TIŠINU koja je vladala šumom prekinuo je pjev kosa. Dok je sunce polako zalazilo, sjedio sam na deblu oborene breze, osjećajući kako se nakon pljuska u predvečerje zrakom širi svjež miris vlažnog raslinja.

Pažljivo sam odabrao gdje ću sjesti. Budući da sam došao promatrati jazavce, sjeo sam tako da lagani povjetarac puše prema meni. Jazavac ima sitne oči i uši, koje su na vrhu bijele. Iz iskustva znam da nije mudro podcjenjivati njegovo istančano osjetilo sluha i mirisa. Znao sam da bi se, kad bi me čuo ili nanjušio, odmah vratio pod zemlju i da do jutra ne bi više izašao.

Jazavac je prilično velika životinja koja voli boraviti na skrovitim mjestima. Dug je otprilike jedan metar, visok tridesetak centimetara, a težak oko 12 kilograma. Tijelo mu je obraslo čekinjastom sivom dlakom, dok su mu glava i donji dio tijela crni. Ima kratke crne noge i sivi debeo rep. Na svakoj šapi ima pet prstiju s jakim pandžama.

Tri široke bijele pruge koje se protežu od njuške pa sve do iza ušiju nisu samo njegovo prepoznatljivo nego i kontroverzno obilježje. Neki kažu da po tim prugama jazavci mogu prepoznati pripadnike svoje vrste čak i u najvećem mraku — međutim, poznato je da jazavci prepoznaju jedni druge po mirisu. Čemu god služile te pruge, lijepo im pristaju.

U Velikoj Britaniji jazavca se obično može vidjeti u seoskim područjima. Taj strastveni kopač neprestano kopa tunele, hodnike i podzemne odaje, praveći svoju nastambu, jazbinu. Ona može imati promjer od čak 30 metara, a njena mreža tunela može biti duga i do 300 metara! Jazavac je noćna životinja koja preko dana uglavnom spava u jazbini. Ženka s mladima boravi u posebnim odajama, ležeći na mekom raslinju.

Jazbina ima nekoliko ulaza koji se nalaze iznad zemlje. Jazavci obično kopaju jazbinu na otvorenom polju, nedaleko od stabala johe i među  grmljem gloga ili kupina. Poznato je da u Engleskoj neke jazbine imaju preko 50 ulaza i stare su više od 150 godina. U njima može živjeti nekoliko legla jazavaca iz iste obitelji. Premda jazavci mogu živjeti 15 godina, pa čak i duže, njihov je prosječni životni vijek 2 do 3 godine.

Jazavčeva jazbina lako se prepoznaje po velikim humcima koji se nalaze tik do ulaza, a nastali su izbacivanjem zemlje, kamenja i drugih materijala. Kad vidite što je sve jazavac u stanju iznijeti iz jazbine, postaje vam jasno koliko je zapravo snažan.

Kako otkriti ima li u nekoj jazbini jazavaca? Najprije potražite njihove “poljske zahode” — plitke jame široke 15 do 25 centimetara i duboke nešto manje od 25 centimetara koje se nalaze uokolo jazbine. Ako u njima pronađete izmet, pogotovo ako je još svjež, to je znak da je jazbina nastanjena. Potražite i utabane staze koje vode do jazbine, a u ljetnim mjesecima pogledajte ima li u blizini ugaženog raslinja. Ako je zemlja vlažna, potražite otiske šapa. Osim toga, na okolnom drveću potražite ostatke blata i ogrebotine koje nastanu kad se jazavci podignu na stražnje noge, uhvate se za drvo svojim snažnim pandžama i protežu se poput mačaka. Ako je jazbina velika, to vam može otežati promatranje, jer postoji mogućnost da jazavci koriste neki drugi ulaz ili izlaz. Zato dođite rano ujutro i postavite štap iznad svake rupe. Idućeg jutra vidjet ćete kroz koje su rupe životinje izašle iz jazbine — prepoznat ćete ih po tome što je štap gurnut u stranu.

Jazavac noću prevaljuje velike udaljenosti u potrazi za hranom, primjerice za žirovima hrasta i bukve. Ponekad zna nanjušiti i iskopati mlade zečeve ili iščeprkati osinje gnijezdo te se gostiti njihovim ličinkama. Čime se najčešće hrani? Glistama! No jazavac inače jede sve i svašta — između ostalog razne divlje plodove, pupoljke divljeg zumbula, gljive i kukce kornjaše. Sjećam se kako sam jedne kišne srpanjske noći promatrao jazavce. Nisu se puno udaljavali od jazbine jer je zahvaljujući kiši u oštroj brdskoj travi bilo mnogo crnih puževa, koji su za njih prava poslastica.

Jazavci se obično pare u srpnju, a potom u veljači ženka donese na svijet četiri do pet mladih. Kad navrše otprilike tri mjeseca, počinju izlaziti na površinu i igrati se kod ulaza u jamu. Dok je mladunčad vani, mužjak i ženka pospremaju jazbinu. Jazavci su čiste životinje koje u svojim jazbinama održavaju uzornu čistoću. Zračenje se obično vrši u proljeće i na jesen, no može se vršiti i u bilo koje drugo doba godine. Roditelji izvlače iz jazbine staru, suhu travu i paprat te je zamjenjuju svježom — prikupljajući i do 30 svežnjeva u toku jedne noći. Pridržavaju ih njuškom i prednjim šapama dok se natraške vraćaju do ulaza i potom spuštaju u jazbinu.

Pod repom imaju žlijezdu koja izlučuje tekućinu intenzivna mirisa kojom prskaju busene trave, kamenje ili ogradne stupove kako bi obilježili svoj teritorij. Tim mirisom čak znaju obilježiti jedni druge radi lakšeg raspoznavanja. Te oznake omogućavaju jazavcima da na povratku u jazbinu lako pronađu ulaz.

Kad je utihnuo kosov pjev, u šumi koja je polako tonula u mrak zavladala je potpuna tišina. Sjedio sam nepomično i gotovo da se nisam usudio disati. A onda sam krajičkom oka ugledao bijelo-crnu glavu jazavca. Nekoliko trenutaka stajao je na ulazu u jazbinu, njušeći zrak kako bi ustanovio prijeti li mu kakva opasnost, a zatim je otišao u večernju šetnju — poput gospodara koji obilazi imanje koje je naslijedio od svojih predaka.