KLAVIJATURE svih tih muzičkih instrumenata izgledaju donekle slično. No tonovi koje oni proizvode i način na koji ih proizvode kad se pritisne neku od njihovih tipki mogu biti itekako različiti. Kako su nastali instrumenti s klavijaturom i kako su se kasnije razvijali? Vratimo se stoljećima unatrag i upoznajmo se s njihovom poviješću.

Koliko je poznato, najstariji instrument s primitivnom klavijaturom bio je hydraulos (hidraulične ili vodene orgulje). Smatra se da ga je napravio Ktesibije, izumitelj iz Aleksandrije, u prvoj polovici trećeg stoljeća pr. n. e. Prema knjizi Musical Instruments of the West, kod hydraulosa se “zrak potiskivalo (...) u šuplju posudu (pnigeus) koja se nalazila u spremniku s vodom, a potom je iz pnigeusa odlazio u zračnu komoru postavljenu ispod [niza] svirala, pri čemu je tlak vode održavao stalni tlak zraka”. Svirale su proizvodile zvuk pomoću pomicaljki, koje je pokretalo nekoliko velikih tipki. Budući da je proizvodio bučne i prodorne tonove, taj je instrument bio vrlo pogodan za sviranje u arenama i na sajmovima te prilikom svečanosti koje su se održavale na otvorenom. Najveću popularnost imao je u vrijeme Rimskog Carstva — čak je i car Neron opisan kao vješt svirač tog instrumenta.

Kad je spremnik u kojem se tlačilo vodu zamijenjen mijehom koji je omogućavao proizvodnju tonova tlačenjem zraka, nastupilo je doba pneumatskih orgulja. Zahvaljujući mijehu svirač je mogao sjediti za instrumentom i proizvoditi zračnu struju služeći se nogama ili rukama. Pronađeni su ostaci pneumatskih orgulja koje potječu još iz trećeg stoljeća n. e. Taj je instrument bio veoma popularan i u idućih nekoliko stoljeća. Budući da je još uvijek imao primitivnu klavijaturu, melodije se moglo svirati samo vrlo sporo. Razlog je bio to što je veličina  svake tipke morala biti proporcionalna veličini pripadajuće svirale. Da bi odsvirao neki duboki ton, svirač je vjerojatno trebao pritisnuti široku tipku čitavom šakom.

Do 14. stoljeća orgulje su “u zapadnoj Evropi [postale] gotovo isključivo crkveni instrument” (The Encyclopedia of Music). Izum jednog novog mehaničkog sustava omogućio je da se drastično promijeni izgled i funkcija klavijature. Taj je mehanizam omogućio da se svirale postave dalje od klavijature i da tipke budu uže. Svirači su najzad mogli pritiskati tipke samo jednim prstom, što im je omogućilo da vrhunski odsviraju i brže dionice muzičkog djela. Mozart je toliko volio taj instrument da ga je nazvao kraljem svih instrumenata.

U Bibliji se na žičane instrumente prvi put ukazuje u 1. Mojsijevoj 4:21, a kasnije ih se u više navrata spominje u vezi s izraelskim narodom. No tek je negdje u 15. stoljeću n. e. došlo do spajanja žičanih instrumenata (čije se žice obično trza prstima ili udara batićima) i klavijature. Prvi instrument koji je imao klavijaturu kakvu danas poznajemo bio je klavikord. Taj jednostavan instrument imao je oblik kutije, a žice su mu bile napete u smjeru lijevo-desno. Kad bi svirač pritisnuo tipku, podigla bi se mjedena tangenta koja bi odozdo udarila žicu.

Zatim su se pojavili čembalo, spinet i virginal. * U 16. i 17. stoljeću ti su instrumenti, među kojima se posebno isticalo čembalo, bili najznačajniji žičani instrumenti s klavijaturom. Čembalo je imalo u sebi jedan potpuno novi mehanizam. U knjizi The History of Musical Instruments opisuje ga se ovim riječima: “Žice se trzalo pomoću pera, a ne pomoću tangente, kao kod klavikorda. Na stražnjem kraju svake tipke nalazio se tanki uspravni štapić u koji je bila umetnuta trzalica od ptičjeg pera ili kože. (...) Pritiskanjem tipke štapić bi se podigao i perom trznuo žicu, a potom bi se, zahvaljujući povratnom mehanizmu, vratio u prvobitni položaj, a da ne trzne ponovno žicu.”

Taj novi mehanizam dao je čembalu specifičan zvuk. Opisujući razliku u zvuku čembala i suvremenog klavira, jedna je bivša koncertna pijanistica rekla: “[Čembalo] proizvodi prigušene, metalne tonove koji kratko traju.”

S vremenom je kod čembala došlo do mnogih promjena. Stariji primjerci imali su samo jednu klavijaturu, a svaka je tipka bila spojena samo s jednom žicom. Kasnije su se pojavili složeniji modeli s dvije klavijature i tipkama koje su bile spojene s više žica te nekim drugim mehanizmima koji su omogućavali promjenu boje tona. Veliki skladatelji kao što su Johann Sebastian Bach (1685-1750) i Domenico Scarlatti (1685-1757) izvrsno su iskoristili razne zvukovne i tehničke mogućnosti čembala skladajući vrhunska muzička djela, od kojih su mnoga sačuvana do našeg vremena.

Harmonika je nastala u 19. stoljeću, a u 20. stoljeću postala je naročito popularna klavirska harmonika. To je kombinacija instrumenta s klavijaturom i duhačkog instrumenta, jer ima mijeh koji stvara zračnu struju, koja pak uzrokuje titranje jezičaca. Današnja harmonika ima i do 140 basova, koji se aktiviraju pomoću sedam nizova dugmeta, i klavijaturu koja ima opseg od dvije do četiri oktave.

U 20. stoljeću došlo je doba elektroničkih instrumenata s klavijaturom. Među njima je najstariji telharmonij, koji je 1906. konstruirao Thaddeus Cahill. Električne orgulje nastale su u 1930-ima, a ubrzo nakon njih pojavili su se električno čembalo i električni klavir. Električne orgulje proizvode zvuk na potpuno drugačiji način nego drevne hidraulične orgulje. Kad se na njima pritisne tipka, elektronski signal proizvede ton, koji se modificira i pojačava.

U današnje vrijeme jedna od najpopularnijih vrsta elektroničkih instrumenata s klavijaturom zacijelo je sintesajzer. Prvi sintesajzer nastao je 40-ih godina 20. stoljeća. Danas je to  jedan od glavnih instrumenata u mnogim muzičkim sastavima. Pritiskom na tipku sintesajzera može se dobiti doslovno svaki zamislivi zvuk — od psećeg laveža do sviranja simfonijskog orkestra.

Dakako, i kompjuter ima značajnu ulogu u suvremenoj muzici. Mnogi današnji sintesajzeri imaju u sebi kompjuter. No kompjuter se može koristiti i kao zasebni uređaj za sintetiziranje zvuka, a time i kao pravi muzički instrument. Premda se za stvaranje muzike na kompjuteru često koristi klavijatura muzičkog instrumenta, današnji muzičari mogu to činiti i pomoću miša ili standardne kompjuterske tastature. “Danas gotovo svaki tonski studio ima obilje kompjuterske opreme. Skladba se u digitalnom obliku pohranjuje na hard disk, potom slijedi tonska obrada uz pomoć sofisticirane opreme i kompjuterskih programa. Tako se dobiva konačna verzija skladbe koja se snima na digitalnu audiovrpcu” (The Encyclopedia of Music).

Znači li sve to da su klasičnim instrumentima s klavijaturom dani odbrojeni? Nipošto. Prisjetimo se samo kako se na tim instrumentima emocije mogu izraziti jednostavnim melodijama kao što su Beethovenova “Mjesečeva sonata” ili “Za Elizu” ili pak Debussyeva “Mjesečina”. No kad razmišljamo o dugoj povijesti muzičkih instrumenata s klavijaturom te o njihovom utjecaju na život nebrojenih milijuna ljudi, moramo priznati da su oni itekako obogatili muziku i omogućili ljudima da kroz dugi niz stoljeća uživaju u njihovom divnom zvuku.