UČENJACI se jedno vrijeme nisu mogli složiti je li riječ o biljci ili mineralu. Njegove su žive boje odavna fascinirale ljude. Stoljećima je služio kao ukras, umjetnici su od njega izrađivali predmete, koristio se kao amajlija, lijek, pa čak i kao novac. Danas se od njega uglavnom izrađuje nakit. O čemu je riječ? O crvenom koralju iz Sredozemnog mora — tako dragocjenom da ga se naziva crvenim zlatom.

Što je točno crveni koralj? Kako i gdje raste? Kojim ga se metodama vadi iz mora? Kako ga se obrađivalo u prošlosti, a kako se to radi u današnje vrijeme?

Prirodoslovci starog doba pisali su o crvenom koralju iz Sredozemnog mora (Corallium rubrum), o tome kako ga se vadi i na koji ga se način koristi. Sve do 18. stoljeća nije se znalo da je koralj životinja koja ima čvrsti skelet. Ono što možda nalikuje cvjetovima na minijaturnom drvetu zapravo su lovke životinja — kolonije polipa. Grane koje mogu narasti od 25 do 30 centimetara čvrste su vapnenaste izlučevine cijele kolonije organizama koji se kriju u njima. Svaka grana iste je boje, no može varirati u nekoliko nijansi crvene. Crveni koralj raste na bilo kakvoj čvrstoj podlozi — stijeni, olupini broda ili čak na prastaroj topovskoj kugli — sve do dubine od 250 metara, ali samo u mirnim, nezagađenim morima relativno visoke slanosti i temperature mora koja varira od 10 do 30 Celzijevih stupnjeva. Može ga se pronaći u vodama Sredozemnog mora u Albaniji, Alžiru, Crnoj Gori, Francuskoj, Grčkoj, Hrvatskoj, Italiji, Maroku, Španjolskoj i Tunisu te u Atlantskom oceanu u blizini Kapverdskih otoka i Maroka. Procjenjuje se da mlade kolonije godišnje u duljinu narastu četiri do osam milimetara, a promjer im se poveća za oko milimetar i po.

Arheološki nalazi pokazuju da se koralje odavna smatralo dragocjenima, da ih se obrađivalo i njima trgovalo. Čovjek je vjerojatno isprva samo skupljao grane koje bi vode Sredozemnog mora izbacile na obalu. U starim grobnicama u Švicarskoj pronađeni su komadići crvenog koralja koji su se vjerojatno koristili kao amajlije. Sumerani su njime ukrašavali jedno svoje božanstvo. Egipćanima je bio vrlo dragocjen. Stari su Židovi smatrali da se vrijednost koralja može usporediti sa srebrom i najboljim zlatom (Priče Salamunove 8:10, 11, NS; Plač Jeremijin 4:7, St). I Kelti su ga jako cijenili te su njime ukrašavali svoje oružje i konje.

Rimski prirodoslovac Plinije izvještava da se u prvom stoljeću n. e. crveni koralj vadio u blizini Lionskog zaljeva, duž zapadne obale Apeninskog poluotoka i oko Sicilije. Kolonije koralja vadile su se mrežama ili sjekle oštrim željeznim alatkama. U to se vrijeme smatralo da koralj liječi groznicu, bubrežne kamence i očne bolesti. Isto tako, mislilo se da vlasnike štiti od oluja te munja i gromova.

U desetom stoljeću n. e. Arapi koji su živjeli na području sjeverne Afrike izumili su napravu za vađenje koralja — veliki križ, čiji krakovi dužine od četiri do pet metara nisu bili pod pravim kutem. Na taj se križ stavljao težak kamen, a za njegovo središte i krakove bile su zakačene mreže dugačke desetak metara. Tu se napravu s brodova spuštalo na koraljno dno i zatim vuklo po njemu. Otkinute grane koralja zakačile bi se za mreže te ih se zajedno s mrežom izvlačilo na površinu. Ovakve i slične naprave te  razne metode koristilo se sve do prije nekoliko godina, a onda ih se zbog straha da će se njima uništiti morsko dno i životinjski svijet prestalo koristiti, a koralje su počeli vaditi ronioci. Teoretski, ronioci mogu paziti koje će koralje kidati te tako manje uništavati morsko dno, ali neki su u praksi pokazali da mogu uništiti čitave koraljne grebene.

Obrtnici u starom Rimu izrađivali su amajlije, kuglice za ogrlice i skulpture koje su prikazivale likove iz mitologije i prirode. Do 12. stoljeća između Genove, Carigrada i drugih mediteranskih luka cvjetala je trgovina koraljnim kuglicama, dugmadi i drugim predmetima. U danima Marka Pola (13. stoljeće) mediteranski koralj bio je vrlo tražen u Indiji i Indokini, a arapski su ga trgovci odnijeli čak u Kinu.

U Trapaniju, Napulju, Genovi te drugim gradovima proizvodile su se ogromne količine poliranih ukrasa. U razdobljima koja se nazivaju manirizam i barok (16. do 18. stoljeće) jako su bili poznati proizvodi iz Trapanija, gdje su se komadićima koralja ukrašavale drvene ili pozlaćene metalne površine svakojakih predmeta — kutijica za nakit, pladnjeva, okvira za slike, ogledala i crkvenih ornamenata. Detaljni prikazi Kristovog rođenja izrađivali su se iz koralja, a tisuće sićušnih kuglica ukrašavalo je skupocjene odore i dekoraciju oltara. Naročito u 19. stoljeću proizvodilo se sve vrste nakita — komplete, krune, naušnice, privjeske, ogrlice, kameje, broševe i narukvice s motivima cvijeća, lišća, životinja i motivima nadahnutim starogrčkom i rimskom kulturom.

Grad Torre del Greco (u Napuljskom zaljevu, Italija) specijalizirao se za proizvodnju predmeta od crvenog koralja. Ustvari, na taj grad otpada otprilike 90 posto svjetske proizvodnje predmeta od crvenog koralja. Ovdje vješti obrtnici kružnim pilama režu grane koralja na manje komade. Neke se strojno oblikuje u kuglice. Druge se pak ručno drobi na manje komade kako bi se dobilo predmete specifičnih oblika i veličina, zatim polira te koristi za izradu prstenja, naušnica i drugih predmeta. U proizvodnji se izgubi ili baci polovina, pa čak i do tri četvrtine, sirovine i to je jedan od razloga zašto je nakit od koralja po gramu skuplji nego zlatni nakit.

Ovaj posao doživio je procvat i donio ogromnu materijalnu dobit, a tako je i danas. Nažalost, prema podacima iz knjige Il Corallo Rosso (Crveni koralj) ona privlači i pojedince “koje vodi želja za brzim i lakim profitom”, koji će koraljne obale iskorištavati “dok ih potpuno ne unište”. Zabrinutost za budućnost ove vrste koralja i posla koji ovisi o njemu potakla je ljude da zagovaraju racionalno korištenje tog koralja. Premda ga se još ne smatra ugroženom vrstom, sve je teže naći grane koje su dovoljno dugačke da bi mogle poslužiti u izradi nakita. U današnje se vrijeme u Italiji nakit izrađuje i od koralja koji se vade iz Tihog oceana. Razne vrste koralja vade se u vodama Japana i Tajvana, s dubine od oko 320 metara, pri čemu se čak koriste male podmornice ili roboti na daljinsko upravljanje. U području udaljenom dvije tisuće kilometara od Havaja dragocjeni koralji rastu na dubini i do 1 500 metara.

Lijep koraljni nakit i skulpture svjedoče o umješnosti obrtnika koji čuvaju ovu izuzetnu tradiciju. A onima koji cijene djela našeg Stvoritelja “crveno zlato” iz Sredozemnog mora još je jedan u nizu mnogobrojnih poklona u kojima čovjek može uživati (Psalam 135:3, 6).