O ALABASTERU. O ovom smo kamenu znali jako malo dok u Italiji nismo posjetili toskanski grad Volterru — centar s dugačkom tradicijom izrade predmeta od alabastera.

Oblikovanje alabastera u Volterri ima dugačku povijest i seže sve do vremena Etruščana, drevnih stanovnika ove regije. Među brojnim eksponatima kojima smo se divili u gradskom Muzeju etruščanske umjetnosti izloženo je i stotine urni od alabastera — pravokutnih posuda u kojima se pohranjivalo pepeo kremiranih pokojnika — koje su nastale u razdoblju od četvrtog do prvog stoljeća pr. n. e. Te su posude bogato ukrašene reljefima koji često prikazuju scene sa zamišljenog putovanja pokojnika na drugi svijet.

Dakako, Etruščani nisu bili jedini koji su u ta drevna vremena koristili alabaster. Egipćani su ga također koristili u velikoj mjeri. Međutim, alabaster s istoka — koji se spominje i u Bibliji — po svom se kemijskom sastavu znatno razlikuje od mnogo mekšeg alabastera iz Volterre.

U klasičnoj grčkoj i rimskoj umjetnosti, u kojoj je bio jako zastupljen mramor, mekšem alabasteru je pridavana daleko manja važnost negoli takvim “plemenitim” materijalima. Naime, zbog toga što je mekši i krhkiji te ga se može lako oštetiti, alabaster je u arhitekturi i umjetnosti bio uvijek manje cijenjen od mramora. Pored toga, alabaster ne podnosi dugotrajnu izloženost vremenskim neprilikama, zbog čega ga se u arhitekturi uglavnom koristi za uređenje interijera. No s druge strane, njegova ga podatnost čini idealnim za oblikovanje vrlo sitnih detalja.

Ne postoje nikakvi dokazi da su se u stoljećima nakon propasti Etruščana i Rimskog Carstva stanovnici Volterre nastavili baviti obradom alabastera. Ukazivanja na taj zanat sačuvana su tek u povijesnim zapisima iz sredine 16. stoljeća. U to je vrijeme Francesco de’ Medici, veliki vojvoda Toskane, poklonio bavarskom vojvodi neobičnu i prekrasno oblikovanu vazu koju je dobio od jednog obrtnika iz Volterre. U 17. stoljeću volterski su majstori bili bogato zaposleni izradom umjetničkih djela i malih dekorativnih predmeta od alabastera. Taj se obrt naročito proširio u 18. stoljeću, kada su majstori izrađivali vjerne reprodukcije antičkih skulptura. U to je vrijeme  alabaster iz Volterre već bio poznat u čitavoj Evropi i izvan nje.

Tijekom tog perioda volterski plemić Marcello Inghirami Fei, koji je bio na glasu kao čovjek s darom za umjetnost i sposoban poduzetnik, dao je zamaha toj vrsti obrta. Počeo je eksploatirati tek otkrivena podzemna ležišta alabastera, a 1791. osnovao je i školu u kojoj je preko 100 naučnika moglo svladati vještinu oblikovanja alabastera pod stručnim vodstvom majstora koji su pozvani iz različitih dijelova Italije i iz inozemstva. Obrt je cvjetao.

Od 1786. do 1830. u Volterri se broj radionica u kojima se izrađivalo predmete od alabastera povećao sa svega 8 ili 9 na 60. Tih je godina pedesetak poduzetnih trgovaca iz Volterre putovalo po čitavom svijetu, od Evrope preko obiju Amerika i Indije do Dalekog istoka, i prodavalo te izuzetno kvalitetne proizvode. Neki su na taj način stekli pravo bogatstvo. Taj je procvat trajao negdje do 1870, nakon čega su se stalno izmjenjivala razdoblja veće i manje potražnje. No oblikovanje alabastera i dalje je ostala jedna od temeljnih grana privrede tog kraja.

Tihe i uske uličice popločene kamenom, kamena zdanja, slikoviti dijelovi grada, trgovi obasjani suncem i ljepota toskanskog krajolika daju Volterri neku posebnu atmosferu. Čini nam se da smo se vratili u srednji vijek. Cilj naše šetnje s prijateljima u ljetno poslijepodne između ostalog je Porta all’Arco, impozantna etruščanska vrata u obliku luka koja potječu iz četvrtog stoljeća pr. n. e., a dio su gradskih zidina sazidanih u srednjem vijeku.

Zastajkujemo ispred nekoliko izloga kako bismo se divili skupinama ptica u letu, nestašnim konjima punim života i gracioznim figuricama ljudi — za koje bi se zbog sjajne boje i prozirnosti prije reklo da su izrađene od mutnog stakla nego od alabastera. U nadsvođenim prostorijama u kojima se može razgledati izložene predmete nalaze se urne bogato ukrašene vinovom lozom i grožđem te reprodukcijama grčkih i rimskih skulptura, vješto oblikovane vaze s izrezbarenim detaljima, svijećnjaci, šahovske figure i ploče, kutijice za nakit i mnoštvo drugih ukrasnih predmeta.

Primijetivši naše zanimanje, prijatelji nas vode u prašnjave radionice, u kojima možemo vidjeti kako majstori iz prirodnog materijala oblikuju ove prekrasne predmete. Tako smo saznali da se u naslagama vapnenca u tlu ispod Volterre i čitavog ovog područja ponekad zna pronaći manje ili veće komade alabastera koji mogu težiti od dva kilograma do jedne tone. Njih se vadi u kamenolomima ili iz okana koja mogu biti duboka i 280 metara. Boja alabastera varira od prozirnobijele do boje slonovače i žute, od crvenkaste do tamnosmeđe i od sivozelene do crne, a one se u mnogo slučajeva odlikuju različitim šarama i prozirnošću.

Primjećujemo da majstori u radionicama koriste različite metode obrade alabastera. U jednoj od njih upoznali smo Gloriu, koja je na jednom tanjuru gravirala sitne ukrase, i Franca, koji je tokarskim strojem oblikovao ukrasne predmete. Na takav se način izrađuju mnogi obli predmeti — od tanjura i zdjela do sjenila za svjetiljke i lampi — za što je naročito prikladan poluprozirni alabaster. Alat i proizvodi leže razbacani svuda naokolo — turpije, batići, dlijeta, pneumatske glodalice, brusni papir i nedovršena poprsja. Gomile figurica ljudi i životinja razbacanih na policama zapravo su, kako nam je rečeno, kalupi po kojima se izrađuje iste takve figurice.

Sve površine u radionicama prekriva debeli sloj bijele prašine od alabastera. No čak i ta prašina služi određenoj svrsi. Nju se miješa s poliesternom smolom i dobivenu smjesu ulijeva u kalupe za masovnu proizvodnju malih figura, koje se ni u kom slučaju ne smije poistovjetiti s unikatnim predmetima ručne izrade, na što će vam mnogi majstori brzo skrenuti pažnju.

Za stanovnike Volterre kaže se da im žilama teče krv pomiješana s prahom alabastera, što nam ubrzo postaje jasno iz razgovora s prijateljski raspoloženim majstorima od kojih saznajemo da se među njima vodi žestoka rasprava u vezi s njihovim drevnim zanatom. Neki kažu da jeftini predmeti koji jedva da imaju ili uopće nemaju umjetničke vrijednosti štete proizvodu koji se oduvijek odlikovao vrhunskom kvalitetom. Drugi pak tvrde kako na tržištu ima mjesta za razne vrste proizvoda, od unikatnih do onih koje se izrađuje naveliko. Ta rasprava nije od jučer, a izgleda da se neće tako skoro ni okončati. Naime, nemilosrdna konkurencija i želja za zaradom potisnule su u drugi plan brojna plemenita ljudska nastojanja, a tako će, po svemu sudeći, i ostati.

No jedno je sigurno. Smisao za umjetnost kojom je naš Stvoritelj obdario ljude neće se nikada izgubiti. Ono što smo vidjeli u Volterri samo je jedna od predivnih vještina koje će moći razviti do savršenstva svi oni koji dožive ispunjenje proročanskih riječi Jehove Boga: “Izabranici će moji uživati djela ruku svojih” (Izaija 65:22).