UTORAK je 15. siječnja 2002. — naizgled sasvim običan dan u srednjoj Africi. Stigao sam zajedno s još jednim Jehovinim svjedokom u grad Gomu u regiji Kivu (Demokratska Republika Kongo) kako bismo se sastali sa Svjedocima s područja Velikih jezera.

Vulkan Nyiragongo (visok 3 470 metara) udaljen je 19 kilometara od Gome i svojim ponašanjem privlači našu pažnju. * Čujemo tutnjavu i gledamo kako se iz vulkana diže dim. Ljudima koji ovdje žive to je sasvim normalno za ovo doba godine i ne zabrinjavaju se.

Poslijepodne prisustvujemo sastancima dviju skupština Jehovinih svjedoka. Još uvijek osjećamo podrhtavanje tla i čujemo tutnjavu. Izgleda da to nikoga ne zabrinjava. Mjesne vlasti uvjeravaju ljude da nema razloga za paniku. Kongoanski vulkanolog već mjesecima upozorava na moguće erupcije, no nitko mu ne vjeruje. Jedan mi brat usput kaže: “Večeras će nebo biti crveno jer je vulkan aktivan.”

Stižemo do mjesta prenoćišta, no jasno nam se kaže: “Smjesta moramo pobjeći!” Situacija je više nego ozbiljna. Gradu prijeti velika opasnost. Sve se naglo promijenilo! Još smo maloprije razgovarali o tome da Goma bude centar za djelo svjedočenja u ovom području. A sada, kasno poslijepodne, moramo pobjeći iz grada jer mu prijeti opasnost da bude sravnjen sa zemljom!

Kako se spušta noć, nebo postaje plamenocrveno — a jasno je i zašto! Bujica lave iz Nyiragonga kreće se prema gradu. Planina nam izgleda poput ogromnog kotla iz kojeg kipi užarena lava koja uništava sve pred sobom. Nikad nismo tako brzo pakirali kofere! Uskoro će biti 19.00 sati.

Žurimo se cestom koja vodi van iz grada, a oko nas je masa ljudi koji bježe kako bi spasili život. Većina ljudi pješači i nosi nešto stvari koje su uspjeli uzeti na brzinu. Mnogi stvari nose na glavi. Neki se voze u pretrpanim vozilima. Svi se kreću prema obližnjoj ruandskoj granici. No vulkan ne poznaje granice koje su stvorili ljudi. Nijedna vojska ne može zaustaviti napredovanje lave! Vidimo i vojnike kako bježe pred njom kako bi spasili život. Automobili  se praktički ne mogu pomaknuti. Moramo nastaviti pješice. Krećemo se u uskomešanoj masi ljudi — među 300 000 muškaraca, žena i djece — ne bismo li pobjegli od gnjevnog vulkana. Tlo pod nogama i dalje podrhtava i trese se.

Svatko spašava život. Među svim tim ljudima nalazimo se i nas dvojica, stranci iz velikog grada, no s nama su ovdašnji Jehovini svjedoci koji se brinu za nas. Duboko smo dirnuti što su s nama i što su toliko pažljivi prema nama, tako da se u ovoj stresnoj, teškoj situaciji ipak osjećamo donekle sigurno. Ljudi bježe s onim što mogu nositi — odjećom, posuđem i nešto malo zaliha hrane. Gužva je i ljudi se guraju. Automobili se probijaju naprijed i udaraju ljude pa im ispadnu stvari i ostanu bez njih jer ih mnoštvo pregazi. Teško onome tko se spotakne. Ljudi su jako nervozni. Svi su u velikom strahu. Mi pokušavamo stići do Gisenyija u Ruandi, udaljenog nekoliko kilometara odavde. Nastavljamo užurbano hodati.

Stižemo do jednog konačišta, ali je, naravno, sve popunjeno. Moramo biti sretni što možemo makar sjediti za stolom u vrtu. Hodali smo tri i po sata i iscrpljeni smo. Sretni smo da smo živi, na sigurnom i u društvu naše kršćanske braće koja su putovala s nama. Možemo biti sretni da nitko od Jehovinih svjedoka nije stradao.

Po svemu sudeći, noć ćemo provesti na otvorenom. Iz sigurne udaljenosti promatramo plamenocrveno nebo nad Gomom. Doista je prelijepo, zastaje nam dah! Polako sviće. Podrhtavanje tla i tutnjava trajali su još cijelu noć. Razmišljamo o svemu što se jučer  dogodilo i ne možemo a da ne suosjećamo s tisućama obitelji koje su morale bježati sa svojom malenom djecom.

Jehovini svjedoci iz Kigalija, glavnog grada Ruande, stigli su do nas u podne u petak 18. siječnja. Braća iz Gome i Gisenyija osnovala su odbor za elementarne nepogode i krenula u akciju. Najprije su za izbjegle Jehovine svjedoke organizirali smještaj u šest obližnjih Dvorana Kraljevstva. To je riješeno još istog dana. Uz cestu su postavljeni natpisi na francuskom i svahiliju koji izbjeglice usmjeravaju prema obližnjoj Dvorani Kraljevstva, gdje im se pruža pomoć i hrabri ih se. U dvorane u kojima su smješteni Svjedoci još istog dana stižu tri tone osnovnih potrepština. Sljedećeg dana, u subotu, iz Kigalija stiže kamion pun hrane, prekrivača, plastičnih cerada, sapuna i lijekova.

Svi su veoma zabrinuti. Kako zbrinuti sve ove ljude? Što je s vulkanom? Kada će prestati eruptirati? Koliku je štetu pretrpjela Goma? Vijesti se brzo šire, a podrhtavanje tla koje još uvijek traje ne obećava ništa dobro. Stručnjaci strahuju da bi velika količina sumpornog dioksida mogla u opasnoj mjeri onečistiti zrak. Vlada i zabrinutost za vodu u jezeru Kivu koja bi uslijed kemijskih reakcija mogla biti kontaminirana.

Od erupcije je prošlo 48 sati i ovakve uznemiravajuće vijesti već su se proširile. U subotu poslijepodne saznajemo da nekih 10 000 ljudi, uključujući i 8 Jehovinih svjedoka te jedno dijete, ne može pobjeći iz opasnog područja jer su okruženi lavom, koja je mjestimice duboka i do dva metra. U tom je području sve puno otrovnih plinova. Bojimo se za živote tih ljudi. Situacija izgleda beznadno. Nezaustavljiva lava praktički je uništila čak i katedralu u Gomi. U ovom trenutku nitko ne smatra da za Gomu ima ikakve nade.

U nedjelju u devet ujutro primamo poziv jednog brata s područja koje je okruženo lavom. Kaže nam da se situacija mijenja nabolje. Pada kiša, pa se lava hladi, a zrak postaje čišći. Premda je lava još uvijek vruća i opasna, počinje se raditi prijelaze preko nje kako bi ljudi prešli na sigurno. Grad nije potpuno uništen.

Ovo su prve dobre vijesti otkad je nastupila katastrofa. Izgleda da se vulkan primirio. Stručnjaci se jako razilaze u mišljenjima. Uspijevamo stupiti u vezu sa susjednim gradom Bukavuom, smještenim na drugom kraju  jezera Kivu. Saznajemo da je pet obitelji Jehovinih svjedoka i troje djece brodom stiglo u Bukavu. Tamošnja će se braća pobrinuti za njih.

Ponedjeljak je 21. siječnja; u Gisenyiju tješimo žrtve katastrofe, pružamo im podršku i nastojimo im pomoći. Saznajemo da su se braća koja privremeno borave u šest Dvorana Kraljevstva dobro snašla. Primamo točne podatke i saznajemo da se spasilo 1 800 Svjedoka, uključujući i djecu.

Kako nastaviti život? Mjesne vlasti rade na tome da se brzo organizira izbjegličke logore. No neki ljudi još uvijek imaju ružna sjećanja na izbjegličke logore u kojima su boravili 1994, u vrijeme nakon genocida. Odlučili smo vratiti se u Gomu i oko podneva stižemo u grad. Razorena je četvrtina grada. Lava koja je tekla gradskim ulicama stvrdnula se i sada možemo hodati po njoj. No još je uvijek topla i ispušta plinove. Mnogi su ljudi odlučni vratiti se u grad.

U 13.00 sati sastajemo se s tridesettrojicom kršćanskih starješina u Dvorani Kraljevstva u kojoj skupština Goma-Centar održava sastanke. Jednoglasno je dogovoren povratak u Gomu. Starješine kažu: “Tu nam je mjesto.” No što ako ponovno dođe do erupcije vulkana? “Mi smo navikli na to”, odgovaraju. Strahuju da će im sve biti pokradeno ukoliko se uskoro ne vrate. Sve obitelji Jehovinih svjedoka koje su pobjegle narednog su se dana vratile u Gomu. U ovaj opustošeni grad vratila se i većina od 300 000 ljudi koji su prešli granicu.

Grad ponovno vrvi životom. Očito je da će preživjeti. Brzo se počelo s uklanjanjem lave kako bi se dva dosad odijeljena dijela grada ponovno povezala. Lava je razorila sve pred sobom. Trgovački centar grada i državni uredi uništeni su. Uništena je i otprilike trećina piste u zračnoj luci.

Prema službenim podacima, među onima koji su ostali bez svega, pa i bez krova nad glavom, nalazi se i 180 obitelji Jehovinih svjedoka. Odbor za elementarne nepogode organizirao je svakodnevnu prehranu za otprilike 5 000 muškaraca, žena i djece. Jehovini svjedoci iz Belgije, Francuske i Švicarske poklonili su pošiljku cerada da bi se oni koji su ostali bez doma imali gdje privremeno skloniti te da bi skupštine čije su Dvorane Kraljevstva teško oštećene ili uništene mogle njima natkriti mjesta na kojima održavaju sastanke. Neke obitelji koje su ostale bez krova nad glavom udomili su Jehovini svjedoci čiji su domovi neoštećeni.

U petak 25. siječnja, otprilike deset dana nakon one strašne noći, u jednom školskom dvorištu u Gomi okupilo se 1 846 osoba kako bi poslušale ohrabrujuće riječi iz Biblije. Mnogo se braće zahvaljivalo za ohrabrenje i praktičnu pomoć koju su primili od Jehove preko njegove organizacije. Nas strance duboko se dojmila hrabrost i snažna vjera braće koje su pokazala unatoč teškim okolnostima. Kad se nađete u takvoj nevolji, divno je osjetiti da ste dio bratstva koje ujedinjeno obožava pravog Boga, Jehovu, Izvora vječne utjehe! (Psalam 133:1; 2. Korinćanima 1:3-7).