U TAMI svog podzemnog skloništa jedna grupa boraca očajnički se trudi odbiti napad neprijatelja. Slabo naoružani vojnici trče prema mjestu napada. Iznenada, velik dio obrambenog zida ruši se i zatrpava velik broj stanovnika. Probivši liniju obrane, napadač uz zasljepljujuću svjetlost prodire u sklonište.

Je li ovo opis napada ne neki grad u doba Rimljana ili prizor iz nekog akcijskog filma? Ni jedno ni drugo! To je napad yurumíja — iz perspektive jednog insekta. No za yurumíja, odnosno velikog troprstog mravojeda, to je samo jedan termitnjak više u njegovoj svakodnevnoj rutini.

Premda postoji više vrsta mravojeda, ovdje ćemo pobliže upoznati samo velikog mravojeda, kojeg se u nekim dijelovima svijeta naziva i medvjedom. Iako mravojed ni u kom slučaju nije medvjed, to je ime vjerojatno dobio zahvaljujući svom nezgrapnom hodu i uspravnom držanju koje često zauzme kada je primoran braniti se. Osim toga, svojim snažnim prednjim nogama često zna “zagrliti” napadača, što obično čine i medvjedi.

U sjeveroistočnom dijelu Argentine i okolnim zemljama veliki je mravojed poznat pod nazivom yurumí, što je riječ koja potječe iz jezika guarani i znači “malena usta”. Iako mu se vilica proteže cijelom duljinom glave, to mu ime sasvim dobro pristaje jer mu je sam usni otvor izuzetno malen. Dugačka cjevasta njuška prva je zanimljivost koja će vam kod ove životinje zapeti za oko. Yurumíja krasi i dugački, kitnjasti rep, koji ponekad zna držati posve uspravno. Gusta dlaka koja mu prekriva čitavo tijelo na repu je znatno duža i čupavija, zbog čega se doima mnogo krupniji nego što zapravo jest. No iako na prvi pogled djeluje robusno, yurumí nije veći od njemačkog ovčara. Odrasla životinja ne teži više od 25 kilograma, no može narasti i do dva metra, računajući od vrha njuške do vrha repa.

Yurumí je lutalica samotnjak i živi uglavnom u močvarnim savanama Južne Amerike. Kada razmišljate o tom kontinentu, obično vam se pred očima pojavi slika gustih kišnih šuma i bujne vegetacije. No u tom dijelu svijeta ima i velikih sušnih ravnica prekrivenih travom iz kojih se tu i tamo uzdižu palme i humci bodljikavog raslinja. Tlo na tom području bogato je razgrađenim biljnim materijalom, što ga čini idealnim prebivalištem za termite. Tu oni podižu svoje “nebodere” od zemlje i sline, a ta kombinacija tvori veoma čvrstu konstrukciju. Njihovi monolitni humci mogu biti visoki i dva metra.

U ovom carstvu insekata susrećemo i yurumíja — koji je pravi specijalist u tamanjenju tih insekata. Zbog toga njegovo znanstveno ime, a to je Myrmecophaga tridactyla, prvenstveno skreće pažnju na njegove prehrambene navike (mravojed), a potom i na činjenicu da na tri od četiri prsta prednjih nogu ima opasne kukaste pandže. U Enciclopedii Salvat de la fauna stoji: “Pandže mu služe za pribavljanje hrane, ali i za obranu. Kada je napadnut, mravojed ih koristi poput malog oštrog bodeža. Tada se toliko vješto i spretno uspravi na stražnjim nogama da napadaču može nanijeti teške ozljede; čak i jaguara natjerati u bijeg.”

Yurumí nema zuba. No to za njega nije nikakav problem jer je obdaren nekim drugim izvanrednim svojstvima koja mu omogućavaju da dođe do hrane. Kao prvo, ima vrlo osjetljivo čulo mirisa, koje je 40 puta istančanije nego kod čovjeka i kojim otkriva gdje se nalazi hrana. Nakon toga prednjim nogama i pandžama koje mogu biti duge i do deset centimetara  raskopa zemljane bunkere u kojima traga za insektima, larvama i jajašcima. Potom u skrivene podzemne hodnike izbaci svoj tanki jezik, čija duljina može doseći čak 50 centimetara.

Jezik mu je vlažan i ljepljiv zbog velikih žlijezda slinovnica koje izlučuju ljepljivu slinu. Nakon što mu se mravi i termiti zalijepe za jezik, mravojed ga uvuče u usta. No nije dovoljno samo progutati insekte. Treba ih i probaviti. Zanimljivo je da mravojedu u tu svrhu služe snažni trbušni mišići kojima drobi mrave.

Premda žive na velikom području Srednje i Južne Amerike, yurumíja nikada nije bilo puno. Možda je razlog tome što se nikada nisu razmnožavali u velikom broju. Naime, nakon otprilike 190 dana ženka donese na svijet samo jedno mlado. Prvu godinu dana majka svoje mlado nosi na leđima. Jedan argentinski prirodoslovac istaknuo je jednu zanimljivost u vezi s tim: “Naišao sam na majku i mladunče kojemu je bilo svega nekoliko dana. To je sićušno stvorenje bilo sasvim lako previdjeti na leđima majke, pa sam zaintrigiran time primijetio kako se ta potpuna kamuflaža postiže posebnim položajem mladunca, tako da se crna pruga na njegovim leđima poklapa s crnom prugom na leđima majke. Tako je manje uočljiv pticama grabljivicama.”

Yurumíju pripada značajna uloga u održavanju prirodne ravnoteže u ekološkoj zajednici u kojoj obitava. Jedan jedini yurumí proguta dnevno desetke tisuća mrava i termita. Bi li se možda da nema yurumíja koji neprestano smanjuju populaciju mrava i termita ti insekti toliko namnožili da bi postali prava pošast? To ne znamo, no znamo da se ta prirodna ravnoteža mijenja. Zbog čega?

Nažalost, yurumíji polako izumiru, za što je glavni krivac čovjek. Neki ih love iz zabave, a neki ubijaju zbog toga što smatraju da im donose nesreću. Drugi ih pak hvataju i prodaju kolekcionarima koji skupljaju rijetke životinjske vrste, pa ulovljeni mravojedi završavaju u kavezima ili u muzejima — preparirani. Hoće li se yurumí pridružiti drugim rijetkim stvorenjima kojima prijeti opasnost od istrebljenja? To će vrijeme pokazati. U međuvremenu se radi na tome da se zaštiti ovaj dragulj bogatog životinjskog svijeta.