NAKON što su u lipnju 1942. u bici kod Midwaya japanske snage doživjele težak poraz, zaustavljena je japanska ekspanzija na Pacifiku. Otad je Japan počeo gubiti bitke protiv Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, koji su zauzimali područja koja je on ranije osvojio.

U rujnu 1943. japanska je vlada izdala proglas o mobilizaciji studenata, koji su dotad bili pošteđeni vojne službe. U prosincu te godine kao 20-godišnji student bio sam mobiliziran i raspoređen u ratnu mornaricu. Mjesec dana kasnije počeo sam se obučavati za pomorskog vojnog pilota. U prosincu 1944. završio sam obuku za pilota lovačkog aviona “Zero”.

Japan je bio sve bliže porazu. U veljači 1945. pojačani su zračni napadi na Japan bombarderima B-29. Istovremeno su se operativne jedinice Američke ratne mornarice približile kopnu, napadajući bombarderima koji su polijetali s nosača aviona.

Nekoliko mjeseci prije toga japanska vrhovna komanda odlučila je posljednjim snagama napasti neprijatelja, služeći se samoubilačkom taktikom. Tada je već bilo jasno da Japan ne može dobiti rat, tako da je ta odluka samo produžila ratovanje i uzrokovala pogibiju daljnjih tisuća ljudi.

Tako je formirana Specijalna desantna divizija kamikaza. Nazvana je po božanskom vjetru, kamikaze, tajfunu koji je, prema predaji, u 13. stoljeću uništio brodovlje mongolskih napadača. U prvom napadu kamikaza sudjelovalo je pet lovaca “Zero”. Svaki je nosio bombu tešku 250 kilograma s kojom se pilot samoubojica trebao obrušiti na neprijateljski brod.

Zrakoplovni mornarički korpus Yatabe, kojem sam i ja pripadao, dobio je zapovijed da formira specijalnu samoubilačku eskadru. Svi smo dobili formular s pitanjima na koja smo trebali odgovoriti. Trebali smo se izjasniti želimo li kao dobrovoljci pristupiti samoubilačkim desantnim jedinicama.

 Znao sam da bih trebao dati život za svoju domovinu. No čak i ako bih se odrekao svog života i prijavio se za sudjelovanje u samoubilačkoj misiji, moglo se dogoditi da budem oboren prije nego što uopće dođem do cilja i da tako uzalud poginem. Bi li mojoj majci bilo drago da okončam svoj život ne ispunivši svoje obaveze prema obitelji? Bilo mi je teško uvjeriti samog sebe da je prijavljivanje za samoubilačku misiju najbolji način da iskoristim svoj život. No ipak sam se prijavio.

U ožujku 1945. formiran je prvi odred Specijalne desantne divizije Yatabe. Izabrano je 29 mojih suboraca, no ja nisam bio izabran. Nakon što su prošli posebnu obuku, u travnju su trebali krenuti u smrtonosnu misiju iz zrakoplovne baze Kanoya u prefekturi Kagoshima. Prije nego što su bili prebačeni u Kanoyu, posjetio sam ih jer sam želio čuti kako se osjećaju pred početak samoubilačke misije.

“Mi ćemo poginuti”, hladnokrvno je rekao jedan od njih, “no ti nemoj hrliti u smrt. Ako koji od nas preživi, neka govori drugima koliko je mir dragocjen i neka se bori za njega.”

Četrnaestog travnja 1945. moji su prijatelji krenuli u akciju. Nekoliko sati kasnije svi smo slušali radio da bismo saznali kako je prošao napad. Spiker je rekao: “Prva Showa jedinica Specijalne desantne divizije kamikaza obrušila se na neprijateljske ciljeve na moru, istočno od Kikai Shime. Svi su piloti poginuli u bici.”

Dva mjeseca kasnije premješten sam u Mornarički zrakoplovni korpus Konoike kao pripadnik njegove Specijalne desantne eskadre Jinrai. Jinrai znači “božanska grmljavina”. Eskadra se sastojala od aviona koji su polijetali s kopna (takozvani Napadači), lovaca pratilaca i bombardera koji su polijetali s nosača aviona.

Svaki dvomotorni Napadač nosio je jednu ohku. Ime ohka, što znači “trešnjin cvijet”, simboliziralo je mlade pilote koji su bili spremni žrtvovati svoj život. Ohka je bila jedrilica jednosjed s rasponom krila od pet metara i težinom od 440 kilograma. Na prednjem dijelu nosila je tonu eksploziva.

Kad bi se avion koji je nosio jedrilicu približio cilju, pilot bi sjeo u ohku, koja bi se potom odvojila od aviona. Nakon što bi neko vrijeme jedrila zrakom pokretana na raketni pogon — svaka od njene tri rakete imala je goriva za deset sekundi leta — obrušila bi se na cilj. Bio je to napad živom bombom. Kad bi se jedrilica odvojila od aviona, više nije bilo povratka!

U vojnim vježbama piloti ohke ukrcavali su se u lovce “Zero” i obrušavali se na cilj s visine od oko 6 000 metara. Na svoje sam oči vidio kako je nekoliko pilota izgubilo život u tim vježbama.

 Prije nego što sam premješten u eskadru Jinrai, prva grupa već je bila izvršila napad. Sastojala se od 18 Napadača s ohkama, koje je pratilo 19 lovaca. Napadači su bili teški i spori. Nijedan nije stigao na cilj. Američki lovci srušili su sve Napadače i lovce koji su ih pratili.

Budući da je izgubila sve svoje lovce, eskadra Jinrai morala je ubuduće organizirati napade bez njih. Piloti koji su nakon toga poletjeli nikad se nisu vratili u bazu. Svi su poginuli negdje kod Okinawe.

U kolovozu 1945. bio sam premješten u Mornarički zrakoplovni korpus Otsu. Baza u koju sam poslan nalazila se u podnožju planine Hiei-zan, nedaleko od Kyota. U očekivanju iskrcavanja američkih trupa smišljen je plan da se s te planine lansira ohke koje bi izvršile samoubilačke napade na američke bojne brodove. Na vrhu planine postavljena je lansirna rampa za jedrilice.

Čekali smo zapovijed za polijetanje. No ona nikad nije izdana. Nakon što su 6. i 9. kolovoza gradovi Hiroshima i Nagasaki razoreni atomskom bombom, Japan je 15. kolovoza bezuvjetno kapitulirao, priznavši da je izgubio rat protiv Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. Konačno je došao kraj ratu. Ja sam za dlaku izbjegao smrt.

Potkraj kolovoza vratio sam se u svoj rodni grad Yokohamu, no u zračnim napadima bombardera B-29 naša je kuća pretvorena u prah i pepeo. Naša obitelj bila je potpuno shrvana. Moja sestra i njen sin poginuli su u požaru. Pa ipak, tješilo nas je to što se moj mlađi brat vratio iz rata živ i zdrav.

Sve je bilo porušeno i vladala je velika nestašica hrane. Unatoč tome vratio sam se na fakultet kako bih završio studij. Nakon godinu dana diplomirao sam i zaposlio se. Godine 1953. vjenčao sam se s Michiko i s vremenom postao otac dvoje djece.

Godine 1974. Michiko je počela proučavati Bibliju s jednom Jehovinom svjedokinjom. Uskoro je počela pohađati sastanke Jehovinih svjedoka i sudjelovati s njima u djelu propovijedanja. Prigovarao sam joj što tako često izbiva iz kuće. Ona mi je rekla da kršćanska služba pomaže ljudima da pronađu pravi mir i sreću. Ako je tako, pomislio sam, onda joj se ne bih smio protiviti. Naprotiv, trebao bih joj pomagati.

Nekako u to vrijeme angažirao sam nekoliko mladih Jehovinih svjedoka da rade u mom poduzeću kao noćni čuvari. Kad su došli, postavio sam im pitanja u vezi s njihovom organizacijom i službom. Iznenadio sam se otkrivši da, za razliku od drugih mladih njihove dobi, oni imaju točno određen cilj u životu i pokazuju samopožrtvovan duh. Takav stav razvili su proučavajući Bibliju. Objasnili su mi da nigdje u svijetu među Jehovinim svjedocima nema rasne diskriminacije te da se svi oni čvrsto drže biblijske zapovijedi da ljube Boga i svoje bližnje (Matej 22:36-40). Oni svoje suvjernike, bez obzira na to u kojoj zemlji živjeli, smatraju svojom braćom i sestrama (Ivan 13:35; 1. Petrova 2:17).

‘To su puki ideali’, pomislio sam. Budući da su pripadnici mnogih crkava kršćanstva ratovali jedni protiv drugih, bilo mi je teško povjerovati da su Jehovini svjedoci iznimka.

Rekao sam im da ne vjerujem u to što pričaju. Nato su mi pokazali izvještaje iz Godišnjaka Jehovinih svjedoka koji govore o tome da su u  Njemačkoj za vrijeme Hitlerovog režima Jehovini svjedoci bili zatvarani, a neki čak i smaknuti, zbog svog neutralnog stava. Tada sam se uvjerio da su Jehovini svjedoci pravi kršćani.

U međuvremenu je moja žena u prosincu 1975. krštenjem u vodi simbolizirala svoje predanje Bogu. Tom prilikom ponuđeno mi je da počnem proučavati Bibliju. Međutim, kad sam pomislio na svoje financijske obaveze, kao što su plaćanje školovanja svojih sinova i otplaćivanje hipoteke za kuću, nisam imao hrabrosti to prihvatiti. Oženjeni muškarci u skupštini nastojali su pronaći posao koji bi im omogućio da imaju više slobodnog vremena. Mislio sam da će se i od mene to očekivati. No nakon što mi je objašnjeno kako se može održavati ravnotežu između kršćanskog načina života i svjetovnog zaposlenja, konačno sam odlučio proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima.

Nakon dvije godine proučavanja Biblije brat koji je sa mnom proučavao pitao me jesam li razmišljao o tome da predam Bogu svoj život. No, još nisam bio spreman na taj korak i to me uznemiravalo.

Jednog dana žurno sam silazio stepenicama u svom poduzeću. Spotaknuo sam se, pao, zadobio udarac u stražnji dio glave i onesvijestio se. Kad sam došao k svijesti, imao sam jaku glavobolju te sam kolima hitne pomoći prevezen u bolnicu. Stražnji dio glave jako mi je natekao, ali nije došlo do prijeloma ni unutarnjeg krvarenja.

Kako sam samo bio zahvalan Jehovi što sam ostao živ! Tada sam čvrsto odlučio posvetiti svoj život vršenju Jehovine volje te sam mu predao svoj život. Krstio sam se u srpnju 1977. u dobi od 53 godine. Moj stariji sin, Yasuyuki, također je počeo proučavati Bibliju te se krstio oko dvije godine kasnije.

Otprilike deset godina nakon svog krštenja otišao sam u mirovinu. Tih desetak godina uspješno sam održavao ravnotežu između kršćanskog načina života i svjetovnog zaposlenja. Danas sam sretan što mogu služiti kao starješina u jednoj skupštini u Yokohami i puno vremena provoditi u kršćanskoj službi propovijedanja. Moj stariji sin služi kao starješina i punovremeni propovjednik u susjednoj skupštini.

Budući da sam preživio služenje u specijalnoj desantnoj eskadri i izbjegao smrtonosnu misiju, zahvalan sam što sam živ i veoma cijenim to što imam priliku sudjelovati u propovijedanju ‘ove dobre vijesti o kraljevstvu’ (Matej 24:14). Čvrsto sam uvjeren da je najbolji način života onaj kojim žive pripadnici Božjeg naroda (Psalam 144:15). U novom svijetu koji će uskoro biti uspostavljen ljudi nikad više neće iskusiti strahote rata jer “neće dizati mača narod na narod, niti će se više učiti boju” (Izaija 2:4).

Ako bude Božja volja, volio bih ponovo vidjeti svoje prijatelje koji su poginuli u ratu i koji će uskrsnuti. Bit će divno razgovarati s njima o životu u miru kojem će se moći radovati na rajskoj Zemlji pod pravednom vladavinom Božjeg nebeskog Kraljevstva! (Matej 6:9, 10; Djela apostolska 24:15; 1. Timoteju 6:19).