“MOJ je otac bio radiovezist u cepelinu i jako je volio svoj posao”, rekla je Ingeborg Waldorf za časopis Probudite se! Početkom 20. stoljeća ti su divovski zračni brodovi izazivali divljenje ljudi u gotovo čitavom svijetu. Gdje god da su sletjeli, izazivali su veliku senzaciju.

Prvi dio 20. stoljeća moglo bi se nazvati erom divovskih zračnih brodova. Oni su plijenili pažnju ljudi diljem svijeta kako zbog spektakularnih letova tako i zbog ništa manje spektakularnih katastrofa. Kad se 1937. zračni brod Hindenburg srušio u Lakehurstu (New Jersey, SAD), naglo je završila era tih divova. No, njihova je povijest vrlo zanimljiva.

Izumitelji su stoljećima pokušavali pronaći neko tehničko rješenje koje bi čovjeku omogućilo da leti. U 18. stoljeću Francuzi Joseph-Michel i Jacques-Étienne Montgolfier gledali su kako se pri gorenju dim diže u zrak te su zaključili da on mora imati neko posebno svojstvo koje bi možda moglo pomoći čovjeku da poleti. Stoga su napravili ogroman balon od papira i tkanine te su ga postavili iznad plamena koji je stvarao puno dima. Mještani koji su se okupili kako bi promatrali taj eksperiment zinuli su od čuda kad je balon poletio uvis. Tako su u lipnju 1783. braća Montgolfier izumila balon punjen toplim zrakom. Pet mjeseci kasnije poletio je prvi njihov balon s ljudskom posadom.

Međutim, nedostatak tih balona bio je to što su lebdjeli u zraku nošeni vjetrom, tako da ih se nije moglo usmjeravati u željenom pravcu. Trebao im je pogonski sustav koji bi omogućio upravljanje balonom. Prvi čovjek koji je došao na ideju o kombinaciji sile uzgona i pogonske sile koja bi omogućila horizontalno kretanje bio je Francuz Henri Giffard, koji je 1852. poletio u letjelici na parni pogon. Umjesto vrućeg zraka, Giffard je za postizanje sile uzgona upotrijebio vodik, plin koji je lakši od zraka. Budući da se Giffardovom letjelicom moglo upravljati, nazvana je dirižabl — od latinskog dirigere, što znači “upravljati”.

Desetak godina kasnije jedan je njemački časnik otišao u Sjevernu Ameriku kako bi pratio zbivanja u Američkom građanskom ratu, u kojem su obje vojske koristile balone za izviđanje neprijateljskih pozicija. Njegov prvi let balonom visoko iznad rijeke Mississippi duboko ga se dojmio. Kasnije je ime tog časnika postalo neraskidivo vezano za pojam zračnih brodova. Bio je to grof Ferdinand von Zeppelin.

Prema nekim izvorima, Zeppelin je nacrt za izradu zračnog broda s aluminijskim kosturom dobio od hrvatskog izumitelja Davida Schwarza. Zeppelin se mnogo bavio idejom o konstruiranju letjelice koja bi bila dovoljno velika da u nju stane velik broj putnika ili mnogo tereta. Njegove su se letjelice isticale po svojim ogromnim dimenzijama i izduženom obliku nalik cigari. Imale su rešetkastu metalnu konstrukciju koja je bila presvučena platnom. * Unutar metalne konstrukcije ili ispod nje nalazila se gondola u kojoj je bila posada. Putnici su bili smješteni ili u gondoli ili u unutrašnjosti letjelice. Silu uzgona stvarao je vodik, koji se nalazio u ćelijama  ili plinskim spremnicima u unutrašnjosti letjelice. Horizontalno kretanje omogućavali su pogonski motori koji su bili postavljeni s vanjske strane trupa. Kad je grof Zeppelin vršio pokuse sa zračnim brodovima, smatrali su ga ludo odvažnim čudakom. No njegovo je vrijeme tek trebalo doći.

Grof Zeppelin napustio je vojsku i posvetio se projektiranju i izgradnji zračnih brodova. Njegov prvi cepelin prvi je put poletio u srpnju 1900. nedaleko od njemačkog grada Friedrichshafena. Mnoštvo ljudi stajalo je na obalama Bodenskog jezera dok je valjkasti zračni brod dug 128 metara punih 18 minuta letio nad jezerom. Potom je osnovana kompanija Luftschiffbau Zeppelin GmbH, pa je uslijedila izgradnja drugih zrakoplova te vrste. Grofa se više nije smatralo čudakom. Naprotiv, stekao je svjetsku slavu. Njemački car nazvao ga je najistaknutijim Nijemcem 20. stoljeća.

Grof Zeppelin smatrao je da bi uz pomoć njegovih divovskih zrakoplova Njemačka mogla postati najjača zrakoplovna sila. U Prvom svjetskom ratu njemačka je vojska koristila cepeline za izviđanje neprijateljskih terena, pa čak i za bombardiranje. Štoviše, najrazorniji zračni napad u tom ratu izvršen je iz jednog cepelina koji je letio nad Londonom.

Međutim, neki pojedinci koji su se više zanimali za civilno zrakoplovstvo vidjeli su u tim zrakoplovima potencijal za razvoj putničkog zračnog prometa. Tako je 1909. osnovana kompanija Deutsche Luftschiffahrts-Aktien-Gesellschaft, prva putnička zrakoplovna kompanija na svijetu. Ona je s vremenom proširila poslovanje izvan Evrope. Cepelini Graf Zeppelin i Hindenburg letjeli su iz Njemačke u Rio de Janeiro i Lakehurst i natrag.

Cepelini su stekli veliku popularnost u Sjedinjenim Državama. Kad je 1928. Graf Zeppelin prvi put preletio Atlantik na putu od Friedrichshafena do istočne obale SAD-a — u toku kojeg je bio i oštećen — američki predsjednik Coolidge dotrčao je na travnjak ispred Bijele kuće kako bi vidio tog diva koji je letio zrakom. Njujorčane je obuzelo neviđeno oduševljenje. Posadi cepelina priređen je svečani doček.

Let zračnim brodom bio je dosta drugačiji od leta današnjim avionima. Zamislite da se penjete u Hindenburg, koji je bio triput duži od jumbo-jeta i visok kao zgrada od 12 katova. U cepelinu biste umjesto sjedala dobili čitavu kabinu s krevetom i kupaonicom. Pri polijetanju se niste trebali vezati pojasom. Naprotiv, mogli ste ostati u kabini, otići u salon ili se uputiti do šetališta te gledati kroz prozore koji su ponekad čak bili otvoreni. Sve je to bilo dio prostora za putnike, koji se nalazio u ogromnom trupu zrakoplova.

Prema knjizi Hindenburg—An Illustrated History, u blagovaonici je bilo mjesta za 50 gostiju. Oni su sjedili za stolovima prekrivenim bijelim stolnjacima na kojima je bilo postavljeno krasno posuđe i jedaći pribor od srebra i kineskog porculana. Za vrijeme leta preko Atlantika kuhari bi potrošili oko 200 kilograma mesa, 800 jaja i 100 kilograma maslaca, pripremajući obroke u kuhinji koja je bila opremljena električnim štednjakom, pećnicom, ledomatom i hladnjakom. U salonu, u kojem je bio i klavir, o putnicima se brinula stjuardesa.

Hindenburg je sagrađen da bi se putnicima pružilo udobnost, a ne da bi brzo putovali. Godine 1936. Hindenburg je leteći brzinom od 130  kilometara na sat na visini od 200 metara prešao sjeverni Atlantik za nešto manje od 43 sata — bio je to njegov najbrži let. Putovanje tim zrakoplovom obično je bilo vrlo ugodno. Na jednom letu iz Lakehursta jedna je putnica bila tako umorna da je nakon ukrcavanja ostala u svojoj kabini kako bi malo odspavala. Kasnije je pozvala stjuarda i pitala ga hoće li cepelin već jednom poletjeti. Zbunjeni stjuard rekao joj je da su poletjeli prije više od dva sata. “Ne vjerujem vam”, odvratila je ona pomalo srdito. Uvjerila se tek kad je otišla u salon, pogledala kroz prozor i vidjela obalu Nove Engleske stotinjak metara ispod cepelina.

Vrhunac ere cepelina bio je 1929, kad je Graf Zeppelin preletio čitav svijet. Nakon što je službeno poletio iz Lakehursta, zrakoplov je letio sa zapada na istok te je završio putovanje oko svijeta za 21 dan. Na putu je sletio u Friedrichshafenu i Tokyu — gdje ga je dočekalo 250 tisuća ljudi — te u San Franciscu i Los Angelesu. Dvije godine kasnije Graf je ponovo ušao u povijest — ovaj put letio je do Arktika, gdje se sastao s jednim ruskim ledolomcem. U knjizi Hindenburg—An Illustrated History piše: “Dotad je Graf Zeppelin već postao nevjerojatno popularan. Gdje god da je sletio izazivao je senzaciju. Moglo bi se reći da je to najčuveniji zrakoplov svih vremena — čuveniji čak i od suvremenog Concordea.”

I druge su zemlje smatrale da te krute letjelice očekuje veličanstvena budućnost. Velika Britanija planirala je izgradnju flote srebrnastobijelih divova kako bi uspostavom redovnih letova u Indiju i Australiju povezala te udaljene dijelove svog carstva. U Sjedinjenim Državama konstruiran je Shenandoah, prva kruta letjelica kod koje je za postizanje sile uzgona umjesto lako zapaljivog vodika korišten helij. Letjelice Akron i Macon bile su toliko velike da su u svom trupu imale nekoliko malih zrakoplova koji su u toku leta mogli poletjeti iz njih i zatim ponovno sletjeti na njih. Macon je imao i radionavigacijsku opremu te je bio prvi pravi nosač aviona.

“Moj je otac zaista volio letenje, no brinulo ga je to što je stalno bio izložen opasnosti”, rekla je Ingeborg Waldorf, spomenuta u uvodu. Njen je otac letio u cepelinu za vrijeme Prvog svjetskog  rata, no čak je i u mirnodopskim uvjetima letenje tim zrakoplovom — unatoč svim fantastičnim postignućima — bilo vrlo opasno. Zašto?

Cepelinima su jedan od najvećih neprijatelja bile vremenske nepogode. Od prva 24 zračna broda koje je izradio grof Zeppelin i njegova kompanija, 8 je uništeno zbog loših atmosferskih prilika. Godine 1925. američki zračni brod Shenandoah usred leta rastrgao je jak vjetar. Dvije daljnje nesreće koje su bile uzrokovane vremenskim nepogodama — pad Akrona 1933. te Macona nepune dvije godine kasnije — konačno su nagovijestile kraj američke ere divovskih krutih letjelica.

Britanci su polagali nade u letjelicu R 101. Godine 1930. na svom prvom letu iz Britanije za Indiju nije stigla dalje od Francuske, gdje je naišla na loše vrijeme i srušila se. Prema riječima jednog pisca, “još od potonuća Titanica 1912. nijedna katastrofa nije toliko šokirala britansku javnost”. Tako su završili najslavniji dani britanskih krutih letjelica.

Međutim, njemački proizvođači cepelina još uvijek su polagali velike nade u te letjelice. A onda se dogodila katastrofa koja je potresla svijet. U svibnju 1937. Hindenburg je letio iz Frankfurta u New Jersey te se spremao sletjeti u Pomorskoj zrakoplovnoj bazi Lakehurst. Iznenada se na gornjoj strani omotača, nedaleko od repa, pojavio mali plamen. Vodik koji se nalazio u plinskim ćelijama ubrzo se zapalio i letjelicu je progutala vatra. Poginulo je 36 ljudi.

Prvi put u povijesti reporteri su se s kamerama našli na mjestu nesreće i snimali sve što se događalo. Filmski zapis u kojem je prikazana ta katastrofa koja je trajala 34 sekunde — koliko je prošlo od pojave prvog plamička do pada diva na zemlju — prikazivan je po čitavom svijetu. Gledaoci su mogli čuti i komentar potresenog reportera: “Sve gori, nestaje u plamenu (...). O, ljudi! Jadni putnici!” Era tih divovskih letjelica trajala je više od 30 godina, a završila je praktički za 34 sekunde.

Friedrichshafen nikad nije izgubio oduševljenje za cepeline. U muzeju Zeppelin posjetioci se mogu vratiti u prošlost penjući se u rekonstruirani dio Hindenburga. Muzejski vodič koji je na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. imao prilike vidjeti pravi Hindenburg rekao je za Probudite se!: “Nemoguće je riječima opisati osjećaj koji me obuzeo kad sam vidio cepelin. Bilo je to nešto veličanstveno.”

Prema nekim izvještajima, uz pomoć najsuvremenije tehnologije priprema se proizvodnja nove generacije cepelina. Današnji su cepelini manji od svojih divovskih preteča i rade se za potrebe “imućnih turista, pri čemu se pazi na to da ne stvaraju previše buke i ne zagađuju okoliš”. Hoće li oni postati jednako slavni kao i nekadašnji senzacionalni leteći divovi? Vrijeme će pokazati.