“Radim u tvornici igračaka. Posao je manje-više rutinski i stoga je dopušteno slušati muziku na radnom mjestu. Jedna radnica od koje sam odijeljena pregradom voli slušati iskvarenu muziku. Dvije druge radnice iz našeg odjela također vole takvu muziku. No meni je bilo pravo mučenje to što sam morala slušati tu muziku osam sati na dan.

Razmišljala sam o razlozima zbog kojih bi bilo dobro da ostanem tamo raditi. Jedan od razloga bilo je to što mi šefica uvijek daje slobodne dane kako bih prisustvovala oblasnim kongresima i posebnim sastancima koje se organizira za Jehovine svjedoke koji su u punovremenoj službi. Osim toga, ne moram dugo putovati na posao, a radno vrijeme je takvo da ipak imam dovoljno vremena za službu propovijedanja.

Otišla sam do tih kolegica i ljubazno ih zamolila da promijene muziku ili da je stišaju. One su se požalile šefici, koja me zatim pozvala u svoj ured. Rekla mi je: ‘Sharon, ne možeš sve radnike u ovoj tvornici obratiti na svoju vjeru. Naši radnici imaju pravo slušati što god žele.’

Nato sam je upitala mogu li donijeti svoj kasetofon i slušalice. Rekla je da mogu. Donijela sam audiokasete na koje je snimljen tekst Kule stražare. Zahvaljujući tome više nisam morala slušati nepristojnu muziku. Slušanje tih kaseta također mi pomaže da ostanem duhovno jaka.” (Ispričala Sharon Quan.)