, ITALIJA, 24. siječnja 2002. — predstavnici organiziranih religija iz cijelog svijeta okupili su se kako bi molili za mir, mir koji je ugrožen terorizmom, netolerancijom i nepravdom. Sam skup najavio je papa nepuna dva mjeseca nakon što su srušeni Blizanci u New Yorku. Mnogi vjerski vođe rado su se odazvali na taj poziv koji im je uputio Vatikan.

Poziv da se u tom istom talijanskom gradu okupi na dan molitve papa je uputio i dvaput prije toga — 1986. i potom 1993. * Ovogodišnji skup u Assisiju pratilo je preko 1 000 novinara iz čitavog svijeta. U molitvi za mir bile su zastupljene brojne religije — kršćanstvo (katolici, luterani, anglikanci, pravoslavci, metodisti, baptisti, pentekostalci, menoniti, kvekeri i drugi), islam, hinduizam, konfucijanizam, sikhizam, jainizam, tenrikyo, budizam, judaizam, tradicionalne afričke religije, šintoizam i zoroastrizam. Pored njih bilo je delegata još nekih religija, među kojima je bio i predstavnik Svjetskog vijeća crkava.

Dan molitve započeo je u 8.40, kada je s male željezničke stanice u Vatikanu uz sigurnosnu pratnju dvaju helikoptera krenulo sedam vrlo komfornih vagona “vlaka mira”. Nakon dvosatnog putovanja vlakom, papa i drugi vjerski vođe stigli su u Assisi. Osiguranje  je bilo vrhunski organizirano — oko tisuću policajaca bilo je u stanju pune pripravnosti.

Vjerski vođe okupili su se u ogromnom šatoru na jednom starom trgu u Assisiju. U njemu je za predstavnike svih zastupljenih religija podignut veliki crveni podij u obliku slova V, na kojem je središnje mjesto pripalo samom papi. S jedne strane podija nalazilo se drvo masline — simbol mira. Ispred podija osigurano je mjesto za još preko 2 000 pažljivo izabranih gostiju. U prvom redu sjedili su neki najviši talijanski političari. U pauzi između govora veliki zborovi pjevali su crkvene pjesme u slavu mira. U drugim dijelovima grada tisuće ljudi, uglavnom mladih, istaknule su proturatne parole ispisane na nekoliko jezika i pjevale pjesme o miru. Mnogi su u rukama imali maslinove grančice.

Nakon što je zauzeo svoje mjesto na podiju, papa je izrazio dobrodošlicu predstavnicima brojnih vjerskih delegacija. Zatim je na latinskom otpjevana pjesma koja se temelji na Izaiji 2:4 — biblijskom retku koji nagovještava vrijeme kada “neće dizati mača narod na narod” — nakon čega je više delegata odjevenih u prepoznatljive odore svoje religije iznijelo svečane izjave u korist mira. Slijede neke od njih.

“U ovom povijesnom trenutku čovječanstvu su potrebne geste mira i riječi nade” (kardinal François Xavier Nguyên Van Thuân).

Bog “nije Bog rata i sukoba, već Bog mira” (ekumenski patrijarh Bartolomej I).

“Vjerske razlike ne smije se koristiti kao povod za ignoriranje ili čak mržnju onih koji su drugačiji” (dr. Setri Nyomi, Svjetski savez reformiranih crkava).

“Pravda i bratska ljubav dva su temeljna stupa na kojima počiva pravi mir među ljudima” (poglavica Amadou Gasseto, predstavnik tradicionalnih afričkih religija).

“Jedino je mir svet, rat nipošto ne može biti svet!” (Andrea Riccardi, predstavnik Katoličke crkve).

Neki su delegati priznali da religija snosi veliku odgovornost za poticanje na netoleranciju i rat. Predstavnik Luteranskog svjetskog saveza izjavio je kako je svijet “uzdrman snažnom mržnjom koju je razbuktao vjerski fundamentalizam”. Predstavnik judaizma rekao je:  “Religije su potpirivale i potpiruju mnoge užasne i krvave ratove.” Predstavnica hindusa izjavila je: “Povijest je puna primjera samozvanih spasitelja koji su religiju iskoristili da bi zavladali ljudima i posijali razdor.”

Nakon svečanih osuda terorizma i rata delegati su se povukli na dodijeljena im mjesta kako bi božanstvima koja štuju uputili molitve za mir.

Svi predstavnici kršćanskih religija zajedno su se molili u donjoj bazilici Crkve sv. Franje, u blizini grobnice po kojoj je ta crkva dobila ime. Obred molitve započeli su papa i još tri delegata zajedničkim “zazivanjem Trojstva”. Molitve su se stalno izmjenjivale s crkvenim pjesmama, zazivanjem i uzvisivanjem mira te čitanjem određenih dijelova Biblije koji govore o miru. U jednoj je molitvi čak izražena želja za samo jednom, “nepodijeljenom vjerom”. Na kraju ceremonije svi su sudionici na latinskom otpjevali Očenaš, molitvu koja se temelji na 9. do 13. retku 6. poglavlja Evanđelja po Mateju.

U to isto vrijeme delegati ostalih vjerskih skupina molili su se na drugim lokacijama. U dvorani usmjerenoj prema Meki muslimani su, klečeći na tepisima, zazivali Allaha. Zoroastristi, koji su se molili nedaleko od jainista i konfucijanista, zapalili su svetu vatru. Predstavnici tradicionalnih afričkih religija molili su se duhovima svojih predaka. Hindusi su mir tražili od svojih bogova. Svi prisutni molili su se svojim božanstvima i u skladu sa svojim obredima.

Delegacije su se za sam kraj skupa ponovno okupile u šatoru. Svakom delegatu redovnici su svečano uručili upaljenu svijeću — simbol nade u mir. Prizor je bio dojmljiv. Nakon toga pojedini članovi delegacija pročitali su javni zavjet kojim su se svi, svaki svojom izjavom, obavezali na mir.

“Bez ljubavi prema bližnjem nemoguće je izgraditi mir” (ekumenski patrijarh Bartolomej I).

“Nasilje i terorizam nespojivi su s iskonskim duhom religije” (dr. Konrad Raiser, delegat Svjetskog vijeća crkava).

“Obavezujemo se da ćemo ljude učiti da poštuju i cijene jedni druge” (Bhai Sahibji Mohinder Singh, predstavnik sikha).

“Mir bez pravde nije istinski mir” (episkop Vasilios).

Na kraju je papa pročitao riječi citirane u uvodu članka. Ovaj mnogoreligijski skup završio je tako što su se svi prisutni delegati zagrlili u znak pomirenja. Sve pažljivo sročene, visokozvučne riječi koje su izrečene na ovom skupu bile su popraćene pompom i ceremonijama. No, kakve su bile reakcije na ovaj upečatljivi skup?

Tisak i televizija bili su puni riječi hvale za ovu papinu inicijativu. Neki su čak papu nazvali “glasnogovornikom čitavog kršćanstva”. Vatikanski list L’Osservatore Romano taj je dan u Assisiju nazvao “kamenom temeljcem ceste koja vodi prema civilizaciji mira”. U naslovu novina Corriere dell’Umbria stajalo je: “Assisi budi nadu u mir”.

No nisu svi pokazali takvo oduševljenje. Neki su čak izrazili sumnju da će se tim skupom išta postići budući da su i nakon prethodna dva dana molitve za mir koja su održana 1986. i 1993. ratovi u ime religije nastavili razdirati čovječanstvo. Vjerska mržnja pokrenula je strašan pokolj u Ugandi, zemljama bivše Jugoslavije, u Indoneziji, Pakistanu, na Bliskom istoku i u Sjevernoj Irskoj.

Talijanski list La Repubblica pisao je kako su neki kritičari taj skup okarakterizirali kao “puku paradu”. Jedan član Evropskog parlamenta rekao je kako bi vjernici koji žele graditi mir trebali “živjeti u skladu s Evanđeljem” — to jest pridržavati se riječi “ljubi svoje neprijatelje i okreni drugi obraz”. Tako, kako sam kaže, “nitko ne postupa”.

Predsjednik Židovske zajednice u Italiji rekao je da će biti “zanimljivo vidjeti što će se sada dogoditi, naime hoće li se s riječi prijeći na konkretna djela i hoće li uslijediti neka vidljiva  promjena”. Predstavnica talijanskih budista slično se izrazila, rekavši kako bi se trebalo “poraditi na tome da pozivi na mir ne ostanu samo na dobrim namjerama”. Jedan je novinar u talijanskom časopisu L’Espresso dao naslutiti kako je religijama kršćanstva skup u Assisiju služio sasvim drugoj svrsi. On je taj skup nazvao “koalicijom otpora prema otuđenju od religije, nedostatku discipline i pomanjkanju vjere” te pokušajem da se suprotstavi “snažnom procesu sekularizacije” koji je zahvatio Evropu unatoč njenoj “kršćanskoj povijesti”.

Nešto teže kritike na račun skupa moglo se čuti od katoličkih tradicionalista, koji strahuju od mogućeg razvodnjavanja samih crkvenih doktrina. U jednom intervjuu za televiziju poznati katolički pisac Vittorio Messori izrazio je bojazan da bi skup u Assisiju mogao doprinijeti tome da se izgube jasne razlike između religija. Dakako, crkvene vlasti poduzele su sve potrebne mjere kako bi se izbjeglo dojam da se radi o miješanju religija. Sam je papa u svom govoru opovrgao takve optužbe. No, bilo kako bilo, mnogi su mišljenja kako je ovaj skup već sam po sebi dao naslutiti kako su različite religije samo različiti putevi koji vode do iste više sile.

Što onda organizirane religije mogu poduzeti kako bi doprinijele ostvarenju mira? Neki to pitanje smatraju ironičnim budući da bi se, kako stvari stoje, prije moglo reći da se religije više trude pokrenuti nego zaustaviti ratove. Povjesničari pišu o tome kako su se političke sile služile religijom da bi ljude potaknule na rat. Međutim, postavlja se pitanje: Zašto su religije uopće dopustile da ih se iskoristi na takav način?

Religije kršćanstva čak posjeduju sveti zakon koji im je mogao pomoći da izbjegnu krivnju za rat. Isus je rekao da njegovi sljedbenici neće biti “dio svijeta” (Ivan 15:19; 17:16). Da su religije kršćanstva živjele odgovarajuće tim riječima, ne bi se ujedinile s političkim silama, odobravale ratove i blagoslivljale vojsku.

 Doista, da bi vjerski vođe živjeli u skladu s hvalevrijednim riječima koje su izrekli u Assisiju, ne bi se smjeli uplitati u politiku. Nadalje, svoje bi sljedbenike morali učiti putevima mira. Međutim, povjesničari pokazuju kako je među ljudima koji promiču nasilje mnogo onih koji vjeruju u Boga — ili se barem tako izjašnjavaju. Nedavno je u jednom novinskom uvodnom članku pisalo: “Nedugo nakon 11. rujna netko je na jednom zidu u Washingtonu napisao ove ironične riječi: ‘Dragi Bože, sačuvaj nas od onih koji vjeruju u tebe.’”

Svečana atmosfera i svi obredi u Assisiju ipak nisu uspjeli pružiti odgovor na neka teška pitanja. No možda nijedno pitanje nije toliko važno i ne muči vjernike u tolikoj mjeri kao pitanje zašto Bog očito odbija uslišati molitve za mir koje mu upućuju svjetske religije?