U RUKAMA vještog majstora grumen mekane gline može poprimiti praktički bilo kakav oblik. Embrionalne matične stanice živi su ekvivalent tog komada mekane gline; naime iz njih može nastati praktički svih preko 200 vrsta stanica od kojih je sačinjeno ljudsko tijelo. Kako je to moguće? Pogledajmo što se događa nakon oplodnje jajne stanice.

Nedugo nakon što dođe do oplodnje jajna stanica počinje se dijeliti. Nakon otprilike pet dana diobe kod ljudi se od novonastalih stanica formira sićušna kuglica, takozvana blastocista. To je u biti šuplja kuglica, koju čine trofoblast, to jest vanjska ovojnica blastociste, i malena nakupina od tridesetak stanica, takozvani embrioblast, koja je pričvršćena za unutrašnju stijenku kuglice. S vremenom se iz trofoblasta razvije posteljica, a embrioblast postane ljudski embrij.

Međutim, u fazi blastociste stanice embrioblasta još nemaju obilježja specijaliziranih vrsta stanica, primjerice živčanih stanica, stanica bubrega ili mišića. Zbog toga ih se naziva matične stanice. A kako se iz njih s vremenom razviju praktički sve vrste tjelesnih stanica, za njih se kaže da su pluripotentne. No da bismo razumjeli zbog čega se neki toliko oduševljavaju matičnim stanicama i što je u svemu tome sporno, pogledajmo što su znanstvenici dosad postigli i kakvi su njihovi daljnji ciljevi. Počnimo s embrionalnim matičnim stanicama.

U izvještaju pod naslovom Stem Cells and the Future of Regenerative Medicine navodi se: “U posljednje 3 godine uspjelo se iz blastociste izdvojiti matične stanice [ljudskog embrija] i održati ih u nediferenciranom stanju u kulturi u kojoj ih se uzgaja u laboratorijima.” * Jednostavno  rečeno, embrionalne matične stanice sada se može uzgajati u kulturi i od njih dobiti neograničen broj identičnih kopija. Tako su se embrionalne matične stanice miša, koje su 1981. prve uzgojene u laboratorijskim uvjetima, umnožile u milijarde identičnih stanica!

Kako sve te stanice ostaju nediferencirane, znanstvenici se nadaju da bi se uz odgovarajući biokemijski stimulans njihov razvoj moglo usmjeriti tako da se razviju u praktički bilo koju vrstu stanica koje bi se potom koristilo u liječenju nadomjesnim tkivom. Jednostavno rečeno, na matične stanice sada se gleda kao na mogući neograničeni izvor ‘rezervnih dijelova’.

U dva istraživanja koja su provedena na životinjama znanstvenici su od embrionalnih matičnih stanica uspjeli dobiti stanice koje proizvode inzulin i zatim ih transplantirati u miševe koji boluju od dijabetesa. U prvom su se slučaju simptomi dijabetesa povukli, no u drugom slučaju novonastale stanice nisu proizvodile dovoljno inzulina. U nekim sličnim istraživanjima znanstvenici su djelomično uspjeli obnoviti funkcije živčanog sustava u slučaju povrede leđne moždine te ukloniti simptome Parkinsonove bolesti. “Ova su istraživanja vrlo ohrabrujuća”, kažu u Državnoj akademiji znanosti, “no još uvijek nemamo definitivnih dokaza da bi takvo što bilo djelotvorno i u slučaju ljudi.” No zašto su istraživanja koja se vrše s ljudskim embrionalnim matičnim stanicama toliko sporna?

Najveći razlog za zabrinutost vezan je uz činjenicu da se izdvajanjem embrionalnih matičnih stanica zapravo ubija embrij. Time se, objašnjavaju u Državnoj akademiji znanosti, “ljudski embrij lišava svake mogućnosti da se razvije u kompletno ljudsko biće. Za one koji smatraju da život ljudskog bića počinje u trenutku začeća, istraživanjem embrionalnih matičnih stanica (ESC istraživanje) krši se načelo kojim se zabranjuje uništavanje ljudskog života i njegovo korištenje u neke druge svrhe, ma kako plemenite bile.”

Odakle laboratoriji nabavljaju embrije iz kojih izdvajaju matične stanice? Najčešće iz klinika za umjetnu oplodnju, u kojima se vrši umjetna oplodnja jajnih stanica izdvojenih iz tijela žene. Višak embrija u tim klinikama obično se zamrzne ili baci. Jedna takva klinika u Indiji svake godine baci preko 1 000 ljudskih embrija.

I dok se istraživanja matičnih stanica nastavljaju, neki istraživači usredotočuju se na jednu drugu, manje spornu vrstu matičnih stanica — na matične stanice odraslih.

“Matična stanica odraslih”, kažu u Državnim zdravstvenim institutima u Sjedinjenim Državama, “nediferencirana je (nespecijalizirana) stanica koja se nalazi u diferenciranom (specijaliziranom) tkivu”, primjerice u koštanoj srži, krvi i krvnim žilama, koži, leđnoj moždini, jetri, probavnom sustavu i gušterači. Početna su istraživanja pokazala da su mogućnosti matičnih stanica odraslih daleko manje od mogućnosti embrionalnih matičnih stanica. Međutim, kasnija istraživanja na životinjama pokazala su da se neke vrste matičnih stanica odraslih mogu razviti i u tkiva iz kojih ne potječu.

Matične stanice odraslih koje su izdvojene iz krvi i koštane srži, takozvane matične krvne stanice, mogu se “neprestano obnavljati u koštanoj srži te diferencirati u sve moguće vrste stanica koje se nalaze u krvi”, kažu u Državnoj akademiji znanosti. Te se stanice već primjenjuje u  liječenju leukemije i nekih drugih bolesti krvi. * Neki znanstvenici kažu da se iz matičnih krvnih stanica mogu razviti i stanice jetre te stanice koje su nalik neuronima i drugim vrstama stanica koje se nalaze u mozgu.

Izgleda da su istraživači u Sjedinjenim Državama koji su vršili pokuse s drugačijim matičnim stanicama izdvojenim iz koštane srži miševa postigli još jedan značajan napredak na tom području. Njihova studija, objavljena u časopisu Nature, pokazala je kako te stanice, po svemu sudeći, imaju “iste mogućnosti kao i embrionalne matične stanice”, stoji u The New York Timesu. “U biti”, dodaje se u članku, s matičnim stanicama odraslih moglo bi se postići “potpuno isti učinak kao i s embrionalnim matičnim stanicama”. Međutim, istraživači koji se bave istraživanjem matičnih stanica odraslih u svom se radu još uvijek susreću s velikim preprekama. Naime, tih je stanica jako malo i teško ih je prepoznati. S druge pak strane, ono što bi se primjenom tih stanica postiglo u medicini ne bi bilo povezano s uništavanjem ljudskih embrija.

No bez obzira na to koju se vrstu matičnih stanica koristilo, njihova primjena u liječenju također će imati neke velike nedostatke — čak i u slučaju da znanstvenici potpuno ovladaju tehnikom dobivanja tkiva potrebnog za transplantaciju. Jedan veliki problem tiče se imunološkog sustava primatelja, koji odbacuje svako strano tkivo. Trenutno se taj problem rješava jakim lijekovima koji oslabljuju imunološki sustav, što je povezano s nekim opasnim nuspojavama. Taj bi se problem možda moglo riješiti primjenom genetičkog inženjeringa ukoliko bi se matične stanice uspjelo izmijeniti u tolikoj mjeri da tijelo primatelja to novo tkivo ne doživi kao strano.

Druga mogućnost uključuje korištenje matičnih stanica koje su uzete iz tkiva samog pacijenta. U početnim kliničkim ispitivanjima ta je metoda već isprobana s matičnim krvnim stanicama koje se koristilo u liječenju lupusa. Slične metode moglo bi se primjenjivati i u liječenju dijabetesa sve dok i to novo tkivo ne bi postalo podložno napadu imunološkog sustava, koji je možda i uzrokovao pojavu te bolesti. Osobe koje boluju od nekih srčanih bolesti također bi mogle imati koristi od liječenja matičnim stanicama. Tako bi, naprimjer, osobe koje su sklone srčanim oboljenjima mogle unaprijed donirati vlastite matične stanice kako bi ih se moglo uzgojiti i potom upotrijebiti kao zamjenu za oboljelo srčano tkivo.

U nastojanju da pronađu rješenje za problem imunološke reakcije, neki znanstvenici čak predlažu kloniranje pacijenata, s time da bi se njihovim klonovima dozvolilo da se razviju samo do faze blastociste, kada bi se iz nje moglo izdvojiti embrionalne matične stanice. (Vidi okvir “Kako nastaje klon”.) Tkivo koje bi se uzgojilo iz tih matičnih stanica bilo bi genetski identično tkivu darovatelja i primatelja, uslijed  čega bi u organizmu izostala imunološka reakcija. No pored toga što je ta ideja moralno neprihvatljiva mnogim ljudima, takvo bi kloniranje moglo biti beskorisno ukoliko se poduzima radi liječenja neke genetski uvjetovane bolesti. Rezimirajući problem imunološke reakcije, Državna akademija znanosti navela je: “Da bi se u regenerativnoj medicini moglo uspješno primjenjivati metodu transplantacije stanica, najprije se mora riješiti problem vezan uz njihovo odbacivanje, što je ujedno i jedan od najvećih izazova s kojima se suočavaju istraživači s tog područja.”

Transplantacija embrionalnih matičnih stanica povezana je i s rizikom stvaranja tumorskih tvorevina, prije svega tumora teratoma, čije ime znači “čudovišni tumor”. Ta tumorska izraslina može biti građena od dijelova različitih tkiva, primjerice od kožnog tkiva, kose, mišićnog tkiva, hrskavičnog tkiva i koštanog tkiva. Naime, tijekom normalnog razvoja, dioba stanica i njihova specijalizacija odvijaju se po preciznom genetičkom programu. No kada se matične stanice izdvoji iz blastociste, uzgoji na umjetan način i potom unese u živo biće, ti se procesi mogu poremetiti. Tako je svladavanje vještine umjetnog upravljanja veoma složenim procesima diobe stanice i specijalizacije stanica samo još jedna od velikih prepreka s kojima se suočavaju istraživači.

U izvještaju pod nazivom Stem Cells and the Future of Regenerative Medicine navodi se: “Zbog pogrešne procjene kolikim znanjem raspolažemo moglo bi se neopravdano zaključiti kako je samo pitanje vremena kada će se te nove metode liječenja početi posvuda primjenjivati i da je takvo što posve neminovno. Ustvari, istraživanje matičnih stanica tek je u začetku i u našem znanju postoje ogromne rupe koje priječe realizaciju novih metoda liječenja, neovisno o tome radi li se o primjeni matičnih stanica odraslih jedinki ili stanica izdvojenih iz embrija.” Očito je da je još uvijek više pitanja negoli odgovora. Neki se znanstvenici već “pripremaju na nepovoljne reakcije u slučaju da liječenje [matičnim stanicama] ne urodi očekivanim rezultatima”, stajalo je u New York Timesu.

No osim na području istraživanja matičnih stanica, medicina je u posljednjih nekoliko desetljeća napravila velike pomake i na mnogim drugim područjima svog djelovanja. Pa ipak, kao što smo vidjeli, neka od tih postignuća nameću složena pitanja moralne i etičke prirode.  Kome se po tom pitanju možemo obratiti za pouzdano vodstvo? Osim toga, istraživanja su sve složenija i skuplja, što se često odražava na visinu troškova liječenja i na cijenu lijekova. Neki istraživači već procjenjuju da bi liječenje matičnim stanicama moglo stajati i nekoliko stotina tisuća dolara po osobi. A već danas u svijetu žive milijuni ljudi koji ne mogu podmiriti sve veće troškove liječenja i premije osiguranja. Tko će onda uistinu imati koristi od te revolucionarne metode liječenja kada se i ako se počne primjenjivati u kliničkim centrima? To nam tek ostaje da vidimo.

Međutim, u jedno ipak možemo biti sigurni, a to je da ljudi nikakvom metodom liječenja neće uspjeti odstraniti bolest i smrt (Psalam 146:3, 4). Samo naš Stvoritelj može to učiniti. No namjerava li on i učiniti takvo što? Naredni članak ukazuje na biblijski odgovor na to pitanje. U njemu se također govori o tome kako nam Biblija može pružiti vodstvo u pogledu sve zamršenijih moralnih i etičkih pitanja koja se danas javljaju, pa tako i onih medicinske prirode.