ŠTO bi nekog talentiranog i samoukog mladog američkog kipara poljskog porijekla moglo natjerati da se prihvati zadatka da pretvori planinu u zamišljeni lik jednog istaknutog indijanskog ratnika? No ovdje se nipošto nije radilo o nekoj ishitrenoj odluci budući da je Korczaku Ziolkowskom, tom kiparu, trebalo sedam godina da se odluči na taj pothvat.

Godine 1939. Korczak je dobio pismo od Henrya Medvjeda Koji Stoji, starog poglavice indijanskog plemena Lakota koji je živio u Indijanskom rezervatu Pine Ridge u Južnoj Dakoti. Poglavica ga je pozvao da u Južnoj Dakoti, na području Black Hillsa, napravi spomenik jednom legendarnom indijanskom poglavici. Naime, područje Black Hillsa Lakota Indijanci smatraju svetom indijanskom zemljom, zbog čega nisu bili nimalo zadovoljni kada je na planini Rushmore, u samom središtu svetog im Black Hillsa, kipar Gutzon Borglum isklesao ogromna poprsja četiri američka predsjednika. Poglavica Medvjed Koji Stoji napisao je Korczaku sljedeće: “Indijanski poglavice i ja željeli bismo da bijeli čovjek zna da je i crveni čovjek imao velike junake.”

Zbog čega su se odlučili za Ludog Konja? * Robb DeWall objašnjava: “Sami su Indijanci odlučili da to bude spomenik Ludom Konju. U biti, Ludi Konj je bio ideal svih Indijanaca — izuzetno hrabar ratnik i briljantni vojni strateg, prvi Indijanac za kojeg se zna da se poslužio mamcem da bi zavarao protivnika. On (...) nije nikada potpisao sporazum [s bijelcima] i nije nikada otišao živjeti u rezervat.”

Gdje je Korczak pronašao ideju za svoj spomenik? Korczak je čuo priču o tome što je Ludi Konj odgovorio jednom bijelom trgovcu koji ga je ismijavao zbog toga što je odbijao otići u rezervat i živjeti u njemu unatoč tome što je većina Lakota Indijanaca već bila u rezervatu. Trgovac ga je pitao: “Gdje je sada tvoja zemlja?” Nato je Ludi Konj “pogledao prema horizontu, pokazao prstom preko glave svog konja i ponosno izjavio: ‘Moja je zemlja tamo gdje su sahranjeni moji preci.’”

Najprije je trebalo pronaći planinu koju bi se pretvorilo u najveću skulpturu na svijetu, skulpturu koja je svojom veličinom trebala nadmašiti i onu na obližnjoj planini Rushmore. Godine 1947. Korczak i poglavica Medvjed Koji Stoji napokon su izabrali planinu koja će poslužiti toj svrsi. Bio je to 200 metara visoki vrh planine koja se uzdiže 2 050 metara uvis. Korczak ju je zbog neobičnih oblaka koji su se ponekad formirali nad njom nazvao Planina grmljavinskih oblaka. No kako ishodovati dozvolu da se planinu preoblikuje u divovski spomenik nekom Indijancu?

U svojoj knjizi Korczak—Storyteller in Stone DeWall objašnjava: “Svatko je mogao ispuniti zahtjev da mu se odobri iskapanje na nekom dijelu Black Hillsa i praktički biti ‘vlasnik’ te zemlje sve dok godišnja vrijednost izvršenih radova iznosi 100 dolara. Korczak nije mogao shvatiti da vlast uopće nije briga što će planina na kraju poprimiti izgled Indijanca na konju sve dok godišnje izvrši onoliko radova koliko je zakonom propisano.”

S izvršenjem ovog golemog zadatka Korczak je započeo s vrlo oskudnim sredstvima i posve sam. Trećeg lipnja 1948. odjeknula je prva eksplozija, kojom je razneseno simboličnih deset tona stijene. Procijenjeno je da je otada pa do 1994. s planine uklonjeno 8,4 milijuna tona kamene mase. Toj prvoj eksploziji prisustvovalo je nekoliko stotina Indijanaca, među kojima je bilo i pet od devet  živih sudionika poznate bitke kod Little Bighorna (25. lipnja 1876). *

Korczak je bio ustrajan čovjek, potpuno predan poslu. Od stabala koja je sam posjekao napravio je 741 stepenicu, koja je vodila na sam vrh planine, gdje je planirao isklesati glavu konja. No trebao mu je i neki izvor energije za njegov pneumatski čekić. U tu mu je svrhu poslužio jedan stari kompresor na benzin. Od tog kompresora pa do mjesta gdje je vršio bušenje Korczak je morao preko planine provesti cjevovod dugačak 620 metara, čiji je promjer iznosio 8 centimetara. Kad god bi kompresor iznenada prestao raditi, Korczak je morao prijeći 741 stepenicu da bi ga ponovno pokrenuo. Rekord mu je bio devet spuštanja i penjanja u jednom danu! Naime, Korczak jednostavno nije imao sredstava da plati nekoga tko bi nadzirao rad kompresora. Očito je da je imao dobru kondiciju i silnu volju.

Godine 1951. Korczak je potrošio 660 litara bijele boje kako bi na obronku planine iscrtao obrise zamišljene skulpture. Tako su si posjetioci mogli lakše predočiti krajnji rezultat njegovih radova.

Tijekom 70-ih i početkom 80-ih godina 20. stoljeća Korczaku je bilo najvažnije da raznese toliko stijene da može početi oblikovati glavu konja. Dotad je već doživio dva srčana udara (1968. i 1970).  U ljeto 1982. uspješno mu je izvedena četverostruka bajpas operacija na srcu. Zatim je uslijedila tragedija — iznenada, u listopadu te iste godine, Korczak je preminuo u 74. godini života. Što će biti s njegovim ogromnim projektom? Hoće li smrt kipara ujedno značiti i kraj projekta?

Korczak nikada nije ni mislio da će dovršiti to djelo. Znao je da je za takav projekt potrebno više od jednog ljudskog vijeka, pa je do u detalje razradio planove potrebne za njegovo dovršenje. Njegova supruga Ruth i njihovo desetero djece s jednakom su se predanošću posvetili dovršenju tog spomenika. Ruth je ionako već bila uključena u sve faze tog projekta, pomažući suprugu u izradi proračuna, ali i u konkretnim radovima.

Korczaku je bilo najvažnije da dovrši glavu konja. No njegovom se smrću plan promijenio. Naime, 1987. njegova je udovica u dogovoru s direktorima jedne neprofitne zaklade odlučila koncentrirati se na lice Ludog Konja. Što ju je potaknulo na tu promjenu plana? Pa, budući da je lice mnogo manje od glave konja, bit će dovršeno brže, a i troškovi će biti manji. Tako bi javnost u kraćem vremenu stekla jasniju sliku o cjelokupnom projektu, čime bi se onda možda moglo osigurati i njenu veću podršku.

Glava Ludog Konja visoka je 26,7 i široka 18 metara. Kaže se da bi “sve četiri glave koje su isklesane na planini Rushmore i čija visina iznosi 20 metara mogle stati samo u glavu Ludog Konja — i da bi još ostalo mjesta”! Prema nekim izvorima, kip Ludog Konja, zajedno s ispruženom lijevom rukom i konjem, bit će po svojim dimenzijama — 172 metra visine i 195 metara dužine — najveći kip na svijetu. Samo će mu ruka biti duga 69 metara, a upereni prst 11,4 metra dug i 3 metra debeo.

Korczak za svoj projekt nije prihvaćao novac od države. Dvaput mu je iz državnog proračuna ponuđen iznos od 10 milijuna dolara, što je on odbio. DeWall navodi kako je Korczak “ostao vjeran svojoj životnoj filozofiji slobodnog umjetnika. Za svog je života sam, bez ičije pomoći, prikupio preko pet milijuna dolara i utrošio ih na spomenik Ludom Konju.” Za svoj posao nije nikada tražio plaću niti je vodio evidenciju o osobnim troškovima.

Danas se za razgledavanje ovog mjesta plaća ulaznica; nešto skuplja za grupe posjetilaca koje dolaze automobilima, a nešto jeftinija za pojedince i motocikliste. Svake godine na ovo mjesto dođe preko milijun ljudi. Zahvaljujući brojnim donacijama u materijalu i novcu projekt i dalje napreduje.

U neposrednoj blizini spomenika Ludom Konju nalazi se veliki Muzej sjevernoameričkih Indijanaca koji je sagrađen od drva iz tamošnjih šuma. Tisuće eksponata izloženih u njemu predstavljaju mnoga od preko 500 indijanskih plemena koja žive u Sjevernoj Americi. U muzeju je smještena i velika biblioteka s mnogo literature o američkim starosjediocima, u kojoj studenti i izučavatelji mogu potražiti potrebne informacije.

Posjetiocima su spremne pomoći i Priscilla Engen te Freda Goodsell (pripadnice plemena Oglala  Lakota), koje će im rado odgovoriti na pitanja ili im reći nešto više o umjetničkim djelima i predmetima ručne izrade izloženima u muzeju. Donovin Sprague, sveučilišni nastavnik i pripadnik plemena Miniconjou Lakota, također će rado pomoći posjetiocima koji imaju neka pitanja. On je prapraunuk poglavice Humpa, koji je 1876. sudjelovao u bici kod Little Bighorna.

Kakva je budućnost Ludog Konja?

Već su napravljeni planovi prema kojima bi muzej trebao biti preseljen na neko drugo mjesto. Naime, Korczak je želio da muzej bude bliže samom podnožju spomenika i da bude izgrađen u stilu hogana, tipične nastambe Navaho Indijanaca. To će biti višekatnica promjera 110 metara. Također se planira gradnja sveučilišnog i medicinskog centra za sjevernoameričke Indijance. Međutim, prije nego što se ove velike planove sprovede u djelo, najprije treba dovršiti sam spomenik Ludom Konju. Koliko će još vremena trebati za to? Korczakova žena Ruth kaže: “Ne možemo reći nikakav konkretan datum budući da to ovisi o puno promjenjivih činilaca — vremenu, o tome koliko će zime biti jake, o financijskim sredstvima i drugim činiocima. No važno je da neprestano napredujemo prema ostvarenju svog krajnjeg cilja.”